Društvo u BiH Peter Sloterdijk bi u svom prepoznatljivom stilu stavio pod navodnike. Takvo „društvo“ predstavlja potvrdu njegovih teza o preapstraktnosti tog termina, ne ispunjava kriterij politički zrele zajednice i stoga je politička kultura u BiH svedena na najniži nivo ideološkog frazerstva. Otfried Höffe, vrsni poznavalac praktične filozofije, sociologije i povijesti, gostujući u Sarajevu će ovo društvo prepoznati kao društvo koje je iznevjerilo „strategije humanosti“ zbog nepostojanja etike u procesima javnih odlučivanja. Kao zaključak, Otfried Höffe će naše političare degradirati iz pojma političar u pojam „ideološki poduzetnik“ sa pratećim instrumentima medijske, akademske i ostale podrške. No, zaključak će navesti i da se radi o perspektivi političke filozofije, te da u javnom prostoru se neće prestati koristiti navedeni termin kao i da to što ne zadovoljavaju kriterij političnosti ne znači da ne zaprimaju prostor odlučivanja i vođenja politike, te da bi ocjenu političnosti moralo dati javno mijenje. Höffe će u „ideološke poduzetnike“ svrstati političare desnice, nacionaliste i pojmovno dati moćnu sintagmu koja objedinjuje kapitalistički termin poduzetnosti, a dodatno ga osnažuje atribut ideologije u koji spada kapitalizmu neodvojiv nacionalizam. Ljevica, kao pokret objedinjuje „strategije humanosti“ i etiku u procesima javnog odlučivanja. O takvoj ljevici se ne govori u medijima, stoga nas zanima njen položaj u medijima.

Ljevica u sadašnjosti

Inflacija medijskih komentatora, akademskih i aktivističkih propagatora ove ili one opcije, elementarno destruira pojam ljevice u svojim nastupima mistificirajući ljevicu, što je kontradiktorno njoj samoj. Tako se često u religijskom duhu govori o ljevici kao „pravoj“ i „lažnoj“ bez da se taj uvid proširi i ljevica predstavi kao moralni, filozofski, idejni i politički pojam i praksa koja se dostiže većim brojem kanala. Uspostavljajući kriterije koji će govoriti o socijalnim praksama i svjetonazorskom određenju (besplatno obrazovanje i školstvo, antifašizam, antinacionalizam, radništvo) ukazat će se metodološki precizniji okvir za demonstriranje poliperspektivnosti ljevice. Na isti način će se lakše dati odgovor i na dati, domaći kontekst, u kojem je antinacionalizam dio govora nekih lijevih grupacija, dok im je kapitalizam i dalje prihvatljiva opcija. Analitičari koji ne prilaze temi na ovakav način stvari posmatraju u totalitetu „sve i odmah“ aludirajući da domaća ljevica mora uraditi stvari na jedan način, ili prestaje biti ljevica. Baš kako je primijetio Höffe, takve teze moraju dolaziti iz neke perspektive. No, preoptimistično bi bilo nazivati medijske komentatore i novinare političkim filozofima. Na čemu temelje svoje tvrdnje? S obzirom da simplificiraju ljevicu na ideologiju u kojoj postoje precizni okviri iz kojih je lako ispasti, mediji su ti koji vrše „ideološko poduzetništvo“ na ideji ljevice.

Za razliku od nacionalizma, koji je fundamentalno pogrešan i sve iz njega je problematično, svođenje ljevice na jednu partiju i zaboravljanje da su lijeve ideje vezane nužno za ideje progresa, jednakosti i solidarnosti te oslobođenja od izrabljivanja u ekonomskom smislu, uz pridodatu borbu za jednakost spolova itd. za posljedicu ima ukidanje političke kulture. Nameće se kao nužan zaključak da društvo koje mora imati „strategije humanosti“ da ne bi preovladale prakse „ideološkog poduzetništva“ mora imati ljevicu, i da su mediji odgovorni za promoviranje sofisticirane ideje ljevice, a ne reduciranje na pojednostavljeni model „desni – lijevi“ oblici stranačkog okupljanja.

