Smrdljivi grad, pisao sam prije desetak godina kolumnu u Oslobođenju, aludirajući na istoimenu pjesmu kultne zagrebačke grupe Azra i njenog frontmena Branimira Johnnyja Štulića. Bavio sam se tada sve očitijim propadanjem Sarajeva, kojeg su esdeaovske vlasti ciljano deurbanizirale i orijentalizirale, kako bi od negdašnjeg lijepog Sarajeva načinile provincijsku, zapuštenu i prljavu sredinu po mjeri svoga svjetonazora i ideoloških vrijednosti. Da, Sarajevo je prljavo; da, u njemu iz kontejnera zaudara trulo neodveženo smeće; da, njegovo smetljište je opasno po zdravlje ljudi; da, ono je kao kakav orijentalni grad u saobraćajnom haosu; da, u njemu su nikle stotine džamija da bi se simbolički obilježilo vjersko vlasništvo nad teritorijem; da, u njemu je kulturna scena devastirana, a intelektualna ponižena; da, ono je maksimalno deindustrijalizirano, a zimi se guši u smogu; da, njegov zdravstveni sistem je urušen zahvaljujući vladarevoj supruzi s enormnim vlastodržačkim ambicijama; da, njegovi muzeji izdišu; da, Sarajevo nema pristojan park u svom središtu, ali ima načičkane tržne centre sa kafeima bez alkohola i supermarketima bez svinjetine; da, to je grad koji se diči da je turistička Meka, a u njemu traju redukcije vode, smrdi Miljacka, a ljeti zaudara iz kanalizacije; da, sarajevski tramvaji su stari, prljavi, zapušteni; da, Sarajevo je grad bez trga na kome bi građani mogli iskazati svoj socijalni stav; da, Sarajevo je grad s vip-ložama u džamijama da Bakir i društvo ne bi došli u dodir s vjerničkom sirotinjom. Da, mogao bih napisati stranice i stranice ovakvog nabrajanja primjera sarajevske deurbanizacije i civilizacijskog upropaštavanja grada koji se diči najskupljim flimskim festivalom u regiji. Njegov direktor je, gle čuda, Bakirov badžo, bez ijedne ozbiljne filmske reference, a u Sarajevu je, baš zbog badžine gramzivosti, umrla kinoteka, mjesto gdje bi se mogli obrazovati novi fimadžije, a ne ona neobegovska elita, koja je, ustvari, obična intelektualna halaša što u javni prostor izbacuje parole kako voli i predstavlja Bosnu u svijetu i otvoreno laže o ljepotama Sarajeva. Ta je halaša posebno ponosna na Sarajevo, pa njegovu multikulturalnost i civilizacijsku dubinu svodi na sliku vjerskih objekata koji stoljećima traju jedan uz drugi. Ta halaša neće nikad u javnom prostoru reći kako u Sarajevu ima više džamija nego stvarnih vjernika i kako u njemu traje vjerski kič za vrijeme iftara i ramazana, kako je vjera postala legitimacija za ulazak u pokvarenu političku elitu. Kako su usta ispunjena Bogom onih koji kradu, a šire patriotske parole, i kako je u jednom momentu Sarajevo bilo izloženo opasnim čoporima pasa na ulicama, a neko je opet pokrao pare za izgradnju objekta za njhovo zbrinjavanje.

Tada, nakon objavljivanja kolumne, napali su me esdeaovski botovi i trolovi, zaduženi za širenje mržnje na društvenim mrežama, da bi se pažnja javnosti skrenula s problema nepotističke, korupcionaške, lopovske vlasti koja ubija konje da pošalje poruku zatvoreniku, oponašajući načine djelovanja mafije iz poznatog filma. Od tada do danas Sarajevo je sve gore i gore.

