„Cazin kao grad budućnosti“. Ovo je, iako nezvanični, ipak široko prihvaćeni slogan kojim gradske vlasti u ovom gradiću u tužnom i zaboravljenom Unsko-sanskom kantonu nastoje na pomalo neoriginalan način promovisati svoj projekat vizije Cazina. No, prije nego pomislite da se iza „grada budućnosti“ krije strelovit tehnološki napredak, kulturna ekspanzija, evropske vrijednosti, obrazovni progres, sportski uspjesi i ekološke inovacije možda biste trebali smanjiti očekivanja. Grad budućnosti, naime, politički je slogan, predizborni moto, prazna ljuštura, jeftina floskula iza koje ne stoji ništa.

Cazin se prije nekoliko mjeseci, odlukom federalnog Parlamenta, „presvukao“ iz općinskog u gradsko ruho, no malo se toga, osim ploča na donedavno općinskim, a sada gradskim ustanovama promijenilo. Ta, kako su je nazvali, „historijska odluka“ nije izazvala naročitu euforiju među mladim Cazinjanima koji s jednakim žarom i jednakom ambicijom bježe glavom bez obzira iz grada kao što su prije koji mjesec bježali iz općine. Cazin je, naime, jedna od tri općine, pardon grada, Unsko-sanskog kantona koji drže rekord po broju odlazaka u inostranstvo, mahom mladog i obrazovanog stanovništva. Cazin, nekad grad uravnoteženog života poljoprivrede, industrije i uslužnih djelatnosti, odavno preživljava od dijaspore i diljem Evrope zarađenih eura koje nekadašnji stanovnici Cazina, u sezoni godišnjih odmora, donose i ostavljaju državi u kojoj većim dijelom godine ne mogu živjeti. Živne ljeti Cazin, ispune se terase ugostiteljskih objekata, šetači se guraju po preskupom trotoaru gradskog trga; rade frizeri, stomatolozi, konobari, automehaničari, trgovci, moleri, keramičari i svi drugi koji kao ozebli sunce čekaju da cazinskom čaršijom zabruje automobili njemačkih, austrijskih, slovenačkih, švicarskih i inih registarskih oznaka. No, ako vas put u Cazin nanese usred zime, zateći ćete prazne ulice, radnje koje hiberniraju, a život čaršiji daju tek automobili kantonalne ili federalne uprave inspekcije koje u maniru ptica grabljivica kruže u potrazi za nekim nesretnikom koji će napuniti prazne budžetske vreće. Cazin je tada prazan grad. Okolne cazinske mjesne zajednice s veleletnim kućama u kojima nema nikog i tek poneki prolaznik koji smišlja načine da „preživi“ do narednog ljeta, i dolaska dijaspore.

U još je nečemu Cazin među tri „najbolja“, ali ni to, na našu i vašu žalost, nije ništa dobro. Po broju nezaposlenih smo na laskavoj drugoj poziciji. Bauštelci – tako dio besprizorno samodopadne i jednako samoprozvane „čaršijske elite“, zove ljude koji žive i rade u inostranstvu, valjda aludirajući na vrijeme kad su radnici iz Krajine uglavnom „služili“ po bjelosvjetskim gradilištima. No, odavno iz Cazina ne odlaze samo zidari i moleri. Profesori, ljekari, medicinske sestre, inžinjeri ovog i onog – idu i ne osvrću se, a tjera ih, ne samo ekonomska besperspektivnost, već i umor od borbe za minimum dostojanstva, za društvo u kojem se o radnim mjestima i njihovim sudbinama ne odlučuju na stranačkim „sastancima“, umorni od namještenih konkursa, „učlani se kod nas“ uslovljavanja i ostalih poslovnih doskočica bh. političara.

