U prijeratnom periodu šire područje Tuzle bilo je sjedište enormnih kapaciteta takozvane teške industrije. Na području Tuzle djelovala je Radna organizacija „Kreka“, u sklopu Složene organizacije udruženog rada „Titovi rudnici uglja“. Ovaj SOUR okupljao je gotovo sve ugljenokope Bosne i Hercegovine, dok je sama RO „Kreka“ imala 11,000 zaposlenika. Glavni otkupljivači uglja bili su „Termoelektrana Tuzla“ s oko 2000 zaposlenika i „Termoelektrana Ugljevik“ s oko 800 zaposlenika, obje u sistemu „Elektroprivrede BiH“. Uz ova dva enormna sistema bila je naslonjena kompletna pomoćna industrija rezervnih dijelova. Značajne poslove remonta i održavanja za „Kreku“ i „TE Tuzla“ izvodili su građevinska industrija SOUR „Tehnograd“, industrija gume „Guming“ iz sastava SOUR „Koksko-hemijski kombinat Boris Kidrič Lukavac“ te „Tvornica transportnih uređaja“ i „Livnica čelika Tuzla“ iz sastava SOUR-a „Energoinvest“. Grubo gledajući, industrija uglja i struje činila je oko 1/3 industrijskih kapaciteta Tuzle sa 120,000 građana. Ostatak industrije činio je kemijski gigant SOUR „Sodaso“, SOUR „Igmin“ koji je proizvodio građevinski materijal te industrija roba široke potrošnje okupljena u SOUR „Proizvodno-trgovinski kombinat“.

Sredinom 1980-ih godina ova „crna osnova“ industrije Tuzle bila je usred enormnog povećanja kapaciteta. Inicijalni planovi predviđali su utrostručenje proizvodnje struje u ovom već najvećem energetskom objektu tadašnje Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. U projekt izgradnje novih blokova termoelektrana Tuzla i Ugljevik uključili su se Elektroprivreda BiH i Elektroprivreda Hrvatske kao glavni investitori. Svoj dio ovog velikog projekta trebala je izvesti i „Kreka“, uz pomoć SOUR-a „Titovi rudnici uglja“, povećanjem proizvodnje kako bi se novi pogoni snadbjeli ugljem. Financijski dio plana pokrivala je Osnovna banka Tuzla sa ogromnim kreditima za nabavku opreme iz Čehoslovačke. Kao građevinska operativa planiran je „Tehnograd“, a dio opreme trebali su proizvesti i domaći proizvođači.

Ovaj projekt na kraju 1980-ih je počeo „zapinjati“ zbog inflacije koja je stalno poskupljivala radove. Kako je vrijednost novca opadala, bilo je potrebno sve više novca za plaćanje radova. Pojavio se disbalans u izvedenosti radova. Dok je „Kreka“ 1989. godine bila pri kraju proširenja kapaciteta, s druge strane ni financiranje novih termoelektrana nije bilo riješeno, kamoli da je izgradnja počela. Elektroprivreda BiH zbog nedostatka sredstava počela je dugovati „Kreki“ i za već postojeće isporuke uglja. Kompletan sistem se urušavao za „Kreku“ kojoj su na naplatu prispjeli krediti za izgradnju novih površinskih kopova „Šikulje“ i „Dubrave“. Dio kredita trebao je biti otplaćivan iz proizvodnje ovih kopova. Međutim, proizvodnja uglja, a sa njom i troškovi proizvodnje su rasli, dok prihodi nisu. Ugalj se počeo deponovati jer ga nije imao tko otkupiti.

Rudarski gigant počeo je očajnički tražiti izgradnju novih termoelektrana. Elektroprivreda HR se povukla iz projekta dok njena sestrinska firma iz BiH nije bila u stanju nastaviti sama. Počeli su potresi i previranja u „Kreki“. Plaće su smanjenje, kasnile su, a rudari su odgovorili serijama štrajkova. Uprave su se mijenjale svakih nekoliko mjeseci pod pritiskom štrajkača. Dugovanja su prevršila potraživanja i ubrzano dostizala vrijednost imovine „Kreke“. Dodatna katastrofa uslijedila je 26. augusta 1990. godine kada je poginulo 180 rudara u jami Dobrnja, a kompletna jama je uništena. Na kraju je uprava digla ruke od svega i stala na stranu štrajkača pozivajući na generalni štrajk rudara kako bi natjerala politiku da spasi „Kreku“. Služba društvenog knjigovodstva podnijela je 1991. godine stečajnu prijavu protiv „Kreke“ budući da su joj računi bili blokirani 3 mjeseca zaredom. Hitni program sanacije predviđao je prodaju neproizvodnih objekata poput hotela, odmarališta i rudarskih domova. Restrukturiranje je predviđalo otpuštanje uz otpremnine 5,000 radnika i invalida rada. „Kreka“ se slamala pod pritiskom neproduktivnosti, loših investicija, unutrašnjih problema i općih društvenih problema. Prvi jamski kopač imao je plaću veću od generalnog direktora „Kreke“, radnik je godišnje „trošio“ po 50 sapuna, s deponija se krao ugalj, u 1990. godini rudari su više štrajkali nego radili, a pri pojedinim jamama bilo je više invalida i administracije nego proizvodnog osoblja.

