Moderno društvo, društvo obilježeno nacionalnim demokratijama i nominalno njemu suprotnim procesom globalizacije u onom dijelu svijeta koji društvene trendove i definiše, Zapad, ostvaruje se kao splet dinamiziranih odnosa unutar društvenih podgrupacija. Bilo da se radi o klasama, ili je podjela po nekoj drugoj osnovi, moderno društvo u uslovima neoliberalne demokratije iznova mora tražiti jak razlog da se bude zajedno kako to imenuje Sloterdijk. Uzevši u obzir apstraktnost tih odnosa, Benedikt Anderson će naciju, najviši vrh nacionalnog udruživanja, nazvati imaginarnom zajednicom. Prefiks modernosti tu služi samo iz jednog razloga, sada nacija treba moderan način kojim će konstantno sebe uzbuđivati i kroz taj proces dokazivati opstojnost nacije. Sloterdijk primjećuje da u informacijama prezasićenom svijetu, svijetu ugrožene osnovne egzistencije, stalne anskioznosti i modernih nevolja ljude treba napominjati da su dio nacije. Zapravo, oni mogu biti dio nacije samo dok čitaju dnevnu štampu i zajednički brinu za svoju naciju koja je, slikom medija, konstantno pod udarom neprijatelja.


Mrtva briga i uvijek poželjan neprijatelj

Upravo je ovaj dio nama ključan, briga i neprijatelj, kao temeljno načelo i alat kojim Stranka demokratske akcije uzbuđuje Bošnjake, uporno ih napominjući ko su oni, ko su im neprijatelji i ubjeđujući ih da zajedno sa njima brinu o naciji. Sloterdijk nadalje zaključuje da uzbuđivanje nacije u potrazi za jakim razlogom da se bude zajedno ne može bez pozivanja na mrtve. Drugim riječima, samo onaj ko se nametne kao zastupnik mrtvih ima pravo da čuva naciju u budućnosti. Poslijeratna SDA pod palicom Alije Izetbegovića, ratnog predsjednika, tu funkciju je obavljala bez bojazni da bi iko mogao dovesti u pitanje taj kapital. Alija Izetbegović je kao ratni predsjednik i sam imao dovoljan simbolički kapital za zastupničku djelatnost. Nakon njega je SDA vođena pod palicom Sulejmana Tihića, ponovo ličnosti koja je preživjela strahotu rata i stoga je i Tihić posjedovao simbolički kapital i mogao sa pozicije autoriteta govoriti o mrtvim. Međutim, dolaskom Bakira Izetbegovića na čelo stranke, SDA počinje da gubi monopol nad institucijom žrtve. Bakir Izetbegović nije izdržao medijsko batinjanje i markaciju trezorskog borca, pa se njegova politika temeljila na posuđivanju očevog političkog creda, čime je jačao sebe i slabio SDA. Paralelno sa tim, sve češći dokazi o ulozi esdeaovskih moćnika u ratnoprofiterskim aferama, kao i činjenica da borci i mnogi istaknuti branitelji BiH nisu dio SDA oslabila je poziciju SDA u toj mjeri da u simboličkom smislu više ne zastupaju žrtve kako je to bilo za vrijeme Alije Izetbegovića, nego vrše specifični nacional-žurnalistički marketing u predizbornom inžinjeringu i, kako u uvodu stoji, histeroidnoj potrebi da dokazuju postojanje nacije kojoj su oni kumovali.

Čelnici SDA, poput Izetbegovića ili Zukića isključili su i nepovratno izgubili kapital kojim mogu istupiti kao očevi nacije. Stoga je briga za naciju izvan domašaja njihove politike i građenje takve slike ostaje nemoguća misija. Preostao je pokušaj da se ojača prisutnost neprijatelja, što bi po viziji SDA, vjerovatno bilo dovoljno da nadomjesti izgubljenu brigu. Ipak, iako su potpuno ovladali medijskim prostorom, i dodatno svoju poziciju ojačali osnivanjem stranačkih glasila Stav i Faktor, čime se broj bošnjačkih neprijatelja, po pisanju ta dva glasila, naprasno udeseterostručio, misija da se uvjeri naciju da oni brinu za njih ide veoma teško.