Akademski radnici ponavljaju grešku i sa autoritetom znanstvenosti poput institucija religije osuđuju političke subjekte na „lažnu“ ljevicu ukoliko ne ispunjavaju njihove maksimalističke zahtjeve. No, takve kritike u BiH su sve tiše i tiše, nakon fašističkog divljanja nacionalista ljevica je dobila amnestiju. Lenjin će upravo takve mislioce podvesti pod „lijevu djetinjariju“ bacajući im u lice tezu da je državni kapitalizam bolji od primitivnog privatnog kapitalizma, da spomenuti državni kapitalizam dolazi kao odgovor na postojeće i realno stanje na koje bi takav kapitalizam bio napredak, tek kao stepen ka socijalizmu. Spomenuta diskusija Lenjina sa protivnicima bitna je i zbog njegovog stava da se suviše slab politički subjekt proleterijata ne treba boriti sa divovima imperijalizma. Ukoliko bi to primijenili na današnje stanje u bosanskohercegovačkom kontekstu demontirali bi maksimalističke zahtjeve akademskih marksista poput Igora Štiksa koji od nejakih subjekata traže da izbjegnu svjetsku prevlast kapitalizma u domaćim uslovima. Stoga je neodgovorno govoriti o ljevici kao „lažnoj“ bez da se osvijetli nužnost te iste „lažnosti“ za pojedina pitanja poput kapitalizma. Dosta bolji pristup jeste konstruktivna kritika i prepoznavanje lijevog i socijalnih praksi u tim pokretima, podržavanje takvih nastojanja i uočavanje prostora za napredak. Terry Eagleton će zbog toga promovirati tezu o lokalnom djelovanju i globalnom mišljenju. Zbog zanemarivanja konteksta danas kao veoma uspješan model kojim nacionalisti napadaju ljevicu jesu upravo riječi „To nije prava ljevica“ salonskih intelektualaca.

Diskreditacija

U društvima koja ne proizvode historiju, može se govoriti samo o socijalnim praksama, radničkim pravima, antinacionalizmu i ideji ljevice bez zahtjeva da se promijeni globalni okvir. Ideja ljevice je neupitno dobra, to je polazište od kojeg treba krenuti. Stoga se diskreditacija ljevice vrši sofisticiranim metodama negativnog konotiranja i asocijacijom ka devijantnim praksama. Zato će konzervativni i nacionalistički teoretičari tvrditi da su ideje progresa odvojive od ljevice. No, ideja ljevice je neodvojiva od ideje progresa. To je jedini zahtjev ljevici na terenu. Na isti način će liberalni propagatori privatizirati ideju slobode, iako je i historijski i teorijski sloboda sadržana u ideji ljevice. Mediji ideju ljevice diskreditiraju kroz puno poistovjećivanje političkih opcija sa njom. U tom nastojanju će politička opozicija u BiH biti dokaz protiv ljevice, iako stranke nisu ni jedini dio ljevice, niti njihovo odstupanje od ljevice može naštetiti ideji koja se nužno mora zastupati kao željeni cilj zrelog društva. Nezamislivo je politički osviješteno društvo bez lijevih ideja, bez pokreta koji se bore za njih, bez antinacionalističkih i antifašističkih stavova i socijalnih praksi besplatnog obrazovanja i zdravstva.

U medijima ne ne govori o radnicima kao grupi koja se treba politički organizirati. Predstavljanje radnika se svodi na njihovu statičnu poziciju u svijetu izdvojenog parlamentarizma. Ukoliko bi se govorilo o radničkom pokretu, njihovim pravima, socijalnim potrebama, radnom vremenu, neplaćenom radu, oblicima vlasništva nesumnjivo bi se govorilo o ljevici. Svi ti elementi bi se poredili sa idejom ljevice, razmatrajući njihovo djelovanje kao niz koraka u cilju približavanja i ispunjenju svojih prava i zadobijanju političke moći. No, u BiH ne postoji takav odnos medija prema radnicima i analiza njihovog položaja je površna. Ukoliko pokušate pretražiti „analiza položaja radnika u BiH“ nećete dobiti zadovoljavajuće rezultate. Ukoliko budete tražili položaj nacionalnih grupa, rezultata će biti mnogostruko više. Razlozi su također mnogostruki; mediji su u vlasništvu kapitalista, novinari su politički nepismeni spram ideje ljevice, postoji otpor ka ideji ljevice na ideološkom planu, nacionalizam je senzacionalistički privlačan i slično. S obzirom da mediji ne promoviraju ljevicu na taj način, nemoguće je o njoj govoriti u širem planu, a ostati u kontekstu realnog stanja. Namjesto toga, postoji ljevica kao termin vezan za intelektualce sa jedne strane, te političke partije sa druge strane. Postoji i treća strana vezana za lijevi pokret na ulici, iako i takav postoji u BiH, on u medijima nije prisutan nikako što je snažan dokaz za ideološku pristrasnost medija. Upravo ljevica na ulici najbolje zrcali ideju ljevice, stoga je i najopasnija po sistem.