Međutim, kako je ekonomska i monetarna reforma Ante Markovića dala rezultata, činilo se da za „Kreku“ i projekt „Blok Tuzla 6“ konačno sviće. Do sredine 1991. godine restrukturiranje „Kreke“ dalo je rezultata pa je stečajna prijava povučena. Višak radnika je smanjen, a „Kreka“ je počela dostizati europsku razinu produktivnosti proizvodnje. Iste godine konačno je potpisan ugovor za izgradnju novog bloka TE Tuzla.. Paralelno, „TTU“, elektroindustrija SOUR „Umel“, Rudarsko-geološki i Elektrotehnički fakultet Tuzla, zajedno s nekoliko instituta, završili su planiranje i trebali početi proizvodnju prvog domaćeg rudarskog roto-bagera za površinske otkope (ono veliko što gledamo na slikama površinskih rudarskih jama).

Dan 15. maj 1992. godine. Sukob na Brčanskoj malti. Prvo granatiranje grada. U Tuzli je počeo rat. Svi industrijski programi su prekinuti, investicije zaustavljene, a industrija stavljena u službu preživljavanja i odbrane. Termoelektrana proizvodi minimum struje za lokalne potrebe, ugalj vuku parne lokomotive, a proizvodnja u „Kreki“ zbog nedostatka nafte i eksploziva je zaustavljena. Ovime je sahranjen projekt proširenja proizvodnje struje.

Međutim, „repovi“ projekta su se nastavili vući još desetljeće. Nakon rata nije bilo ni proizvodnje uglja ni proizvodnje struje. Privredna komora Tuzla planirala je kreditima osposobiti „Termoelektranu Tuzla“ i minimum kapaciteta „Kreke“. Novac od izvoza struje vraćao bi kredite, a ostatak bi bio ulagan u obnovu proizvodnje drugih preduzeća. Obnovu industrije zaustavila je država idiotskom raspodjelom sredstava i još gorim upravljanjem. Godine 1997. godine Vlada Federacije BiH aminovala je ulaganje 30 milijuna maraka u remont termoelektrane Tuzla, dok u isto vrijeme nije bilo 28 milijuna maraka za pokretanje kompletne proizvodnje holdinga „Sodaso“ koja je pred sami rat donosila oko 200 milijuna dolara izvoza godišnje. Ovakva raspodjela sredstava, zajedno sa pljačkom, privatizacijom i očajnim upravljanjem, sahranila je industriju Tuzle. Projekt Privredne komore Tuzla o obnovi industrije nikad nije izveden.

U međuvremenu je propao i SOUR „Tehnograd“. Preživio je samo jedan građevinarski dio, bivša RO „Tehnograd-visokogradnja“. Sistem sposoban projektovati nove industrijske pogone propao je. Uništen je i „Guming“ kao i „Livnica čelika Tuzla“, dok je „TTU“ zapao u probleme iz kojih se do danas nije potpuno izvukao. Osnovna banka Tuzla postala je Tuzlanska banka. Ova bankarska institucija morala je pravnim putem sprječavati čehoslovačkog klijenta da sudski ne naplati potraživanja povodom kredita podignutih za izgradnju „Šikulja“ i „Dubrava“. Kreku je samo čudo spasilo. Ili bolje reći rat koji je spriječio potražioce da naplaćuju dugove. Nakon rata zbog iscrpljenosti rezervi lagano su zatvarane mnoge jame poput Lipnice ili Bukinja tako da je „Kreka“ smanjila proizvodnju u realne okvire te ostala na kopovima „Šikulje“ i „Dubrave“ te jami „Mramor“. Uspješno restrukturiranje završeno je do 2000. godine kada je „Kreka“ izašla iz minusa, odblokirala račune te dostigla europsku razinu produktivnosti. Ovime se „Kreka“ spasila propalog projekta „Tuzla 6“. Time je trebala biti završena pometnja oko izgradnje novih blokova „TE Tuzla“.