Izdaja boraca Armije BiH

Postoji nekoliko razloga za neuspjeh. Mediji koje kontrolišu su, u cilju kratkoročnog gašenja socijalnog bunta boraca, ponizili te iste borce. Orkestrirani pokušaji da se delegitimizira njihov položaj pozivajući se na izjave predsjednika boračkih udruženja proizvela su suprotan efekat. Naime, posumnjalo se u moralni kredibilitet i medija i predsjednika udruženja. Tako su dugoročno mediji pod kontrolom SDA pozicionirali borce i SDA na dvije suprotne strane. Izjava Bakira Izetbegovića da „danas branioci BiH idu uzdignute glave“, zbog toga što nisu bili poput rušitelja sa suprotne strane samo je izazvala još bijesa među narodom zbog prešućene teške egzistencijalne situacije tih istih boraca, koji sasvim sigurno ne hodaju uzdignute glave.

Pojedina glasila su vršila hajku i pojedinačno na borce Armije BiH, a koji su danas javne ličnosti nepodobne Stranci demokratske akcije. Drugi razlog za neuspjeh leži u činjenici da SDA nema političku viziju za BiH. Naime, forsiranje vještačke veze Turske i BiH, Izetbegovićevo prečesto posjećivanje Erdogana i reaktueliziranje neobegovatskih iscenacija nisu polučili pravi uspjeh. Bakir Izetbegović je potcijenio sjećanja ljudi na marginalnu i nikakvu ulogu Turske u proteklom ratu. Naime, i tada je Turska imala svoj bataljon pri NATO-u u BiH. Ponovo je Bakir Izetbegović gledao kratkoročno i zadovoljavao nacionalističke porive jednog dijela glasača. Dobijao je on, ali je gubila SDA i interesi unutar stranke su se počeli suprostavljati. Shodno tome, iako to nije jedini razlog, će nekoliko gradonačelnika iz redova SDA nastupiti samostalno i uzeti pobjede na lokalnim izborima.

Ma koliko bila jaka propaganda u vezi Erdogana, SDA je pokazala da osim toga nema nikakav plan za Bošnjake. Briga je ponovo izostala na terenu, na što je Bakir Izetbegović odgovorio još većim jačanjem veza sa Erdoganom. Zauzvrat, smišljena je serija o Aliji Izetbegoviću kao predizborna agitacija. Bakir Izetbegović je ponovo posegnuo za očevim autoritetom ne bi li osnažio sebe, ali ne i SDA, koja će ući u fazu turbulencija (istina, ranije započetih, ali uzavrelih u posljednje vrijeme) kada su članovi te stranke shvatili da ne postoji živuća osoba unutar SDA koja bi mogla vladati tom strankom na način Alije Izetbegovića i Sulejmana Tihića.


Afera kao mimikrija nedostatka vizije

No, prije nego se dođe do afere kao negativnog pojma, mora se istaknuti jedan paradoks, upravo je afera ono što SDA trenutno predstavlja kao sveprisutnu stranku. Unutar nje, politička vizija je posve mrtva i obistinio se strah njenih članova od prije deceniju i kusur da će SDA biti stranka političkih grabežljivaca. Umrla je i ideja bosanstva. Ispražnjena od političke vizije, karizmatičnog vođe, obilježena ratnoprofiterstvom i frakcijašenjem, Stranka demokratske akcije postoji samo kao servis za podjelu izbornog plijena.

Naime, već spomenuta briga dokrajčena je upravo aferama kojih ima više nego ikad od osnivanja stranke. Zasjedanje Sebije Izetbegović na čelo stranke, uhapšeni vrh stranke, gubitak Krajine, gubitak pojedinih načelnika, odmetnuta četvorka, perpetuirano iznošenje laži o 100 000 radnih mjesta, katastrofalna reakcija i skrivanje istine u slučaju Revizije presude, porazi od Vučića, pisanje pisama koja nikud nisu dospjela povodom Dodikovog referendumskog divljanja i dopuštanje HDZ-u BiH da vedri i oblači političkim nebom koje pokriva sunce i Bošnjacima dovela je SDA na stub srama. Čak i sigurna glasačka baza nije zadovoljna, iako nema sumnje u desničarsku glasačku lojalnost.