Suspenzija demokratije

Ukoliko pogledamo u svijet, vidjet ćemo da su lijeve partije planirano marginalizirane. Laburistička partija koju vodi Jeremy Corbyn skoro da je najslavnija parlamentarna lijeva opcija. Njeno skretanje za vrijeme Tony Blaira donijela je niz problema i uzdrmano povjerenje u nju. No, Blair je imao mnogo medijskog prostora upravo kao neko ko se odmicao od ljevice. Nasuprot njega, Corbyn je u partiji bio disident, kretao se po terenu, bio dio pokreta i zahtijevao radikalnije poteze. Nakon što je postao vođa partije, njemu se nije pristupilo kao ljevičaru, nego kao ekscentričnoj zvijezdi. Njegov uspon se nije objašnjavao argumentirano i kroz analizu uspjeha, nego kao zavjeru učlanjivanja velikog broja članova drugih partija u Laburističku partiju. Također, veliki dio medija je zaboravio lijeve pokrete u Britaniji koji su svojim terenskim radom podizali svijest o potrebi pojavljivanja upravo takve osobe. Još manje su promovisani pokreti koji su se borili za direktnu demokratiju. O svemu tome se moralo govoriti kao više aspekata lijeve ideje. U BiH o njima nije u medijima napisano ili izgovoreno nijedno slovo. O Corbynu se stvara slika kao o egzotičnoj pojavi. Laburistički manifest je ignorisana tema. Za ilustraciju, više je pisano o čudnom imenu psa Sebastiana Kurtza. Posvetimo se sada oblicima političke organiziranosti u BiH.

S obzirom da je privid demokratije poželjan utoliko se mediji odlučuju na ustupanje lijeve pozicije liberalima. Tipičan primjer u BiH se nalazi u slučaju Naše stranke koja se u medijima promovira kao lijeva stranka. O tome zašto NS nije lijeva stranka dato je nekoliko argumenata u tekstu „Politička vizija Naše stranke – mit ili stvarnost“. Namjesto ljevice, namjesto ideje ljevice dolazi kompromisersko rješenje liberalnog pozivanja na slobodu i pravo. Tako Peđa Kojović može o radnicima govoriti isključivo u, suprotno ideji ljevice, deklasiranom okviru, davati intervju nacionalističkom portalu faktor.ba, zatim reprezentirati antinacionalizam, bez da u svemu tome vidi kontradiktornosti. Uprkos tome, sve navedeno promovirati pod zastavom ljevice znajući kakav je pojmovni kapital ta ideja. U spomenutom tekstu pohvaljen je antinacionalizam pojedinih članova, kao dobra praksa. U slične zamke padao je i SDP. Njihovo profiliranje je ubjedljivo najteže na političkoj sceni i mediji najčešće i griješe upirući u SDP kao ljevicu, odnosno, smatrajući SDP adresom na kojoj se traži puna afirmacija ljevice. SDP je tek djelomično lijeva partija, a razlozi protiv se sastoje u domenu za koji jesu odgovorni, poput autokratije bivšeg predsjednika Zlatka Lagumdžije i njegovog tehnokratizma, do domena u kojem nisu odgovorni i nužno mu robuju, a to je kapitalizam. SDP neće dokinuti svjetski kapitalizam i kritike na taj račun su nesuvisle, iako bi se mogao kritikovati odnos prema radnicima. Mnogo ozbiljnije kritike idu u smjeru njihovih nedosljednih socijalnih politika.

