Otkako sam u Času lobotomije (2007) na lik i djelo Muhameda Filipovića bacio svjetlo nešto drukčije od onoga u kojem je on volio da se predstavlja, nisam ga često susretao. Ako bi se i dogodilo da se na ulici ne možemo izbjeći, mimoilazili smo se s obostranim neuvažavanjem. Utoliko više sam bio zatečen kada me tog jutra krajem novembra 2018. presreo kod Markala, na Trgu oslobođenja od Alije Izetbegovića. Nezaobilazni šešir, nekakve naočale nalik na sunčane iako je bilo oblačno, i po jedan ceker u svakoj ruci. Upad direktan i agresivan: – A zašto Vi, Haveriću, mene mrzite?

U hipu, nisam znao šta da kažem. Tunjo sav sparušen, čovjek bi mu sadaku udijelio ili barem platio šišanje, ali i dalje ista arogancija u nastupu. Pa odgovorim: – Mržnja je suviše ličan osjećaj, a Vi i ja nismo ni u kakvim ličnim odnosima. Ja Vas, dakle, ne mrzim, ali bi se moglo reći da Vas prezirem, tu ne griješite…

Tunjo očito nije imao pripremljenu repliku na ovakav odgovor, pa nije nastavio tim putem: – Stvar ukusa! Nego, htio sam da Vam najavim, da ne bude prevelik šok…

– Znam, profesore, pripremili ste još jedan magnum opus. Nemojte se iznenaditi, ali već sam dobio, prije koji dan, rukopis Ruždije Adžovića s naslovom Tunjo. Zapravo, ne rukopis, gotovu knjigu s koricama sam dobio u elektronskom formatu, pripremljenu za štampu. Iščitao sam je u dahu, naročito završno poglavlje u kojem me spominjete, i jedva čekam da iziđe pa da objavim svoje utiske. Istina, ja sam još 2007, nakon Časa lobotomije, odlučio da Vas zbog godina amnestiram i da se Vama više ne bavim, ali sam sada promijenio mišljenje: čovjek nikada nije prestar za pedagoški degenek! Izlazak Adžovićeve knjige očito je pitanje dana, i neće Vam se svidjeti prikaz koji ću napisati.

Tunjo se nadmoćno nasmijao: – Malo ćete se načekati, Haveriću! Ta se knjiga neće pojaviti za moga života nego tek kasnije, kako bih ja imao zadnju riječ. Izričito sam to tražio!

Mene je teško izbaciti iz ravnoteže, ali ovdje mi je trebalo nekoliko sekundi da se priberem. Na kraju, morao sam se pomiriti s činjenicom da se radost koju osjećam svaki puta kada navlačim uši narcističkim lažovima i šarlatanima odgađa na neodređeno vrijeme: – Priznajem, profesore, da sam razočaran. Mogu Vam sada otkriti da sam ja taj prikaz već skoro napisao, i poslikao sve dokumente kao potporu, imam evo fotografije u telefonu…

– He, he, možete se slikati sa svojim slikama! I reći ću Vam da mi uopće nije žao što nećete opet likovati za moga života… Ali ipak, kakvi su Vam prvi utisci? Vidjeli ste da sam Vas ostavio za posljednje poglavlje, to mi je bilo nekako najprikladnije: »Moj obračun s Vama« kao kruna jednog respektabilnog opusa koji Vi u cjelini osporavate.

– Znate, profesore, nemamo svi istu definiciju »respektabilnog«. Ipak, jasno je da ste u ovoj knjizi htjeli da jednim potezom diskvalificirate sve one koji su Vas u posljednjih nekoliko decenija hvatali u laži i dokazivali Vaš diletantizam, kao i one od kojih ste gubili u polemikama. Ništa novo tu nema, postupate kao i ranije: tvrdite ono što niko tehnički ne može demantirati, i tražite da Vam se vjeruje na riječ. Naprimjer, Vi kažete da je neki davni tekst Predraga Matvejevića protiv Vas bio naručen od komunističkih vlasti, i da je Matvejević i inače pisao po »porudžbini«, na što Vas je »i Krleža upozorio«. I još Vam je rekao da je Matvejević »veliki lupež, prevarant i manipulator«! Krleža davno umro, mrtav je Matvejević, a bit ćete mrtvi i Vi kada se Vaša knjiga pojavi. Ko onda da ospori ovaj pokušaj blaćenja jednog časnog čovjeka? I kako?