SDA izgubila dobijenu bitku

Situacija u kojoj je trenutno SDA zapravo nije očekivana. Dapače, situacija bi trebala biti radikalno drugačija. Ne tako davno ljevica je izgubila uporište. SDP, koji je koalirao sa SDA da bi izbjegao rušilačku politiku HDZ-a zaboravio je na svoje glasače, a potom i previdio činjenicu da SDA mnogo više voli politički zagrljaj HDZ-a BiH nego li to javno govori. SDP je katastrofalno prošao na lokalnim izborima što je Zlatka Lagumdžiju poslalo u mirovinu a SDP je morao modernizirati stranku i promijeniti način unutarstranačkog glasanja. U relativno podjednakom vremenu SDA je održala svoj Šesti kongres na kojem nije modernizirala stranku, nego je navedeni kongres i sam bio obilježen aferom i sumnjom. Ipak, SDA je dominirala u vlasti. Nakon decenije kovanja planova kako preuzeti Sarajevo, SDA je uspjela uz pomoć komunalnih filijala. Ljevica je razjedinjena, jedina parlamentarna lijevo-liberalna stranka glasa u korist SDA koja usvaja Zakon o radu. Ljevica nema nikakav utjecaj u medijima, a gore spomenuta stranačka glasila SDA počinju svoj ideološki rat sa skoro svima van SDA. U isto vrijeme dok je realno ponestajalo neprijatelja SDA jer se ljevica raspadala, stranačka glasila su opetovano donosila nove neprijatelje i domaće izdajnike. Bakir Izetbegović je neprijatelja pronašao u uvijek sigurnom Miloradu Dodiku, ali je izgubio taj sukob, a takvi neprijatelji nisu poželjni. Prema Srbiji Bakir Izetbegović vodi ambivalentnu politiku, u skladu sa približavanjem Rusije i Turske, Izetbegović sve češće ugošćava Aleksandra Vučića, ali i za potrebe predizborne trke, kao i očuvanja pozicije zaštitnika Bošnjaka, prepire se sa njim. Igra u kojoj retorski nevješt Izetbegović pokušava nadmudriti vještog Vučića ne završava dobro. Bakir Izetbegović pored svega toga otvara front i sa Draganom Čovićem, Fahrudinom Radončićem, a ne zaboravlja preko stranačkih organa napadati i SDP.

Nakon ovih sukoba Bakir Izetbegović će izjaviti: „Ja nisam elokventan političar, ali sam efikasan. Desetine lapsusa sam napravio, ali nisam napravio teške političke greške." te da se "svakim danom u BiH bolje živi" i naposlijetku "Da me nema takvog ne bi bilo dobro u BiH. Ja sam dobronamjeran, igram ulogu onoga ko okuplja. U principu stvari idu onako kako ih zacrtam"

Ukazuje kako Bakir Izetbegović jedino nije zacrtao viziju i nedostatak političkog znanja kompenzira sukobima, te nije prijemčiv za samokritiku. Ni sve navedene sukobe ne uspijeva predstaviti kao brigu za Bošnjake. Tek ćemo napomenuti da isti ti Bošnjaci trpe nezaposlenost, odlaze iz zemlje i politički su destabilizirani upravo zbog SDA koja ih u ovom trenutku politički zastupa. SDA odgovara nizom medijskih istupa gdje premijer Novalić mahinira povećanje zaposlenosti od čak 36 000 ljudi, Izetbegović napominje da BiH napreduje po svim parametrima, a Stav oglašava sumnju u podatke o odlascima iz BiH nazivajući ih proizvoljnim i tješeći trenutne gladne Bošnjake činjenicom da su ljudi odlazili još iz Jugoslavije. Iako takav politički i medijski pristup gdje namjesto ekonomije Izetbegović nudi sukobe, ljubav prema Erdoganu i tako radikalizira političko polje donosi samo nacionalističke poene kod utvrđene baze glasača, SDA unutar sebe trpi zapuštanje i nedisciplinu. Afere izbijaju kao logična posljedica takvog stanja.

Ukoliko krenemo teritorijalno, nema komadića teritorije na kojoj vlada SDA, a da tu trenutno ne traje sukob, ili je trajao u posljednje dvije godine.


Tuzlanski rulet

U Tuzlanskom kantonu traje sukob unutar SDA. Bitku vode Bego Gutić i Mirsad Kukić. Gutić će tako izjaviti: "Ruši me predsjednik KO SDA, Mirsad Kukić." Kukić je donekle zaposlen činjenicom da je nedavno hapšen u akciji „Bosna“, ali je stigao odgovoriti Gutiću. U sukobu je stradala džamija koja je zapečećena. Teško bi bilo sagledati sav gnjev koji bi se pojavio da je bilo koja druga stranka uradila nešto slično. Ipak, u sukobu unutar SDA i džamije pate. Na ovom mjestu vrijedi spomenuti da je još jedna afera vezana za džamiju. VIP lože u Begovoj džamiji pokrenule su lavinu komentara, a aferu su podijelili korisnici lože, SDA prvaci i IZ. Rasprava povodom toga je iznijela na vidjelo sektašku tvrdoglavost pojedinih SDA simpatizera koji su između prakse Poslanika ili Halife Omera i prakse VIP loža opravdavali ovu drugu. Iako je ova afera više anegdotalna u političkom smislu, u moralnom je značajna zbog neprestanog pozivanja SDA na islam i njegovu praksu.