Na ulazu u Vogošću s autoputa prema Zenici traju višesatne jutarnje i popodnevne saobraćajne gužve, samo zato što se ništarije na vlasti nisu sjetile da naprave kružni tok na Semizovačkoj petlji. Ali, zato u Vogošći stoluje načelnik koji ne zna šta uraditi s praznom industrijskom zonom, što ju je SDA podigla iako su industrijski prostori od nekoliko kvadratnih kilometara negdašnjeg Pretisa prazni. Zato iz te i takve urušene Vogošće dolazi ministar za vodovod i kanalizaciju koji je u cvijetu mladosti, u ranim pedesetim, diplomirao, a gdje drugo, nego na Političkim naukama. Ili, iz iste te Vogošće dolaze vijesti da je voda u česmama zagađena, a na Šipu, praktično u ministrovom komšiluku, voda iz vodovoda i kanalizacija se miješaju, pa građani nakon ko zna koje analize upozoravaju da im iz kuhinjskih česama teku fekalije. Na Ilidži je, isto tako SDA-ov, načelnik, poprilično sirov i neartikuliran u javnim istupima, da iskoristim ovu litotu, kako ne bih ponovio ono što slikovito za takve primjerke političkog stada govore građani dok u bijesu pljunu ustranu kad ga spomenu, omogućio izabranim da grade septičke jame u vodozaštitnoj zoni.

Sve te ljepote patriotski napaljene esdeaovske vlasti traju dva i više desetljeća, dok se negdašnje lijepo Sarajevo srozalo do mjere orijentalne provincije. U Sarajevu više nema Energoinvesta, Pretisa, Unioninvesta, Hidrogradnje, UPI-ja, Šipada, negdašnjih svjetski relevantnih koncerna koje je napravio Titov socijalizam. Pojeli su ih zeleni termiti, kako članove SDA i njihovu vrhušku naziva danas novinar koji je nekada pisao za Alijin Ljiljan i svojim očima, izbliza, gledao besprizornu privatizacijsku pljačku. U Sarajevu nema ni zimskih olimpijskih sportova, iako su Mikulić i društvo stavili grad na svjetsku historijsku mapu preko Zimskih olimpijskih igara, vjerujući da će njihovi nasljednici znati očuvati velika dobra koja su im ostavili u nasljeđe.

Esdeaovsko stado je u svojoj antikomunističkoj histeriji prebrisalo simboličko nasljeđe Titovog socijalizma i ulicama i školama dalo imena polupisaca i kvazintelektualca koji su se divili Hitlerovom fašizmu. A potom ono bleji o vjerskoj i kulturnoj toleranciji koja eto karakterizira Sarajevo, jer je Osmansko carstvo preko svog milet sistema ostavilo Bošnjacima, njima naročito i ciljano, u nasljeđe posebnu tankoćutnost za multikulturalizam.

Kad tom stadu i njegovim botovima na društvenim mrežama kažete da je Sarajevo planski i kapilarno muslimanizirano, ona vas optuži da mrzite Bosnu, da je niste branili od agresora, da ste islamofob, reisofob, ustaša, komunista, četnik, alkoholičar, jednom riječju smeće koje bi trebalo zatući.