— He, he! Nikako! Ali i to treba znati!

– A Žarka Puhovskog i Igora Primorca, zbog negativnih prikaza Vaše knjige Marksizam i suvremena filozofija, otpisali ste, onako rasistički, kao Jevreje. Naprimjer, »Puhovski je Židov, baš njega briga da napiše tekst protiv Isusa, Allaha dž. š., Montezume i ne znam koga još, samo neće napisati protiv Jehove«, a Primorac je sin »jednog generala koji je također bio Židov« (s. 256).

– Naravno. Bošnjaci nikako ne vole cionističke zavjere, naročito kada im Židovi udare na svetinje!

– Ali, profesore, Puhovski nikada nije pisao protiv Isusa, Allaha dž. š. i Montezume, samo protiv Vas.

– Pa to i kažem: svetinje! Je li ikad išta napisao protiv Jehove? Nije! Zar to ne dokazuje moju tezu? Kada napiše bilo šta protiv Jehove, ja ću priznati da nisam bio u pravu, i javno ću mu se izviniti.

– Kao što se on jednom izvinio Vama, i priznao da je njegov prikaz Vaše knjige bio naručen od srpskih nacionalista?

– Da, i o tome pišem.

– A sjećate li se da sam u Času lobotomije donio presliku elektronske poruke u kojoj mi Puhovski potvrđuje da to nije tačno, već da se radi o još jednoj Vašoj izmišljotini?

– Ma šta zna Puhovski kome se izvinjavao! Uostalom, možda je izmišljotina taj Vaš emajl…

Već sam počeo da osjećam laganu glavobolju, a Tunjo nije popuštao: – I to je sve što imate da kažete o jednoj takvoj knjizi?

– Nije to, profesore, sve – ni izdaleka. Ali je u mom prikazu ostalo nekoliko stvari nedorečeno, pa ako se slažete da Vam ja malo iznosim utiske a malo tražim pojašnjenja, da ne pogriješim iz neznanja i nanesem nepravdu Vašoj uspomeni kada dođe vrijeme da prikaz objavim.

– Možemo pokušati. Šta Vas zanima?

– Evo, naprimjer, čitam na koricama knjige, iz pera Vašeg sina recenzenta, da Tunjo nije Vaše djelo već Adžovićevo: »Muhamed Filipović je knjige intervjua, razgovora doživljavao, kao što je i normalno, autorskim djelima pitaca, odnosno onih koji formulišu i postavljaju pitanja. Tako je oduvijek bilo: Razgovori s Geteom Ekermanovo su djelo, a ne djelo uvaženog prvog ministra vojvode od Vajmara«. Ali, u samoj knjizi, profesore, nema nikakvih pitanja, samo bujica Vaših riječi, a negdje pri kraju, na strani 265, nalazi se čak i izričita »Autorizacija knjige Ruždije Adžovića« u kojoj kažete: »Potvrđujem da je Ruždija Adžović u ovoj knjizi vjerno prenio sve ono što sam govorio tokom naših razgovora koji su tonski zabilježeni te da su to, zaista, moji stavovi«. Pa da ne bih ja ironizirao o sarajevskom Goetheu i podgoričkom Eckermannu, Vi mi objasnite: svi stavovi Vaši, a knjiga Adžovićeva?

Tunjo je u međuvremenu odložio cekere, i sada može da odmahne rukom: – Ama pustite to, Nennadu je bilo stalo da se možemo vaditi na Adžovića ako bude kakvog spora, a i da pokaže kako on zna da je Goethe bio prvi ministar vajmarskog vojvode, i to je sve. I sami ste pisali o njegovoj bolesnoj želji da uvijek etalira svoje znanje!