Ipak, SDP je nesumnjivo partija koja je najviše lijevo u BiH. Uzevši u obzir zahtjev teksta da se bavi i politički organiziranom ljevicom, izbjegavati temu SDP značilo bi postupiti upravo poput vodećih medija. Može li se u tom ključu pronaći lijeva ideja u SDP-u i kako mediji gledaju na to?

SDP se u medijima i godinama poslije redovno predstavlja kao „stranka koja je koalirala sa SDA 2010. godine“ s tim da se SDA izuzima iz kritike što je preferirala HDZ. Lagumdžija kao grobar ljevice izašao je poražen od strane upravo glasača ljevice. Nakon toga, najučestaliji primjer se tiče populizma. Najčešća kritika i salonske ljevice i desnice podjednako jeste da SDP nije prava ljevica. Sedam godina poslije, SDP za predsjednika ima Nermina Nikšića koji je prvi krenuo u modernizaciju stranke kroz promjenu načina glasanja i promovira antinacionalističku politiku. Iako su i u BiH, kao i u regionu, često zamjerali SDP-ovima da nisu ništa drugo do deklamatori antinacionalizma, pokazalo se u slučaju hrvatskog SDP-a i presude šestorci da su upravo mnogi poslanici te stranke postupili najčasnije u Saboru i napustili je u trenutku odavanja počasti ratnim zločincima. Taj potez nedovoljno je hvaljen u bosanskohercegovačkim medijima. Mali korak koji su mediji trebali nesrazmjerno velikim i gromoglasnim aplauzom popratiti kao metod pozitivnog podsticaja na sljedeće i slične antinacionalističke poteze. O antinacionalističkoj politici Nermina Nikšića ćemo govoriti naknadno, iako je njegov mandat tek otpočeo i ne obnaša vlast što otežava namjeru da se pravilno sagleda situacija. Vrijedi spomenuti antifašizam kao temu kojoj se prilazi ceremonijalno u medijima stvarajući sliku antifašizma kao frazerstva, gdje se paradoksalno kritikuje ljevica kao nedovoljno antifašistička u društvu u kojem je svaki oblik antifašizma poželjan. Ako bi se tome prilazilo na taj način, trebaju li onda mediji promovirati fašizam usljed pogubnog „parolaškog anitafašizma“?

Uzevši u obzir profesionalnu etiku, imperativ izgradnje boljeg društva i potrebu za nijansiranjem u političkom prostoru, mediji bi trebali uporediti političke profile Nikšića, Izetbegovića, Čovića, Dodika počevši od spornih ratnih i poratnih afera, preko veza sa nacionalizmom, huškačke govore, strukture stranaka kojim upravljaju i slično. S obzirom da bi Nikšić prošao najbolje, mediji bi najkonstruktivniju kritiku trebali postulirati upravo prema ideji ljevice kao stabilizirajućeg faktora. Drugim riječima, BiH bez blijede nade u socijaldemokratiju bi bilo društvo bez izgleda za stabilnost koju složenom etničkom društvu poput BiH može obezbijediti samo lijeva ideja.

Retorika SDP-a se zasniva na inkluzivnom populizmu koji se od populizma nacionalista razlikuje. Populizam je nužno učvoren oko tačke naroda. S obzirom da je i ustavno, i kulturološki i politički desnica dominantna i promovira populizam za podjele i govori u ime jednog naroda, defanzivna pozicija u kojoj se pronašla ljevica insistira na inkluziji i pozivu na prevazilaženje etničkih razlika. Bez moći da ljevica promijeni trenutno Ustav, već i ovaj način retorike je pomak naprijed. No, značajno bitnija stavka u tom smjeru jest Prijedlog o izmjenama zakona o izbornim jedinicama ispred DF-a i SDP-a. Prijedlog značajan za BiH, u medijima je predstavljen tek kao informacija. Nedovoljno analiza u javnom prostoru, nikakav dijaloški pristup i ispitivanje da li je taj prijedlog korak naprijed s obzirom na njegovu važnost.

