Ilustracija: Earth Day Painting - Four Seasons by Monika Degan (fineartamerica.com)

Danas se obilježava Dan planeta Zemlje. Svoj novi rođendan naš planet ne dočekuje u najboljem raspoloženju: na rođendanskoj torti, kiseloj od brojnih štetnih sprejeva, nalaze se brojne naftne mrlje, more plastike i prijeteći nuklearni projektili umjesto svijeća. Ekološka situacija nije ništa bolja ni u malom krtičnjaku na svjetskoj livadi zvanom Bosna i Hercegovina. Od naroda za koje je zemlja svetinja vrijedna prolijevanja i svoje i tuđe krvi, za koje je agrar, zemlja uvijek bila pitanje svih pitanja u odnosima susjednih država, sela, kuća, s pravom bi se moglo očekivati da ti narodi brižnije održavaju tu zemlju čišćom i ljepšom. Umjesto toga Bosna i Hercegovina se pretvara u jednu divovsku deponiju smeća, sastavljenu od skoro 10 tisuća manjih divljih deponija. Te deponije, koje su se – recimo to prikladnim ovdašnjim rječnikom - „samoorganizirale“ uslijed nepostojanja organiziranog odvoza komunalnog otpada ili manjka volje da se isti organizira, ozbiljno prijete zdravlju ljudi, ostavljaju užasan vizualni dojam i nepovratno zagađuju okolno zemljište.

Od naroda zavađenog oko pitanja tko je u BiH bio prvi i tko baštini naslijeđe starih Slavena s pravom bi se mogao očekivati bolji odnos prema, recimo, rijekama i šumama koje su za stare Slavene bile svete. Istovremeno su za moderne, nacionalno osviještene Slavene rijeke odlagališta smeća (čak se i vicevi zbijaju o starim šporetima koji zagrijavaju hladne rijeke) i krajnja destinacija neprečišćenih otpadnih voda – što je dovelo do toga da BiH od zemlje s ogromnom bogatstvom čiste i pitke vode postane zemlja s kvalitetom vode znatno nižim nego u većini zemalja Europe. Također, šume se nekontrolirano i prekomjerno sijeku i zbog toga je BiH postala jedno od najerozivnijih područja u Europi i najugroženije erozivno područje na Balkanu. Istovremeno je jedna Albanija, kojoj smo se uvijek bahato smijali svisoka, prošle godine uvela moratorij na komercijalno iskorištavanje šuma kako bi se obnovio šumski fond zemlje.

O lošoj situaciji sa zagađenjem zraka ne treba mnogo ni govoriti, slike većih gradova u zimskim mjesecima sve govore. Onečišćenje zraka u gradovima koje zadnjih godina višestruko premašuje dopuštene vrijednosti posljedica je sve veće upotrebe ugljena loše kvalitete u industrijskim i privatnim ložištima, sagorijevanja goriva u starim motornim vozilima i visokih emisija SO2 iz termoelektrana i metalurgije (šta bi tek bilo da rat nije uništio veliki broj prijašnjih zagađivača zraka u BiH?).

Jedan od faktora koji pogoduje uništavanju okoliša je i prezir prema štedljivosti i skromnosti tipičan za mentalitet građana BiH. Što je zaista velik apsurd s obzirom na to da se radi o siromašnoj zemlji. U bh. mentalitetu štedljivost i skromnost vrijede maltene kao mane, osobine škrtih, slabih, nesnalažljivih, onih koje u selu nitko ne „broji“ i poštuje, za razliku od poštivanja tradicije i „velikodušnosti“ onih koji dižu kredite, bacaju gomile hrane nakon raskošnih svadbi i razmeću se pred ostatkom sela. Takav mentalitet se nužno odražava i na odnos prema okolišu i potrošnji energetskih resursa. Reciklaža i odvajanje otpada su strani našem mentalitetu. Jedna Estonija uštedi 400 milijuna eura godišnje jer je ekološki osviještenim uredbama potpuno izbacila papir (!) iz državne administracije, a mi se tome smijemo i umjesto toga imamo situacije da se kod nas stari papir čak i uvozi (!) za potrebe tvornica papirnatih proizvoda i celuloze.

Ekološka svijest građana BiH je na prilično niskom nivou. Povijesno naviknut da bivša država brine za sve osim njegovog privatnog života, prosječan građanin BiH nema razvijen sluh za pitanja uređenja šire životne sredine (osim ako za ista nije vezan poslom). I onda se taj isti građanin preko noći nađe u državi koja ne brine ni za što i sve oko njega pođe propadati. Dva su puta do bolje razvijene ekološke svijesti građana BiH, a na oba puta stoji isti neprijatelj. Jedan put je uvođenje kaznenih mjera za građane. Takvo nešto je 1980-ih učinila Švedska suočena s ekološkim problemima pa su drastičnim kaznama za zagađivače okoliša za 40-ak godina stvorili ekološki raj. Neprijatelj na tom putu je odsutnost države i političke volje koja bi uvela i provodila stroge kazne za uništavanje okoliša. Drugi put je edukacija mladih za ekološka pitanja (npr. kroz ekološke akcije čišćenja ili pošumljavanja inicirane na poticaj škola ili nvo). Problem: ponovno zbog odsutnosti normalne države i malignosti političkih volja ostajemo bez mladih koji se evakuiraju glavom bez obzira.

Tužno je sve ovo čitati, jer BiH se svrstava u područja sa najvišim stupnjem biološke raznolikosti u Europi s obzirom na bogatstvo životinjskog svijeta, geologiju, klimu, a kao susretište raznih kulturno-civilizacijskih krugova kroz povijest BiH ima i ogromno bogatstvo i raznovrsnost narodnih običaja, kulturnog naslijeđa, vjerskih tradicija, gastronomije. Danas tom (bio)diverzitetu prijeti velika opasnost od uništenja. Političke monokulture su prirodni neprijatelj svakog (bio)diverziteta, pa pored etničkog čišćenja, genocida, kulturocida one moraju rezultirati i ekocidom; pored pretvaranja BiH u socijalnu, demografsku i gospodarsku pustinju mora biti uništen i okoliš. Pored toga, unatoč zaklinjanju u borbu za čistoću identiteta sve bh. politike igraju prljavo, a prljava politika može stvoriti samo prljav okoliš, prljave životne sredine i prljavo i zapušteno kulturno naslijeđe.

No, paradoksalno, uništenje bh. biodiverziteta u konačnici obesmišljava i postojanje političkih monokultura: ekocid i potpuno uništenje životnog staništa građana BiH obesmislili bi svaku priču o patriotizmu, raspodjeli teritorija, Lebensraumu, entitetima, svaku svađu oko toga čija je zemlja. Nije li onda vitalni nacionalni interes zajednički svim narodima u BiH i odgovarajućim nacionalnim politikama očuvati ovaj mali komadić zemlje na karti Europe kako ne bismo nedajbože došli u situaciju da više nemamo zemlje i resursa oko kojih se tako rado svađamo i tu i tamo i zaratimo?

Marijan Oršolić, Prometej.ba