– Pisao sam, s ogromnim zadovoljstvom! Ako se sjećate, on je neko vrijeme nakon izlaska Časa lobotomije najavljivao okolo kako sprema knjigu-odgovor u kojoj će me razderati kô svinja masnu torbu, radovao sam se tome beskrajno (ja sam Vam kao Christopher Hitchens, nikad ne odbijam poziv na piće i polemiku!) – ali ćorak! Pomislio sam da je ipak poslušao moj savjet da ništa drugo ne radi dok ne doktorira ili barem magistrira, ali i tu sam ostao razočaran: prije četiri godine on se prijavio na natječaj za arhivista u Orijentalnom institutu, a u prijavi je naveo samo da je diplomirani orijentalist. Ne spominje se ni magisterij a kamoli doktorat na Princetonu, pa zaključujem da je sve ostalo na priči! Usput da Vas pitam, zar niste i tu mogli nešto smuljati po običaju, priložiti neku lažnu diplomu ili nešto slično?

Tunjo se nasmijao sa samouvjerenošću koju daje samo iskustvo: – Pa šta je Vama, Haveriću! Jedna je stvar lagati usmeno, pred studentima i po medijima, ili na sijelima, a druga ostavljati materijalne tragove zbog kojih se možete naći na sudu. Lažnost Nennadove magistarske diplome lako bi se mogla dokazati, zato ona ni ne figurira u konkursnoj dokumentaciji. Ali postoje stvari koje se ne mogu opovrgnuti, naprimjer Nennadova tvrdnja da govori deset stranih jezika! I zato je to u prijavi naveo. Ko će, molim Vas, dokazati da to nije istina?!

Nisam htio da pokleknem pred tom logikom koja je opasno ličila na još jedan od Tunjinih sofizama: – Postoje i posredni dokazi, profesore. Recimo, Nennad objavi neki prevod iz starogrčkog, ili latinskog, ili persijskog (to, naime, istaknuti filolozi ponekad rade – prevode!), a stručnjaci ga usporede s izvornikom i zaključe da on poznaje ili ne poznaje dotični jezik.

Tunjo se trijumfalno nasmijao: – Konačno ste shvatili! Zato Nennad ništa i ne prevodi, pa nek’ dokazuju da ne zna svahili! (Pogled iznad naočala:) »Shvatili – svahili«, priznajte da je duhovito…

– Priznajem.

– Ali još ću Vam nešto reći o Nennadu, ako obećate da to nećete zloupotrijebiti.

– Neću, obećavam.

– Ja sam, Haveriću, davno shvatio da je Nennad hodajući spoj neugodnog s beskorisnim i da će s njim biti velikih problema, i bio sam sretan kada sam ga konačno udomio u Orijentalnom institutu. Znate, mi u ANUBiH baštinili smo »fond Abdulaha Polimca«, tj. kopije mnogih važnih izvora iz osmanskog perioda koji se tiču Bosne i sve Polimčeve prijevode, pa sam ja kao potpredsjednik Akademije postigao dogovor s tadašnjom direktoricom: ona primi Nennada na mjesto arhivista, a ja Orijentalnom prebacim dragocjene Akademijine rukopise. Tako je i bilo. Svima dobro!

– Pa ne znam baš! Sigurno nije dobro uposlenicima Orijentalnog instituta koje Nennad već četiri godine maltretira nastojeći da se s mjesta arhivista ugura među naučne saradnike i izmišljajući svoju osposobljenost. Sjetite se šta je o Nennadovoj fantastičnoj pseudologiji svojevremeno pisao psihijatar Salih Riđanović: »Potreba konfabulacije mladog čovjeka koji se opredjeljuje za nauku predstavlja posebno pitanje. Treba … s velikom rezervom primati sve njegove navode i tvrdnje, jer evo on već dokazuje da fabulacije servira kao činjenice« (Oslobođenje, 1. august 1990). I na šta bi ličili Nennadovi projekti da je kojim slučajem naučni saradnik a ne arhivist, pitam ja Vas!? Šta bi sve učitavao u historijske dokumente!


Lažov s onoga svijeta

Tunjo je sa žaljenjem klimao glavom: – Šta da Vam kažem, ne griješite u potpunosti, ali znate, dijete je dijete… Mogu li Vam još pomoći oko knjige?