Ukoliko bi se i zanemarile informacije o najviše inicijativa poslanika SDP-a, nedovoljnom medijskom prostoru za pojedine članove poput Segmedine Srne-Bajramović koja utjelovljuje moderni tip političarke i njeguje političku kulturu, a promoviranje Denisa Bećirevića kao najzelenijeg među crvenim, postoje dva slučaja koja su nedopustivo ideološki i neprofesionalno predstavljena u medijima.

Nastup SDP-a u Visokom direktan je dokaz suspenzije demokratije u najčistijem obliku. Iako se nalazimo u demokratskom društvu, to nije spriječilo načelnicu Amru Babić da opstruira sve pokušaje da se u Visokom održi tribina u prikladnom prostoru. Slobode kretanja i političkog organiziranja jesu dio zakona BiH, osim u Visokom. O ovom slučaju mediji nisu izvijestili, kao da se ne radi o političkom progonu jedne nacionalističke političarke. Uporedimo šta bi se desilo da je neka nacionalistička stranka prošla isti tretman. U navedenom slučaju ljevica je svjesno medijski ignorisana.

Drugi slučaj jeste otvaranje prostorija u Banja Luci. Dugo je SDP trpio kritike zbog nedovoljne rasprostanjenosti po cijeloj BiH. Organizirati učlanjenje čak 120 novih članova značajan je korak ka boljim politikama. Iako bi se očekivala pohvala za taj korak, mediji su od toga napravili prvoklasni senzacionalizam predstavljajući to kao čudo u kojem su Bošnjaci bili kod Srba, iako SDP to nije predstavio tako. U državi međuetničkih tenzija mediji bi morali igrati mnogo konstruktivniju ulogu i pohvaliti taj čin. A da ih je zanimao samo skandal pokazat će se što je u roku od 48 sati zanimanje za istu temu palo, iako su isti ljudi iz SDP-a se prebacili tek do Prijedora, koji je također u RS-u. Najdalje i podmuklo u svojoj nakani da negativno označi taj čin otišao je Senad Hadžifejzović. On će u goste pozvati Dragana Bursaća, kolumnistu koji se u javnosti poima kao ljevičar, e da bi u formi dijaloga i pitanja dao svoj ideološki pristrasan i veoma problematičan sud kako je tek ulazak novih članova u SDP „politička srbizacija“ te stranke. Svoju navodnu neutralnost ovjerio je upravo kroz dovođenje jednog Srbina u studio i umotavanje svog stava u formu pitanja. No, pažljivija analiza će pokazati da Hadžifejzović, konvertibilni prijatelj Hadžibajrića, ili ne zna razliku između učlanjivanja Miloja Seksana, pozitivne političke ličnosti, u SDP i negativno označenog pojma „srbizacija“ po kojoj je svaka saradnja sa Srbima nešto što je negativno ili tu razliku jako dobro poznaje. Neodgovoran pristup takvoj temi samo produbljuje jaz i onemogućava ideju ljevice po kojoj, bez da se svi zaprepaste, ima prihvatljivih političara i među Srbima i Bošnjacima i Hrvatima, a da mogu raditi zajedno.

Nestranačka opcija

Postoji još nekoliko primjera koje ćemo izbjeći zbog dužine teksta. SDP kao politička partija ipak dobija više prostora od lijevih pokreta. Ukoliko mediji ne budu pozitivno tretirali pokušaje da se prevaziđe etnička netrpeljivost, što jeste otvaranje prostorija u Banja Luci, njihova odgovornost u produbljivanju krize i destabilizacije države će biti očita. Ukoliko se ljevica ne bude pozitivno podsticala u javnom prostoru za dobre poteze, bio to SDP danas, ili bosanska Siriza sutra, a kritikovala iz lijeve perspektive za loše poteze, prvo će propasti plural, zatim će propasti mediji. Vrijedi spomenuti da analitičari, opravdano, nakon što su godinama pitali gdje je SDP u Banja Luci, nisu smogli snage da ispoštuju vlastiti stav i ugroze svoju poziciju jednakih kritičara svih, te napišu pohvalu. Stav po kojem je napisati pohvalu ljevici advokatski posao pokazatelj je da navedeni analitičari ne vjeruju ni sebi kada o ljevici govore. O nizu analitičara koji se predstavljaju kao ljevičari, a suptilno udovoljavaju nacionalistima ćemo pisati u narednom periodu.