Ne tako daleko od Tuzle, u Srebrenici, bitku su vodili Ćamil Duraković i Hamdija Fejzić. Kao što znamo, Duraković je izgubio u Srebrenici pa je ovaj sukob daleka prošlost, iako datumski bliska. Ali je zato za Srebrenicu vezan i fizički okršaj u prostorijama Medžlisa Islamske zajednice u Srebrenici. Napadnut je Adil Osmanović, kao i Ahmet Sadiković. U sve je uključen i Edin Ramić, da bi Fejzić na poslijetku bio smijenjen jer su Ramić i Ahmetović ustvrdili da iza incidenta stoji Fejzić. Ahmetović je i član famozne odmetnute četvorke, dijela SDA koji su usprotivio Bakiru Izetbegoviću, a danas više nije član stranke. Ova afera je mjesecima tresla stranku.


Zeleni Brut

U Zeničko-dobojskom kantonu afera je završila, ali tek nedavno, i rane su još otvorene. Prvo je otvoren sukob u Visokom na relaciji Amra Babić i Halim Zukić, oboje članovi SDA u tom trenutku. Kasnije će Amra Babić odnijeti pobjedu kao nezavisni kandidat za poziciju načelnice Visokog. U Zenici će SDA napustiti Fuad Kasumović. I on će pobijediti kao nezavisni kandidat. Mediji i bolje upućeni izvori će oglasiti da je ponovo interes u pitanju. Još jedna afera je isplivala na vidjelo, iako nije otkriveno o čemu se zaista radi. Naime, na svečanoj akademiji povodom obilježavanja 27. godišnjice od osnivanja Stranke demokratske akcije (SDA) Zenica, Miralem Galijašević, Predsjednik KO SDA u ovom kantonu će izjaviti: „Imali smo izdaju u vlastitim redovima, to nikada nisam rekao, a sada ću reći i oni koji misle da ih ne vidimo, moram reći da ih vidimo.“

Iz ZE-DO kantona je i Šemsudin Mehmedović, neodlučni buntovnik iz odmetnute četvorke. Naime, njegov slučaj kao i ostalih iz četvorke nije vezan za lokalne izbore poput slučaja Babić ili Kasumović. Doprinosio je aferi, ali na kraju nije napustio SDA. Ali je zato unio mnogo nemira u sami vrh stranke, još od kongresa. Iako trenutno pritajen, ne čini se da Mehmedović ima dobre odnose sa Izetbegovićem.


Pištolj diskusija

Protekla godina donijela je unutarstranačka previranja i u Srednjobosanskom kantonu. Refik Lendo iz SDA se sukobio sa Salkanom Merdžanićem iz SDA. Povod za sukob su bile šume oko Travnika. Merdžanić se proslavio i po tome što je u skladu sa demokratskim interfiksom iz naziva svoje stranke potegao pištolj na inspektora.


Centralni sukob

Pored aktivnog sukoba u Tuzli, pored afere sa hapšenjem vrha stranke, pored trakavice oko KCUS-a, SDA nije mogla i bez sukoba u Kantonu Sarajevo. Sukob na relaciji Ćesir – Konaković proteže se preko dvije struje sve do vrha stranke. Te dvije struje, koje se bore za prevlast i vode tihi rat u vrhu SDA, naročito glasan rat vode preko već spomenutih aktera. Huso Ćesir, predsjednik OO SDA Novi Grad uputio je pismo vrhu stranke sa zahtjevom da se uskrati podrška Elmedinu Konakoviću jer „Konaković degradira SDA“ pojačavajući svoju izjavu tvrdnjom da se Konaković zapravo obračunava sa SDA, jer se obrušava samo na funkcionere te stranke. Leđa Ćesiru čuva i Semir Efendić, koji Konakovića vidi kao rivala. U pozadini priče stoji još mnoštvo nerazjašnjenih stvari. Naime, Konaković će nekoliko puta zaključiti da se bori sa pojedinim (interesnim) grupama. Ukoliko spojimo rečeno, može se zaključiti da međusobno ratuju SDA firme svaka tražeći svoj dio kolača u tenderskim manipulacijama. Utoliko afera unutar SDA Sarajevo je možda i najveća, borba oko grada sa najviše novca gdje niko neće odustati.