– Da, imam još nekoliko pitanja. Vidite, meni je jasno da ste htjeli, za kraj, da još jednom energično demantirate osnovnu karakterizaciju koja Vas prati, naime da ste nepopravljiv lažov, ali to se ne može postići ponavljanjem otrcane fraze da niko nikada nije dokazao da ste vi neku stvar rekli a da to nije istina (ss. 257-258). Štaviše, ta fraza je možda najveća laž koju ste izgovorili ili napisali: u posljednjih pola stoljeća, desetine ljudi su nepobitno dokazivale neistinost mnogih Vaših iskaza. Pa nije Vas »ontološkim lažovom« nazvao ni Marko Vešović ni Tarik Haverić, nego Danko Grlić! Mada mislim da će tu kvalifikaciju trebati ažurirati: Vi ste očito organizirali da se završni buket Vaših laži objavi tek nakon Vaše smrti, kao konačna poruka s one strane, pa ćete tim činom iz ontološkog lažova prerasti u transcendentnog. Lažov s onoga svijeta!

– Slušajte, Haveriću, Vi tu ipak malo pretjerujete…

– Htjeli ste da Vam iznesem utiske, pa ih onda saslušajte. Zadržat ću se na laži koju ste pustili u opticaj u knjizi Bosanski duh lebdi nad Bosnom (s. 68), o tome kako ste Vi još 1979. ustvrdili u nekom referatu da je »komunizam u svom historijskom obliku, koji je nastao u ruskoj revoluciji 1905. godine i nastavio da egzistira na Istoku, završio svoju historijsku misiju i da mora sići sa svjetske pozornice, jer nije u stanju da producira slobodu nego diktaturu i to sve goru od gore«. No taj referat, navodno pročitan na nekom simpoziju u Cavtatu, još niko nikada nije vidio. Ali je zato Marko Vešović našao šta ste pisali u Odjeku u julu 1989.

– I šta sam to kao pisao, molit ću lijepo?

– Ispjevali ste odu Savezu komunista, punih deset godina nakon što ste, kako tvrdite, diskreditirali komunizam! Toplim riječima potvrđujete da »Savez komunista nije iscrpio potencijal oslobodilačke misije koju ima, da je još uvijek jedina snaga na političkom tlu i situaciji našeg društva, koja ima potencijal da se bori za istinsku slobodu, da je upravo ta Partija ostvarila najvši nivo oslobodilačkog kretanja u našoj povijesti i da je još uvijek jedina autentična revolucionarna i demokratska snaga autentične borbe i ostvarivanja slobode«!

Tunjo se nije dao zbuniti: – Vi, Haveriću, skačete sebi u usta! Tvrdite okolo za sebe da ste realist u politici, a o realnosti nemate pojma. Pa niste vi tu otkrili neki tajni dokument! Sve što sam ja pisao godinama je dostupno – i šta se promijenilo? U ovom slučaju, realnost je da ja živim među bošnjačkim ahmačinama i da za njih pišem. Ja sam, je li, bio predsjednik Ideološke komisije CK SK BiH, uredio sam Titova Izabrana djela, predavao na partijskoj školi u Kumrovcu i primljen sam u Akademiju nauka na osnovu jedne knjige o Lenjinu i jedne o Marxu – a ubijedio sam Bošnjake da me bivši režim progonio i da sam bio disident! Pa kada su to progutali, mislite li zaista da će neko tražiti da vidi moj nepostojeći referat iz 1979. ili provjeravati šta sam pisao u Odjeku 1989?!

– Nažalost, siguran sam da neće, proteklih trideset godina je to dokazalo. No želim da provjerim još jednu stvar na izvoru, kad se već prilika ukazala. Ne radi se, za promjenu, ni o kakvoj Vašoj laži, nego samo o još jednoj trofejnoj gluposti koju ste izvalili. Već pola stoljeća, profesore, Vi lupate kô pizda po samaru, i kad god pomislim da ste napisali najveću budalaštinu u svom životu i u južnoslavenskoj publicistici, Vi me uvijek iznova iznenadite. Evo, naprimjer, kažete vi (s. 87) da je Adil Zulfikarpašić »poznavao slovenske emigrante koji su bili vani: Milana Kučana, Igora Bavčara, Janeza Janšu i druge«. Milan Kučan bio je predsjednik Saveza komunista Slovenije, Bavčar je bio aktivist civilnog društva a Janša – član SK od svoje sedamnaeste! Otkud oni da su emigranti!? Dobro što ste Vi izrekli tu glupost, nije Vam prvi puta, ali imali ste sagovornika Adžovića koji je pravio transkript razgovora i dvojicu recenzenata, kako njima to da promakne?