Šta pokazati nekom kod dolazi u Cazin? Ukoliko vas ne oduševljava beton centralnog gradskog trga - Trga Alije Izetbegovića (u slengu Cazinjana jednostavno uknjižen kao – kružni tok), ili niste ljubitelj neukusno lakih nota koje ugošćavaju gotovo svi kafići i „eminentne“ diskoteke, bojim se da imam lošu vijest. Jer, kulture, one prave, kakva bi, razumije se, priličila gradu budućnosti, gotovo i da nema. Zaluta jednom ili dva put godišnje neka „popularna“ predstava u derutni Dom kulture, a izložbe ili neki još „egzotičniji“ kulturni događaji ni u toliko. Nemaju kome, kažu, doduše off the record, oni koji su za to zaduženi. Ukoliko želite pogledati neku dobru utakmicu, ni tu stvari nisu baš blistave. Naime, sport u „gradu budućnosti“ izgleda tako da Cazin ni u jednom popularnom sportu nema premijerligaša, a sportska infrastruktura je, po nesreći, iz prošlosti. Trude se entuzijasti, s većim ili manjim uspjehom, ali sve to, kao uostalom i u cijeloj državi, ostaje na pokušajima i hvale vrijednim pojedincima.

Cazin je grad burne i bogate historije, no odnos svih poslijeratnih vlasti u Cazinu prema prošlosti grada otprilike počiva na uvjerenju da Cazin počinje 1992. Sve prije toga valja poništiti, restartovati, izbrisati iz kolektivne memorije građana. Naprimjer, Kuća Pozderaca, inače nacionalni spomenik prve kategorije u BiH, iako odavno u vlasništvu grada, u ratu opljačkana, a poslije rata dovedena u gotovo ruševno stanje kroz model ideološkog obračuna. Ako želite vidjeti Stari grad Ostrožac, također nacionalni spomenik i jednu od najpoznatijih srednjovjekovnih utvrda u BiH uopće, prvo ćete morati prihvatiti da se krećete „na vlastitu odgovornost“. Spomenik palim borcima u NOB-u koji je stajao na mjestu gdje je Josip Broz Tito prvi put javno otkrio vlastiti identitet, pod okriljem mraka, uklonjen je s originalne lokacije, a potom sklonjen na obližnje mezarje (kojem neki tepajunazivajući ga – parkom), gdje je ubrzo i vandaliziran. Ostaje jedino tura po uništenim i opljačkanim cazinskim fabrikama – od Incela, Medica, Željezare, sve uz specijalnu ponudu – čitanje obećanja o njihovoj „uspješnoj privatizaciji“.

No, da ne bude da „grad budućnosti“ baš ništa nema, red bi bio spomenuti i šta to ima. Ima bezobrazno visoku cijenu vode (koja je veća nego u Ljubljani), pa kao turističku atrakciju građani mogu pokazati svoje račune za vodu. Ima jezivo skupo plaćen gradski trg koji se gura na svakoj slici Cazina kao da je jedino što postoji u njemu. Ima cijeli ešalon privrednih subjekata od kojih najveći broj nije namijenjen stvaranju, već potrošnji novca. Uglavnom, strane valute. Ima medije, uključujući lokalnu radio-televiziju, koji nas uvjeravaju da živimo dobro i da ne vjerujemo vlastitim očima. Ima političke tenzije na svakom koraku, društvenu polarizaciju na „nas“ i „njih“; naelektrisane stranačke bojovnike koji beskrajno misionare, optužuju i sude. I, ne zaboravite, ima GRADsko vijeće, GRADsku upravu, GRADonačelnika... I da, ima ljude. Dobre, poštene, vrijedne, mlade ljude koji još uvijek nisu odustali. Ima prepoznatljiv humor o kojem se priča i kojeg se prepričava. Ima prirodne potencijale i ljudske resurse da Cazin stvarno, a ne samo na nekom ofucanom bilboardu, postane grad budućnosti. U suprotnom će „grad budućnosti“ ostati bez ljudi koji tu budućnost stvaraju, a onda stvarno neće biti bitno da li je općina ili grad.

Faruk Ajdinović

(19.10.2017.)