SDA s ljudskim, Titovim licem

Izazvao je salve reakcija i pokazao jedno gotovo opće neraspoloženje prema toj inicijativi i omrazu prema sebi. Čak su se oglasili iz SDA i rekli da je to njegov privatni stav i da stranka s tim nema ništa. Brojni korisnici društvenih mreža, ali i mediji, koristili su i jedan Alijin citat iz kojeg se čita Izetbegovićev relativno pozitivan stav prema Titu.

Cijela priča je zanimljiva jer daje povod za razmatranje ambivalentnog odnosa bošnjačkog nacionalizma prema maršalu. Dok srpski i hrvatski nacionalizmi Tita preziru, bošnjački još nije načisto s njim. Iako, da se razumijemo, ni taj nacionalizam prema bilo čemu drugom iz komunističke prošlosti nema milosti.

Otkud to, odgovor treba tražiti u posljednjem ratu. Čak ni u vrijeme najžešćih ratnih dejstava i prateće im propagande Armiju BiH kao i vlast u Sarajevu nije bilo moguće jednoznačno odrediti. To pogotovo nije moguće danas, više od 20 godina nakon rata. Kad kažem jednoznačno, mislim prije svega u skladu sa samopredstavljanjem ovdašnje vlasti i njihove deklarativne težnje za cjelovitom, multietničkom, suverenom, nedjeljivom, građanskom, na načelima ZAVNOBiH-a, itd. BiH. Zalaganje za takvo što uz paralelnu islamizaciju armije, javnih prostora, ili ukratko svega, odavalo je od početka licemjerje. Otud ta nemogućnost jednoznačnog određenja, ona proizilazi iz galimatijasa titoističkog antifašizma i Alijinog islamizma.

Međutim, na ideološkom fonu, taj rat je bio nastavak Drugog svjetskog rata u onoj njegovoj dimenziji u kojoj je svjetski u Jugoslaviji bio istovremeno i građanski rat. Na nivou suprotstavljenih domaćih snaga Drugi rat je i dalje bio rat između fašista i antifašista, partizana na jednoj i svih drugih na drugoj strani. No, ti fašisti nisu imali viziju zajedničke budućnosti u slučaju da pobijede partizane. Njihova budućnost bila bi razdvojena i etnički monolitna.

U posljednjem ratu četništvo i ustaštvo su se povampirili. Kako niko neće priznati da je kurvin sin, tako, naravno, ni srpska ni hrvatska politika nije otvoreno sebe deklarisala kao fašističku, ali poistovjećivanja s ustašama i četnicima je bilo mnogo i svakodnevno su se dešavala uz nastojanja da se nekako tim degenerativnim vojskama i ideologijama priskrbi oreol antifašizma ili barem političke pragme koja ih je uslovljavala na koketiranja s fašistima.

Na bošnjačkoj i probosanskoj strani te opcije nisu nikako drugačije ni predstavljane nego kao fašističke. Istini za volju, nisu ni činile ništa da ih se vidi u drugačijem svjetlu. Samoj bošnjačkoj i probosanskoj strani ostala je samo ova antifašistička, partizanska istorijska referenca.

Zbog gotovo apsolutne kontrole kapitala i radnih mjesta koja je u rukama SDA život je doslovno uslovljen istomišljeništvom s njihovim mitovima

Međutim, ima tu jedno zanimljivo ŠBB KBB, a to je šta da nije bilo sukoba s HVO-om ili da nije nestalo HOS-a kao relevantne vojne snage? Tačnije, da je ostao na snazi politički savez SDA i HDZ te vojni između Armije BiH, HVO-a i HOS-a. Da li bi taj savez uslovio otvoreniju fašizaciju Bošnjaka, kao što se to desilo sa Hrvatima, pogotovo u BiH? Pitanje ostaje otvoreno iako i tadašnja kao i sadašnja bošnjačka politička nomenklatura i sve ono što joj podržava opstanak (akademska zajednica, bezbjednosna struktura, itd.) značajnim svojim dijelom pokazuje otvorenost za fašizam kroz njegovu rehabilitaciju putem istorijskog revizionizma. Taj se revizionizam odnosi na handžar diviziju, muslimanske milicije, fašistoidne intelektualce muslimane, itd. Uglavnom u količinskom smislu nedovoljan istorijski temelj da se bilo kakva budućnost na njemu počne graditi. Da su ostali hrvatsko cvijeće, Bošnjaci su mogli prihvatiti ustaše kao povijesni humus za buduća cvjetanja. Tako Tita već odavno ne bi bilo u Sarajevu. No, da li bi to uradili i u kojoj mjeri nezahvalno je odgovarati, pogotovo se to ne smije raditi s pretenzijom da taj odgovor bude konačan.