Tunjo se nije dao zbuniti: – Pa znate dobro, Haveriću, da niko zaista ne čita ono što ja pišem, naročito ne recenzenti, zadovoljavaju se da me hvale i ponavljaju da sam najveći bošnjački intelektualac! Možda je to malo pretjerano, ali…

– Ne, profesore, to je jedna od rijetkih tačnih stvari koje o Vama izriču. Štaviše, činjenica da ste Vi najveći intelektualac u Bošnjaka objašnjava sudbinu tog jadnog i dezorijentiranog naroda koji već trideset godina ide iz jednog poraza u drugi.

Tunjo je odlučio da to shvati kao kompliment: – Nego šta: najveći!

– Ali, da se vratimo na posljednje poglavlje Vaše knjige (koja je navodno Adžovićeva) u kojem aludirate, još jedanput, i na moj postdiplomski studij na Filozofskom fakultetu u Sarajevu…

– He, he, znao sam da to ne možete zaobići.

– Vi tu kažete sljedeće: »Tarik Haverić je, nastojeći da dođe do neke kvalifikacije, upisao postdiplomski studij. Inače je studirao Odsjek dramaturgije kod nas na Filozofskom fakultetu« (s. 259).

– Da, i?

– Ja, profesore, nikada nisam studirao dramaturgiju, a naročito ne u Sarajevu. Bio sam jedan od četvero sretnika koji su, od pedesetak prijavljenih, u jesen 1973. bili primljeni na Odsjek režije na Akademiji kazališne i filmske umjetnosti u Zagrebu. To Vam je, u ono vrijeme, bio elitni studij, uz koji nije bila potrebna nikakva dodatna »kvalifikacija«. Što Vam je trebala i ta izmišljotina?!

Tunjo se nije dao zbuniti: – Ne vidim šta sam ja tu pogriješio! Neko kaže dramaturgija a neko režija, neko Sarajevo a neko Zagreb…

– Ali to, profesore, nije sve. Upisao sam ja, paralelno, i studij Povijesti umjetnosti i filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, zbog čega sam i mogao nastaviti postdiplomski iz filozofije u Sarajevu. Evo, pogledajte fotografije mojih indeksa koje sam pripremio u nadi da će Vaša knjiga izići za koji dan.

– U redu, ali šta Vi time demantirate? U pravu sam u glavnoj stvari: Vi ste ipak bili naš postdiplomac, ovdje u Sarajevu!

– Naravno. Ali unatoč Vašim tvrdnjama o mjestu koje ste zauzimali u cijeloj toj historiji (»Ja … sam bio glavni predavač i vođa«), unatoč sasvim neuobičajenom nazivu za rukovodioca postdiplomskog studija (»vođa!«) koji objašnjavam Vašim stečenim poremećajem ličnosti (an acquired personality disorder), Vi niste bili ni predavač, a kamoli rukovodilac studija!

– Kako to mislite?

– Da biste bili predavač, morali biste predavati – što niste činili. Moje kolege postdiplomci i ja smo Vas, u dvije akademske godine, vidjeli samo jedanput, kada ste nam, umjesto o Savremenim logičkim teorijama (što je bio naziv kolegija), govorili o nekoj svojoj tetki, i otkrili čiji je dedo zasvirao prvu harmoniku u Prijedoru. A rukovodilac postdiplomskog studija bio je Kasim Prohić.

– Jeste li sigurni?

– Jesam, jer sam upravo s njim dogovorio da će moj magistarski predstavljati inovaciju. Ta praksa postoji na nekim visokoškolskim ustanovama u Francuskoj: umjesto da postdiplomci prežvakavaju tuđe citate o temi o kojoj je inače već sve napisano, dobiju zadatak da prevedu neki kraći i dotad nepreveden spis iz svoga područja, opreme ga bilješkama i jezičko-historijskim komentarima, napišu uvodnu studiju u kojoj djelo smjeste u intelektualno-povijesni kontekst – i magistriraju. Na taj način, oni dokazuju osposobljenost za samostalan naučno-istraživački rad u dotičnoj oblasti, a francuska kultura obogaćuje se novim prevodima. Ja sam se opredijelio za filozofski roman Ibn Tufejla Živi sin Budnoga, i upravo sam bio završio posao kada je Kasim Prohić iznenada umro.

