Godinama u Hrvatskoj traje sukob ideološke prirode između antifašista koji kapitaliziraju zaostavštinu Jugoslavije, pobjede nad fašizmom, oslobađanja Istre, Zadra i protjerivanja italijanskih fašista čak i iz Trsta i desničarskih fašista. Taj sukob u političkom ringu između stranaka vodili su SDP kao lijeva stranka i HDZ, desničarska stranka sklona ustašofiliji, prvenstveno u propagandne svrhe. Godinama je vršena revizija historije, uvijek uz obrazloženje treće strane kao predizbornog koketiranja sa ustaštvom.

Takvo poimanje društvenog stanja je opasno. Nametanje narativa da je revitaliziranje ustaškog pokreta i relativiziranje žrtava tek puka predizborna propaganda je podilaženje upravo HDZ-u i istovremeno jačanje teškog nacionalizma, koji se u tom slučaju čini kao manje zlo od ustašofilije. Ni lijevi teoretičari i intelektualci sa terminima poput neoustaštva ili filoustaštva ne pomažu. Fakturiranjem tih novih pojmova se čini da stvari nisu jasne, da društvena strujanja u Hrvatskoj nisu ustaška već tek bezazlena igra simbolima. Danas jedino činjenica da ne postoji otvoreni oružani sukob pravi razliku između Pavelićeve i Hasanbegovićeve priče. No, Pavelić je bio ustaša i prije rata, sve poslije samo je manifestovalo unutrašnja stremljenja istih onih narativa koje danas propagiraju Hasanbegović, Esih, Keleminac, Tuđman mlađi i ostali, uz svesrdnu i tihu pomoć HDZ-a.

Stvari su se značajno promijenile upravo slijedom “bezazlene predizborne kampanje” gdje se godinama skala pomicala ka desno. Osjetivši da gubi dio glasača, SDP, predvođen Zoranom Milanovićem, počeo je koketirati sa nacionalizmom (vidimo: ne postoji nešto poput predizborne kampanje koja prođe bez posljedica) što je otvorilo prozor da se Hrvatska dodatno i do kraja radikalizira.

Pad SDP-a nije automatski značio i rast HDZ-a. HDZ je također bilježio pad popularnosti. No, Crkva koja godinama stječe sve veću i veću moć odlučila je stvari uzeti u svoje ruke. Osnovan je MOST sa karikaturalnim predsjednikom Božom Petrovom. Došli su kao spasitelji, ali se pokazalo da su dobro osmišljeni trik crkvenih struktura za spas HDZ-a. Sve dobijene glasove su spojili sa HDZ-om, Crkva je uspjela u svom maestralnom političko-obavještajnom planu.

Nije, dakle, ustaštvo niklo iz vazduha i odjednom. Pomno je građena ovakva društvena klima koja je omogućila pojave poput Zlatka Hasanbegovića, Brune Esih, Dražena Kelemineca, i ostalih uz navijanje Velimira Bujanca, kao i uostalom mnogih medija u Hrvatskoj uključujući HRT.

Ustaštvo je uzelo maha u toj mjeri da se o njemu počelo govoriti i u stranim diplomatskim krugovima. Danas već State Department otvoreno piše o ustaštvu u Hrvatskoj. Njemački mediji prepoznaju nepatvoreno ustaštvo koje vlada Hrvatskom. Ako je jasno Njemačkoj, jasno je i cijeloj Evropi da je Hrvatska uz Mađarsku najfašističkija zemlja u Evropi.

Hrvatska se ponaša slično kao za vrijeme Hitlera; ohrabrena moću koja joj stoji iza leđa, sada u vidu NATO-a, javlja se iskonska želja za maltretiranjem BiH, Srbije i Slovenije uz činjenicu da protiv potonje nema nikakvu moć za sebe, jer je Slovenija odranije član NATO-a. Nesumnjivo, nema poveznica Hitlera i NATO-a, ali osjećaj moći je jedino bitan i važan faktor, i sasvim dovoljan razlog da se upusti u komšijski sukob, suprotno vrijednostima koje traži Europa, a u koje se kune i Hrvatska.