A šta je u Sarajevu od rata na ovamo izgradila esdeaovska vlast: dva tržna centra u središtu garada, obavezno bez alkohola i svinjetine, uz davanje dozvole za gradnju nekoliko elitnih arapskih naselja. Jedan centar, onaj ružni crni na Marindvoru, sav iznutra klaustrofobičan, uništio je marindvorsku ružu vjetrova i uslovio mikroklimatske promjene, jačajući efekte sarajevskog staklenika. Na njegovom mjestu nekada je planirana velika muzička dvorana, a mogao je biti uz nju i park koji bi se protezao od polusrušene zgrade Elektroprivrededo Vilsonovog šetališta. Drugi je u samom centru, na mjestu negdašnje Sarajke, gdje je mogao nići trg povezan sa Velikim parkom, pa bi u centru grada bljesnuo prostor, da tijesno Sarajevo, zgurano između brda, naprosto prodiše. Ali, od razuma, općeg dobra i arhitektonskih principa, jača je bila volja Bakira Izetbegovića, koji je kao direktor Zavoda za izgradnju grada, glavni krivac za deurbanizaciju Sarajeva i njegovo civilizacijsko srozavanje. Današnje Sarajevo je, dakle, grad po mjeri Bakirove pameti, ne samo arhitektonske, već i one privredne, kulturne, ekonomske, saobraćajne. Grad i neko ko se predstavlja kao bošnjački vođa pokazuju autodestruktivnu snagu esdeaovske politike. Upravo iz te autodestruktivnosti dolazi i zadnji udarac u urbani sistem grada. Načelnik općine Centar, zeleni termit, rekao bi onaj pomenuti novinar, odlučio je ubiti sarajevski park Hastahana. Tamo je bio predviđen muzej koji bi memorirao opsadu grada iz rata. Tamo je košarkaški teren, sa polomljenim koševima na kojim su se, svjedočim, igrali dobri basketi, kao nekad u Sarajevu, dok je Bosna bila šampion Evrope. Tamo su mame, dede i nane izvodile djecu da se igraju. Tamo je i skateboard park, jedini u gradu. Na njemu, gledao sam svojim očima, mladići izvode prekrasne vratolomije. Taj zeleni termit što se odaziva na ime Nedžad Ajnadžić, odlučio je ubiti takav prostor i život u njemu, dokusuriti jedini takav park u gradu i napraviti neku zgradu. Za nju jedni tvrde da će biti novi tržni centar, a drugi i termit osobno – da neće, već tobože neki kulturni centar. U svojoj termitskoj pameti, Ajandžić se proslavio otvaranjem trotoara ispred zgrade Predsjedništva BiH. Tada je doveo jednog poslušnika u invalidskim kolicima, zovnuo kamere i uslikao se ispred zgrade u kojoj stoluje njegov vođa. Pun ponosa uslikao se, laprdajući o nekakvoj transverzali za invalidska kolica koja vodi od Skenderije do centra grada. Parkoubica i ne može ništa znati o važnosti parkova i drugih javnih površina za život grada. Nakon što je kao partijski direktor uništio ZOI, Ajnadžić dolazi na mjesto općinskog načelnika, da završi Bakirov plan deurbanizacije grada.

Da, Sarajevo je poražen grad, jer nema snage da pruži otpor gramzivim ajnadžićima, bez trunke ideje u glavi, rekao bi Johnny B. Štulić za njihove ljude na strateškim mjestima, dodajući i poznati nastavak o sinovima; da, Sarajevo je poražen grad, jer je dozvolilo da njegovu civilizacijsku dubinu i urbani sadržaj unište kreature na vlasti koje se kunu da vole domovinu, Bošnjake i islam naročito, a za ubijene konje njihova policija podnosi izvještaj prema kojemu su konji suicidalni, valjda zbog teškog konjskog života; da, Sarajevo je poražen grad, jer je nekada jednu od najboljih gradskih voda u Evropi dovelo do stadija na kojem fekalije cure iz kuhinjskih česama, vodu kojoj se divio njegov pjesnik Nerkesija poredeći je sa Zemzem vrelom; da, Sarajevo je poražen grad, jer su vlastodršci za dvadeset godina poslije rata uništili njegov interkulturni duh i muslimanizirali ga, dajući čak i pravo eksteritorijalnosti saudijskoj džamiji na Alipašinom polju; da, Sarajevo je poraženo, jer je zaboravilo snagu svog otpora u ratu, kapituliravši u miru pred halašom koja se predstavlja kao njegova politička elita. To je grad, divio mu se Andrić, zadivljen bjelinom njegovih nišana i behara, gledajući ga, očito, s Alifakovca u rano proljeće. To je grad, divili smo mu se osamdesetih prošlog stoljeća u vrijeme Titovog liberalnog socijalizma, kada je ucrtano na memorijsku sportsku mapu svijeta, čitajući u bibliotekama za koje je sav novac od nagrade poklonio pisac Nobelovac koji mu se divio, a danas ga esdeaovsko stado proglašava bošnjakomrscem i islamofobom. To je grad, divili smo mu se u ratu, gledajući ga kako pobjeđuje smrt. Da, naš grad je poražen. Izjela ga je iznutra kiselina gluposti, gramzivosti, licemjerstva. Provincijalni duh vlastodržaca izlio se na njegove ulice i danas ga guši i dokrajčuje svojim vonjem.

Enver Kazaz, Prometej.ba

(8.10.2017.)

Napomena: Nakon tehničkih problema usljed kojih su neki tekstovi nestali sa portala, ponovo postavljamo dio tih tekstova. Zbog toga su moguće greške koje su nakon prvog postavljanja na portal bile ispravljene.