– Da, sjećam se… Onako mlad, tuga golema!

– Kao rukovoditeljica postdiplomskog studija naslijedila ga je Jelena Berberović. I potvrdila mi da o mom dogovoru s Kasimom Prohićem nema nikakvog pisanog traga, a da pravila ne dopuštaju da se magistrira s prevodom. Trebalo je, dakle, da pišem novi rad. Budući da je Živi sin Budnoga bio prvi prevod jednog djela klasične arapske filozofije na jezike konstitutivnih naroda i narodnosti, bio sam posvetio posebnu pažnju terminologiji. Sada sam te bilješke proširio, dodao historijski dio i prijavio magistarski rad o arapskom srednjovjekovnom filozofskom nazivlju. Kako ta materija spada u srednjovjekovnu filozofiju mentor mi je bio Vladimir Premec, no on nije znao arapski pa je sâm tražio da druga dva člana komisije budu Sulejman Grozdanić i Hasan Sušić.

– Da, sjećam se…

– Ali nije nevažno kako se sjećate. U svojoj knjizi kažete da »postoje čak sumnje da se Haverić poslužio francuskim prikazom arapske terminologije da napravi taj svoj rad« (s. 260). Međutim, te sumnje – koje nije izrazio niko osim Vas – nisu se ticale ovog mog drugog magistarskog rada, odbranjenog, već onog prvog, neodbranjenog, a Vi ste to pobrkali. Naime, kada je Kasima Prohića na mjestu urednika biblioteke Logos naslijedio Abdulah Šarčević, odmah je zatražio da objavi moj prevod Ibn Tufejla. I dok se izdanje pripremalo, pokušali ste da ga minirate iznoseći »sumnje« da sam djelo preveo s francuskog a ne s arapskog. Na to Vam je Šarčević pokazao recenziju dvojice arabista, Sulejmana Grozdanića i Amira Ljubovića, koji su rukopis toplo preporučili za objavljivanje.

– Toga se ne sjećam, ali recimo da je bilo tako.

– I jedina primjedba recenzenata, koji su konstatirali da je prevod sačinjen »bez iole krupnijih odstupanja« od arapskog izvornika, bila je da sam prevodio »doslovno, od riječi do riječi«. To je bilo tačno, pa sam prevod, kada je bio prihvaćen, još stilizirao.

Tunjo nije znao šta bi rekao, a ja sam nastavio: – Marko Vešović, Vašim povodom, često citira Michela de Montaignea: »Ko nema dobro pamćenje, neka se ne upušta u laganje«. Vidite li šta se događa kada zaboravite šta ste lagali prije 30 godina! No čak i da ostavimo mogućnost da su se »neke sumnje« odnosile i na moj drugi rad, a ne samo na prvi, objasnite mi kako bi mi »francuski prikazi« kojima sam se navodno služio mogli pomoći u utvrđivanju naše terminologije. Pojednostavljeno rečeno, kada se naš prevodilac nađe pred arapskim wuğūd, treba li to da prevede kao »bitak«, »biće« ili »bivstvovanje« – jer u francuskom je to bez razlike l’être. Svoj rad bio sam zamislio upravo kao pomoć budućim prevodiocima u raspetljavanju takvih mjesta.

– Slušajte, Haveriću, Vi sada ulazite u stručna filozofska pitanja …

– … koja su Vama sasvim strana, razumijem. Kako god bilo, profesore, i 27 godina nakon objavljivanja taj moj magistarski rad nalazi se na popisu obavezne literature za predmet Klasična islamska filozofija na Fakultetu islamskih nauka. Evo, pogledajte…

– Kako? Nemoguće, pa ja sam…

– … da, Vi ste obigravali nastavnike na Islamskom teološkom fakultetu tražeći autoritativno da se moja knjiga izbaci iz svih planova i programa, jer da Nennad upravo završava jednu mnogo bolju s istom tematikom. I predmetni nastavnici su obećali da će tako postupiti čim se Nennadova knjiga pojavi.

– Pa jest, on je to malo oduljio, ganja perfekciju!