U prijeratnom periodu industrija je bila grupirana u velike sisteme i sve analize pokazale su kako je ujedinjenost ključ uspjeha. Međutim, nakon rata, da bi lakše pljačkala sitnija preduzeća, nova vlast je sve industrijske sisteme razbila na komponente, što ih je uništilo. U međuvremenu, da li slučajno, da li iz skrivenih interesa, ili je možda, ali samo možda, neko znao šta stvarno radi: Elektroprivreda BiH počela se vraćati starom sistemu industrijskog razvoja. Ovo preduzeće postalo je „Holding Elektroprivreda BiH“ i počelo okupljati srodne djelatnosti. Prvo je rudarska proizvodnja povjerena „Elektroprivredi BiH“, najvjerojatnije da se spriječi novi kolaps rudnika koji su ponovno kolabirali pod lošom upravo, kao i socijalni bunt koji bi iz toga proizašao. Nedavno je holding preuzeo i „TTU“, čime su se ponovno srodne djelatnosti „našle pod istom kapom“. Naizgled, „miriše na dobro“. Ali nije.

Nisu više ista vremena ljudi, povikao bi neko. I bio bi upravu. Neosporno je da su potrebni veliki sistemi, pa čak i pod kontrolom države u našem stanju deindustrijaliziranosti. Problem je šta se treba raditi s tim sistemima. „Elektroprivreda BiH“ ponovo se upušta u enorman projekt proširenja „Termoelektrane Tuzla“ i, ovoga puta, izgradnje „Termoelektrane Banovići“. Naravno, u međuvremenu smo toliko propali da projekt ne možemo platiti sami i tu uskaču Kinezi. Ne zato što su najpovoljniji, ne zato što su najsposobniji, nego isključivo zato što nitko drugi ne želi investirati u izgradnju termoelektrana. Od 2020. godine (za samo 3 godine od danas i prije nego što „Blok 7“ može biti završen), u Europskoj Uniji više neće biti izgrađena ni jedna nova termoelektrana.

Ova postrojenja štetna su za okoliš. Cijeli svijet, uključujući Kinu koja je postala najveći investitor na ovom polju, krenuo je u izgradnju kapaciteta za proizvodnju obnovljive energije. Podiže se mnoštvo kapaciteta koji koriste energiju vjetra, sunca, vode, otpada, plime i oseke itd. Kina, Europska Unija i Indija su vodeći investitori. SAD privatnom inicijativom ne zaostaje mnogo. I ne grade svi kapacitete obnovljive energije zato što vole ili zato što je to moda, nego zato jer je neophodno i, gle čuda, ISPLATIVO! Nedavno je kompanija „Tesla“ u vlasništvu vizionara i biznismena Elona Muska, proizvela sisteme baterija koji će omogućiti skladištenje i korištenje energije sunca i preko noći, tako da će porasti opća iskoristivost ukupne energije. Europske zemlje grade vještačko ostrvo u Sjevernom moru koje će proizvoditi električnu energiju iz energije sunca i vode. Pokrenuti su i projekti „solarnih farmi“ u Sahari, također za snadbijevanje Europe strujom. Globalna istraživačka inicativa pokušava razviti bezopasan i ekološki siguran način dobivanja energije nuklearnom fuzijom; bez radijacije, bez nuklearnog otpada, bez zagađenja.U ovaj projekt kontinuirano se ulažu milijarde dolara. Pratiti ove trendove nije samo dobra volja, nego i obaveza po Pariškom klimatskom sporazumu. Jedine dvije zemlje koje nisu potpisale sporazum su Vatikan (kao vjerska država površine 0,44 km2 ionako ne proizvodi zagađenje, ali se svejedno zalaže za očuvanje okoliša) te Sirija koja je usred građanskog rata pa se ne zna tko ju zapravo predstavlja. Ideju Donalda Trumpa da se SAD povuče iz Pariškog sporazuma kritikovala je čak i Sjeverna Koreja, a da ne govorimo o ostatku svijeta. Najraniji datum kada se SAD može povući je nakon isteka četverogodišnjeg roka 2020. godina, dan nakon novih predsjedničkih izbora. U međuvremenu SAD se obavezala poštivati sporazum.

Da se ne lažemo, nismo mi dovoljno jaka industrijska zemlja da značajno pridonosimo zagađenju planete, ali jesmo primjer. Svijet neće dozvoliti Bosni i Hercegovini kršenje klimatskih sporazuma kako ona ne bi poslužila za primjer drugima kako se sporazum ne mora poštovati. Europska Unija, SAD, Britanija, Kina, Japan i druge zemlje neće dozvoliti da njihovi gradovi potonu. Provest će smanjenje emisije štetnih plinova. Naravno, „Blok 7“ TE „Tuzla“ će ukupno smanjiti zagađenje kada zamijeni starije blokove, ali nije u tome suština problema. Suština je da se bespotrebno ulažu velika sredstva u zastarjeli projekt za ostvarivanje minimalne koristi, umjesto da se sredstva ulaže u održivu i sigurnu energiju budućnosti.