Nesumnjivo pozitivna priča kojom su isti analitičari bombardovali javni prostor tvrdeći da ne postoji jeste, nema razloga da se ne zove pokretom, „Jedan grad – Jedna borba“. Spomenuti komentatori nisu ni mogli navesti njih kao ljevicu jer ih tako i ne doživljavaju usljed vlastite političko-filozofske neupućenosti. Smatrajući da su lijevi pokreti naoružani partizani, priča oko pokreta „Jedan grad – Jedna borba“ izostala je u medijskom prostoru kao nešto nepojmljivo. Da su mediji prenosili vijesti o spomenutim lijevim pokretima u Britaniji, shvatili bi strukturu tog pokreta, kao i što bi shvatili da je lijeva ideja opremljena pored par intelektualaca i SDP-a i ovakvim pokretima koji najtačnije zrcale ideju ljevice. Ovdje su ove tri grupe tek nominalno navedene odvojeno, na većem nivou oni dijele ideju ljevice, ponekad se i kadrovski i idejno prepliću, a ponekad to nije slučaj pa se vode polemike o poželjnim praksama.

„Jedan grad – Jedna borba“ i njihov rad najubjedljiviji je dokaz da mediji marginaliziraju ljevicu kada god se tu mogu pronaći pozitivni potezi, a promoviraju ih kao izdajnike ljevice ukoliko čine loše poteze. Borba oko pojmovnog kapitala ljevice stara je dva stoljeća, zbog čega se o ljevici mora učiti više. Navedimo akcije o kojim se nerado govori u medijima.

Raspotočje 2014. - protest zbog nesreće u rudniku; Una 2015. – akcija protiv izgradnje HE; kampanje tokom 2015-2017. protiv budžetskih rezova u školstvu i zdravstvu koji vode zatvaranju javnih ustanova; Opća bolnica, januar 2016.; Narodna čitaona - Vijećnica 2016/2017; Vodoodbrana 2017.; Rasprave o budžetu KS - 2017

Akcija za koju zna tek mali broj ljudi, neispraćena i u tom trenutku nedovoljno bitna medijima: 2014/2015. pokret se pojavljivao svugdje gdje je bio dozvoljen pristup da kritikuju Kompakt EU, kao klicu kasnije Reformske agende, a na temelju kratkog analitičkog osvrta koji je tadašnja grupa izradila.

Tu su i još neke, ali ne sve, akcije podrške poput:

Za Selmu i Editu 2016.; Radnice Borca 2017.; Kruščica - skup podrške 2017.; Fortuna i radnici protiv stečajnih propisa 2017.; Kozara 2017.

Neumoran, neplaćen, nemarketinški, ozbiljan i terenski rad ovog pokreta u medijima ostaje nezabilježen. Poredili smo prisutnost Corbyna i Kurtza, poredili smo SDP i nacionalističke stranke u slučaju opstrukcije u Visokom, preostaje porediti neku imitaciju pokreta i pokret „Jedan grad – Jedna borba“. Sejfudin Tokić i njegov „Bošnjački pokret za ravnopravnost naroda“ neuporedivo je više u medijima uprkos tome što nije sposoban napisati jedno pismeno saopštenje. Tuzlanski pokret „Revolt“ ni u svoje najbolje dane nije dobio pažnje koliko bilo koji nacionalistički pokret u Mostaru, Banja Luci, Širokom Brijegu, Bihaću, Bijeljini i Sarajevu kada histerično uzbune ljude o nacionalnoj ugroženosti. Žele li mediji pitanje ljevice svesti na sporadično spominjanje SDP-a ili će ljevica dobiti medijski prostor koji zaslužuje. Da li u medijima trebaju više prostora dobiti Tokić, Kurtćehajić, Jahić ili Svjetlana Nedimović? Da li su isti Nikšić i Izetbegović? Zbog čega pojedini analitičari o ljevici govore u totalitetnom modelu „sve ili ništa“ i ne razvijaju političku kulturu i klimu pozitivnog podsticaja za ideje progresa, slobode, radničkih prava u njihovim suštinskim i cjelovitim oblicima?

Suad Beganović, Prometej.ba