Kažnjena Krajina

Krajina je mjesto na koje je SDA zaboravila - mišljenje je većine Krajišnika. To je mišljenje dodatno osnaženo i potpomognuto ljutnjom nakon posljednje odluke SDA. Naime, od 209 miliona KM iz budžeta FBiH Unsko-sanski kanton neće dobiti skoro ništa. U isto vrijeme, USK vraća dio kredita MMF-u koji je uzela Vlada. SDA se osvetila Krajini zbog Zakona o akcizama, ali to nije jedini razlog. I drugi su glasali protiv tog zakona. Krajina je odranije nezadovoljna odnosom SDA i Sarajeva prema njima. Senad Šepić neformalni je vođa odmetnute četvorke iz SDA. Isključen je iz stranke. Upravo je Šepić bio najoštriji kritičar Bakira Izetbegovića optuživši ga da podriva izgradnju države kroz očajno kadroviranje. Šepić nedugo nakon toga izjavljuje: „Ključni je problem što je aktuelno bošnjačko rukovodstvo opterećeno svojim slabim kadroviranjem i slabim unutrašnjim načinom popunjavanja pozicija s kojih se treba braniti državotvorni kapacitet i državnotvorna ideja BiH. Ona je jednim takvim vođenjem politike svakim danom sve više napadana, sve više dovođena u pitanje. Pa onda oni koji izvlače takve zaključke, izvlače ih iz takvog jednog odnosa. Dakle, nema rezultata. Opterećeni, rekao bih, takvim slabim kadrovima, porodično povezanim, interesno povezanim kadrovima i taj način na koji se vodi politika, ne može se odgovoriti onome što jeste osnovna ideja SDA, a to je borba za državu BiH.“

Šepić će otići i korak dalje i ustvrditi da je Bakir Izetbegović „najvećim dijelom izgubio sagovornike u važnim ljudima unutar stranke“ kao i da SDA niti sama radi na tome niti traži „državotvorna partnerstva“ direktno optužujući Bakira Izetbegovića za antibosanstvo koje Bošnjake kao integralni dio BiH dovodi u situaciju političke destabilizacije i čini najranjivijim u regionu.

Iako najglasnija, to nije jedina afera iz Krajine. Skoro da je zaboravljen Emdžad Galijašević, član SDA i još jedan uhapšeni iz redova te stranke. Uhapšen je zbog optužbe za primanje mita. Kasnije su se otkrile optužbe i za poklanjanje državne imovine i razna mešetarenja. Emdžad Galijašević isti je onaj član SDA koji je dobio specijalno priznanje za doprinos razvoju i unapređenju sporta u BiH iz ruku samog Bakira Izetbegovića.


Akademski šlag

Pandemijske razmjere afera koje tresu Strankom demokratske akcije već tri godine i kulminiraju u posljednje vrijeme zahvatile su i UNSA. Nedavni Zakon o Visokom obrazovanju zabrinuo je Rifata Škrijelja, kandidata SDA i rektora UNSA. Brige su mu zadali drugi članovi SDA iz kantonalnih klupa. Bitka je trajala nedugo, ali se i tu radilo o borbi za prevlast unutar SDA. Kanton kojim ravna SDA htio je mnogo veći utjecaj na Rektorat, dok je rektor Škrijelj pokušavao spašavati autonomiju zarad lagodnije manevarske pozicije. Autonomija nije postojala niti ranije, ovim je takva praksa samo i konačno potvrđena.

Novca ima sasvim dovoljno i fotelje su raspodijeljene tako da svi ovi sukobi mogu biti primireni financijskim injekcijama. Međutim, uprkos tome, afere ne jenjavaju i svjedoče da Bakir Izetbegović ne vlada strankom kako bi jedan lider trebao, a to znaju i unutar SDA. Da li će nakon izbora 2018. doći do raskola ostaje da se vidi. Nezadovoljstvo i pored činjenice da je SDA u vlasti moglo bi postati pravi raskol ukoliko ta stranka izgubi vlast, što bi se moglo desiti uzevši u obzir kakav kadar vodi stranku.

Suad Beganović, Prometej.ba