Gradnja novih blokova „TE Tuzla“ je imala smisla 1990. godine, u svijetu bez obnovljivih izvora energije, uz kompletnu domaću građevinsku operativu i pomoćnu industriju. Tih godina projekt bi sačuvao 11,000 radnih mjesta Kreke, uposlio građevinske kapacitete SOUR-a "Tehnograd", osigurao dodatne poslove za "Guming", "Livnicu čelika" i "TTU". Danas kad projekt ne možemo platiti sami, samo ćemo u principu izdati zemlju kinezima i prodati im ugalj. Zauzvrat ćemo dobiti dio para, zagađenje i vezanost za zastarjeli projekt kojeg se nećemo moći riješiti budući da ćemo pod ugovorom biti dužni održavati ga dok se Kinezi ne naplate.

Izgradnja bloka 7 „TE Tuzla“ izgubila je smisao iz dva razloga. Prvi jesu obnovljivi izvori energije, a drugi je taj što smo uništili svoju pomoćnu industriju. Na ovaj projekt nema se više tko „naslanjati“. Neće uz blok 7 procvjetati „Tehnograd“, „Guming“ ili „Livnica čelika“. Neće se nešto mnogo „opariti“ ni „TTU“ budući da se ne grade novi ugljenokopi. Kompletna tehnologija i građevinska operativa za „Blok 7“ bit će uvozna jer sami više kapacitet za to nemamo. Mi danas ne znamo proizvesti rudarski bager, turbinu ili kotlove. Ne znamo čak ni industrijske objekte sazidati. Neće se investicija „obrtati“ u našoj zemlji. Čak ni prihod od izvoza struje ne može biti samo naš budući da se Kinezi moraju nekako naplatiti, očigledno preko prihoda od prodaje struje jer drugih sredstava nema.

Politička je priča kako će blok 7 „spasit Kreku“ i „Banoviće“. Istina je međutim da „Kreki“ i „Banovićima“ zapravo više nema spasa u klasičnom smislu jer im glavni kupci „izumiru“. Umjesto ulaganja milijardi u „Blok 7“, za puno manje sredstava se može restrukturirati i „Kreku“ i „Banoviće“ te ih osposobiti za bilo kakve druge srodne djelatnosti koje „imaju prođu“ u 21. stoljeću. Osim toga, „Blok 7“ će nastaviti crpiti enormna sredstva iz „Elektroprivrede BiH“ za svoju izgradnju, kao i na održavanje „Kreke“. Umjesto toga, ova sredstva lako bi se mogla uložiti u obnovljive izvore energije. Izgradnja nekoliko vjetro-parkova i solarnih farmi mogla bi omogućiti domaćim kompanijama iskustvo u ovim poslovima. Domaće kompanije mogle bi se izvještiti u izgradnji i montiranju ovih kapaciteta, a zatim polako ući i u tehnološke poslove izgradnje prvo pomoćnih, a zatim i glavnih dijelova, dok bi u finalnoj fazi trebali dobiti domaće kompanije sposobne graditi vjetro-parkove i solarne farme. Danas trebamo od solarne i vjetro energije napraviti ono što smo imali 1990. godine za ugalj - proizvođača električne energije i na njeg naslonjenu pomoćnu industriju.

Umjesto toga „Elektroprivreda BiH“ će ulupati milijarde u zastarjeli projekat za koji ćemo uvesti kompletna postrojenja i građevinsku operativu, a uvozit ćemo i rezervne dijelove. Sve to kako bi „spasila“ Kreku i privatizirane „Banoviće“ za koje postoji prijetnja da će privatni dioničari „Rudnika Banovići“ ući preko rudnika i u vlasničku strukturu nove „Termoelektrane Banovići“, koja će biti plaćena državnim sredstvima. Postoji i gorući problem vode. Postavlja se pitanje ima li na ovom području dovoljno vode za snadbijevanje i jedne i druge termoelektrane.

Lijepo je sadašnjim predsjedničkim vlastodršcima od kojih su dva imala 29, a jedan 27 godina kada je osmišljavan projekt proširenja Termoelektrane Tuzla, pričati kako nešto rade i kako su se eto oni „sjetili“ ove genijalne ideje. Ali nisu čak ni to. Samo su danas reciklirali projekt star 30 godina. Pred projekt „TE Tuzla 7“ i „TE Banovići“ postavlja se toliko pitanja, toliko problema i toliko opasnosti. I opet, čak i da budu provedeni savršeno uspješno, u što čisto možemo sumnjati budući da ova država 25 godina ništa nije provela savršeno i uspješno, opet će biti promašen i zastario projekt. Da smo i napravili nove blokove za „Tuzlu“ i „Ugljevik“ 1991. godine, do danas bi i oni zastarili te bi bilo potrebno ulagati u nove tehnologije. Nije „svijetla budućnost“ realizacija projekta od prije 30 godina, ma koliko dobro zvučalo pred svake izbore posljednjih 10-ak godina.

Autor: Dino Šakanović, Prometej.ba