Rat sa HVO-om i nestanak HOS-a uglavnom dokida tu mogućnost. Bilo bi krajnje glupo gajiti simpatije prema ustašama i NDH, pa makar i samo prema njihovom muslimanskom dijelu, kad se s tog istorijskog vrela kupi inspiracija za tvoj nestanak. Ostaju, dakle, samo partizani. U ratu nije bilo ništa neobično, a i danas postoje takvi slučajevi, u istom objektu jednog do drugoga vidjeti fotografiju Alije Izetbegovića i Josipa Broza Tita. U očima običnog čovjeka, tu nije ništa čudno. Lako mu je nakalemiti Aliju na Tita jer on zaista jest u posljednjem ratu bio pod opasnošću fašističkih armada koje bi ga najvjerovatnije ubile ili protjerale da su ušle u mjesto u kojem je živio. Otud tom čovjeku, s obzirom na ratne okolnosti, Alija jest Titov nasljednik u borbi protiv fašizma.

Međutim, kad se gleda s političke i ideološke ravni, Tito je tu stvar pragme bošnjačkog nacionalizma. Kao što sam već napisao, Tito i antifašistička borba bili su jedino moguće, a istovremeno isplativo istorijsko uporište u ovom ratu za Bošnjake. Afirmativan odnos prema tom naslijeđu davao je ozbiljan politički i ideološki istorijski background priči o mogućnosti građanske, cjelovite, itd. Ta priča unutar političkog diskursa bila je tek deklarativna. I tad se takvom činila, a danas pogotovo, jer i više od dvadeset godina iza rata ništa nije učinjeno da ideali ZAVNOBiH-ovske BiH postanu realnost barem na ovom prostoru koji je Daytonom pripao snagama koje su se za to zalagale. Ne radi se čak više ni o tom da je to jedna monoetnička, gotovo isključivo bošnjačka sredina koliko o činjenici da je to više nego tijesna sredina za sekularne Bošnjake a da ne govorimo za anacionalne ljude (koje zbog imena percipiraju kao Bošnjake) ili antinacionaliste. Zbog gotovo apsolutne kontrole kapitala i radnih mjesta koja je u rukama SDA život je doslovno uslovljen istomišljeništvom s njihovim mitovima.

Kad se sagleda prisutnost Tita u tom kontekstu, onda on, paradoksalno, postaje dio mita bošnjačkog nacionalizma o tome kako je na njegovom teritoriju drugost moguća. Tarik Dautović, politički blentav koliko i težak, najštetniju stvar je učinio ustvari svojoj stranci. On kao njen kadar, podobno odgojeni podmladak, ustvari otkrio je da je politički odgojen u mržnji prema Titu. Otkrio je mimikriju bošnjačkog nacionalizma koji s Titom računa kao s maskotom za predstavljanje u svjetlu građanske države. Zato iz SDA pokušavaju na sve strane sakriti svoj bilo kakav uticaj i vezu sa spornom izjavom.

Kod onih ostalih, kojih je bilo uvijek, ali ih danas ima u sve manjem broju, onih neukalupljenih u neobegovski, islamistički poredak, izazvao je bijes. Tito je takvima jedini povijesni potencijal čije svjetlo još pomalo obasjava tamni vilajet i daje politički putokaz za ponovnu mogućnost Bosne. Zabranom njega, ta bi mogućnost bila dokinuta i u maštanjima.

Napomena: Nakon tehničkih problema usljed kojih su neki tekstovi nestali sa portala, ponovo postavljamo dio tih tekstova. Zbog toga su moguće greške koje su nakon prvog postavljanja na portal bile ispravljene.