– Dakle, da Vam osvježim pamćenje, radi svakog budućeg laganja: ja sam uradio dva kompletna magistarska rada, oba sam objavio a samo jedan odbranio. I razmišljao sam da drugi ponudim Nennadu, da i on magistrira…


Lažov bez Premeca

Tunjine oči su zaiskrile iza naočala, i činilo se da ozbiljno razmatra moj predlog.

– Sjećate li se, nastavio sam, da ste pokušali isto tako opstruirati i moj izbor za nastavnika na Pravnom fakultetu u Zenici. Poslali ste u misiju Zilhada Ključanina, da svima otkrije istinu o meni, ali ga je dekan Salih Jalimam otpilio.

– Naravno da se sjećam, pa i o tome pišem na istom mjestu! Htio sam da sačuvam dostojanstvo visokog obrazovanja. Ne može svako predavati šta hoće! Šta vi imate s pravom?!

– Da, Vi podvlačite da ja s pravom nikada nisam imao dodira, niti sam ga vidio, niti studirao, niti sam imao bilo kakvu kvalifikaciju za to – nakon što ste me sasvim neosnovano proglasili profesorom prava.

– Kako mislite »neosnovano«, zar to niste bili?

– Vidite, profesore, u svijetu visokog obrazovanja u kojem ste Vi možda primali platu ali decenijama niste radili, i koji Vam je zbog toga ostao nepoznat, na svakom fakultetu postoje opšti uvodi ili pomoćni predmeti koje predaju nastavnici iz drugih struka. Šta mislite, da li na našim pravnim fakultetima Sociologiju prava predaju pravnici ili sociolozi?

– Pa sociolozi, naravno!

– Oni, dakle, nisu profesori prava, nego samo predaju na pravnom fakultetu. Tako sam i ja predavao predmete koje sam mogao predavati kao doktor politologije. Ili mislite da politolozi ne bi smjeli predavati, naprimjer, Savremene pravno-političke sisteme? Podsjetit ću vas da je u Sarajevu, nakon Ćazima Sadikovića, taj predmet držao honorarno Nijaz Duraković, koji nije čak bio ni politolog već sociolog. Pa mi se čini, profesore, da su neke kvalifikacije postajale u akademskom životu našeg glavnog grada problematične samo kada sam ja bio u pitanju…

– He, he, i ne znate koliko ste u pravu.

– No pravi razlog što tražim pojašnjenje nisam ja, nego opet Vi. Vi kažete (s. 248) da ste po izboru za docenta na Filozofskom fakultetu u Sarajevu počeli predavati osam predmeta, četiri filozofska i četiri pomoćna…

– Da, naravno, sada vidite na koga se Nennad uvrgnuo…

– … a među kojima je bila i Politička ekonomija. Pa me zanima kako doktor filozofije može predavati Političku ekonomiju s kojom nikad nije imao dodira, niti ju je vidio, niti studirao, niti ima bilo kakvu kvalifikaciju za to.

Tunjo se slavodobitno nasmijao: – Mislite da ste me uhvatili! Naravno da se na mene ne primjenjuju ista pravila kao i na ostale ljude!

– Je li? A zašto?

– Pa pročitajte pažljivije stranicu koju navodite, jedna rečenica sve objašnjava: Bio sam unikat! A vi znate šta to znači! Quod licet Iovi, non licet bovi!

Tek tada sam primijetio da s Tunjom razgovaram već punih pola sata, a imao sam dogovor s Nenadom u kafani, da još jedanput zabavljamo društvo pričom o tome kako su Dizdarevići sjebali Tunju i njegove enciklopedističke ambicije bez pokrića. Ipak, nisam htio da se rastanemo a da ne evociram jednu od Tunjinih izmišljotina do kojih mu je bilo naročito stalo: – Recite mi samo još nešto, profesore! I u ovoj knjizi prepričavate anegdotu o tome kako je trebalo da kod Vas, na postdiplomskom, polažem ispit iz Savremenih logičkih teorija, a ja došao s pričom da sam pozvan u rezervu, »u neku posebnu jedinicu JNA u Nišu«, jer su se »pojavile prve prijetnje mogućeg rata«.

– Da, naravno, sjećam se!