Ni tu nije kraj, najnoviji natpisi pokazuju da Hrvatska nije ni potpuno sekularna država. Polemika je još uvijek otvorena, no vodi strana koja pokazuje da faktički i u praksi nema sekularizma u mnogim aspektima gdje bi ga moralo biti, te uz to napominje da sekularizam kao takav nije upisan ni u Ustav. Nedavno je obrazloženje dao Žarko Puhovski analizirajući sadržaj Ustava, odnosno, famozni član 41 gdje nema riječi sekularizam. Postoji još dobrih argumenata za tu tvrdnju. U praksi, Crkva je oslobođena poreskih nameta. Štaviše, sa ocjenom nesekularnosti Hrvatske se složio i tjednik katoličke Crkve “Glas koncila” u kojem Ivan Miklenić sekularizam smatra komunističkom ideologijom koja nema veze sa Europom. Nećemo se trenutno baviti činjenicom da upravo Europa njeguje sekularne vrijednosti. O hrvatskim europskim vrijednosima pisao sam u tekstu Europske vrijednosti kao maska političkih interesa dvoglavog HDZ-a i politička bezglavost SDA, koji se više bavi BiH, ali istovremeno pokazuje nedvosmislenu ulogu Hrvatske i korijene u politici samog Franje Tuđmana.

Slika Hrvatske kao ustaške zemlje, gdje je Crna legija redovna vijest u medijima, jasna je i predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović koja, namjesto da se uhvati u koštac sa tim problemom, spinuje fokus na Bosnu i Hercegovinu. I sve dok ustaše u Zagrebu skidaju ploču vođi ovdašnjih antifašista, Josipu Brozu Titu, dok Keleminec pali novine Novosti i napada srpsku manjinu u Hrvatskoj nazivajući te napade demokratijom, dotle će Grabar-Kitarović glasnije upirati prstom u BiH.

Obim tih napada se značajno povećao posljednjih dana istupima Tuđmana mlađeg. Ohrabren izjavama Kurtza, Zemana i ranijim predsjedničinim riječima, Tuđman nameće priču o mudžahedinima u BiH koji su tu došli još za vrijeme rata. Bakir Izetbegović se brani nemušto, vodeći polemički rat o obavještajnim radovima za vrijeme rata. Njegov nastup nije dobar, jer je krajnji rezultat nepovoljan po BiH. Sa ili bez pomoći Hrvatske obavještajne službe, mudžahedini su stizali u BiH. Bitno je ono što se dešava danas i ovdje.

No, mimo Bakira Izetbegovića, odličan posao radi Dragan Mektić već mjesecima, on uporno demantira, sve do nivoa prokazivanja Kolinde Grabar-Kitarović kao političke neznalice i svjesne manipulatorke, navodeći dokumente i istrage koje pokazuju da ne postoji opasnost od terorističkih grupa u BiH. Štaviše, BiH se pokazala efikasnom u hapšenju svih sumnjivih lica. Istovremeno, Hrvatska država ne sankcioniše ustaše u Hrvatskoj, čiji broj je višestruko veći od potencijalnih ekstremista u BiH. Dapače, Hrvatska ih štiti.

Jednako dobar posao radi reis Husein Kavazović, od reakcije sa pismom Kurtzu do hutbe u kojoj osuđuje nacionalizam, reis se pokazuje kao odgovorna osoba, koja sa integritetom vjerskog autoriteta, nedvosmisleno brani humanističke vrijednosti muslimana u BiH. Nešto ranije dokinuti su i paradžemati, pa ostaje nejasno šta je to što bi IZ i državne agencije trebale uraditi još dodatno.

Spojeno, vidljivo je i da državne institucije i vjerske zajednice suzbijaju bilo kakav oblik ekstremizma pa nema vidljive opasnosti od terorizma u BiH. Uprkos tome, ustaška ofanziva na Bosnu i Hercegovinu traje u punom jeku i zahtjeva pravovremen odgovor i raskrinkavanje politike konflikta koju vodi Hrvatska, maskirajući unutrašnje probleme i otvoreni fašizam upirući prstom u druge, praveći carinske probleme, opstruirajući izvoz mlijeka i negirajući europske vrijednosti u koje se tako svesrdno kune.

Suad Beganović, Prometej.ba