– Pa sam Vas navodno umolio da ne odgovaram, ali da mi upišete ocjenu u indeks jer mi je to zbog nečega trebalo, a ja da ću doći da odgovaram kada se vratim.

– Sjećam se, itekako!

– Kad Vi tamo, kad međutim – sutra me sretnete na ulici. Nit’ sam otputovao, nit’ sam ikad poslije došao da odgovaram. Skandal!

– Škandal, nego šta!

– I sačekao sam da Vi odete na neku značajnu dužnost, recimo u Ženevu, možda na neku rundu pregovora, da bih se pojavio kod Premeca i kazao kako sam položio kod Vas ispit, a on mi to verificirao i ja dobio diplomu.

– Upravo tako je bilo!

– A Vladimir Premec Vam se »dugo nakon toga izvinjavao zbog tog slučaja, to se zna na Filozofskom fakultetu u Sarajevu«?!

– Naravo da se izvinjavao, i naravno da se zna, pitajte bilo koga…

– Dvije prethodne napomene tim povodom, profesore. Najprije, iskrene čestitke na prikladnoj inventivnosti! Vi znate koju su ulogu pripadnici 43. padobranske brigade JNA iz Niša, »niški specijalci«, igrali 2. maja 1992. u Sarajevu, pa ste onako usput sugerirali da bih i ja mogao imati s njima neke veze. Naravno, niste Vi izričito ustvrdili da sam sudjelovao u napadu na Predsjedništvo, samo ste ostavili mogućnost da sam možda mogao sudjelovati… Briljantno! Tarik Haverić – niški specijalac!

Tunjo se topio od skromnosti: – Hvala Vam najljepša na tom priznanju!

– I drugo, u ranijim verzijama ove anegdote nije bilo moga mentora Vladimira Premeca; tu priču da Vam se on izvinjavao zbog mog magistarskog dodali ste tek nakon njegove smrti.

– Šta hoćete time da kažete? Da čekam da ljudi umru pa da izmišljam priče o njima? Pa ja sam izmislio da su mi se izvinili i Puhovski i Igor Primorac, a oni su još živi!

– Da, profesore, ali Puhovski i Primorac su negdje tamo a Premec je bio ovdje, i mnogo Vam je lakše da lažete bez Premeca nego s njim. Iako sve to nema mnogo važnosti, jer ovoga puta padate na mnogo trivijalnijoj stvari.

– Je li? A na kojoj, molit ću?

– Recite mi, profesore, »prve ratne prijetnje« koje spominjete, koje su to godine mogle biti?

– Šta ja znam, 1991, tu negdje…

– E vidite, kako kaže konstitutivno-narodna izreka, »Ako laže Tunjo (a laže!), ne laže Tunjin potpis«. Ja sam ispit iz Savremenih logičkih teorija kod Vas položio, i dobio »sedmicu«, ravno jedanaest godina ranije, u januaru 1980. Ni vojsku nisam bio odslužio, ne znam kako bi me zvali u rezervu!

Pogledavši na ekran telefona koji sam mu poturao, Tunjo je zapao u stanje blisko katatoniji, no ja se na to nisam obazirao: – U vrijeme kada sam ja kod Vas odgovarao i pošteno zaslužio ocjenu koju ste mi upisali, Tito je još bio živ, nije bilo nikakvih ratnih prijetnji, a što se tiče »nekih dužnosti« na koje ste otišli, ona država ne bi Vas poslala ni u Podveležje da kupujete jaretinu, a kamoli u Ženevu.

Tunjo se u međuvremenu pribrao: – Slušajte, Haveriću, sve je to relativno, neko kaže »hiljadu devetsto osamdeseta« a neko »hiljadu devetsto devedeset prva«…

No meni je već bilo dosta: – Prestanite s glupostima, profesore! Šta biste Vi kada bih ja negdje objavio ovaj naš razgovor? Vi znate da imam odlično pamćenje, zapisao bih od riječi do riječi i objavio, i šta biste Vi onda?

Tunjo se nadmoćno nasmijao: – Ne budalite, Haveriću! Mislim, možete Vi objaviti šta hoćete, ali niko neće u to povjerovati.

– Zašto ne bi? Ljudi znaju da ja ne lažem!

– Da, ali ljudi znaju da ja lažem!


Tarik Haverić, tarikhaveric.com