Nikad nijedan balkanski političar nije bio u izglednijoj prilici da dobije Nobelovu nagradu za mir nego što je danas, potencijalno, Aleksandar Vučić. Kontekst mu ide u prilog, svjetski kao i evropski: neuralgične tačke planete umnožavaju se geometrijskom progresijom, i evropskim demokratijama naprosto su potrebni uspjesi koji bi povratili uzdrmano povjerenje u dugoročnu djelotvornost njihovih mehanizama za razrješenje sukobâ. A Vučić drži ključeve jednog takvog uspjeha.

Ono što bi Aleksandar Vučić trebalo da uradi ukazuje se, na prvi pogled, kao žrtva, i to ogromna: morao bi, svim sredstvima koja mu stoje na raspolaganju, postići jedinstvo srbijanske političke klase, skršiti sve unutrašnje otpore i priznati Kosovo, odmah i bez ikakvih prethodnih uslova.

Izvjesno je da bi na taj način Vučić iznevjerio (izdao, ostavio na cjedilu…) desetine hiljada kosovskih Srba — da i ne spominjemo simboličke implikacije tog čina. Avaj! državnički potezi uvijek (ne često, nego uvijek!) izazivaju nezadovoljstvo mnogih, i jedino što bi bilo gore jest održavanje iluzije da se Gordijevi čvorovi empirijske politike, kakav je nesumnjivo kosovski, mogu razriješiti bez Aleksandrovog mača, a da na kraju svi budu zadovoljni. S druge strane, ta ogromna žrtva ipak ne bi bila ni blizu onoj koju je napravio Charles de Gaulle kada je napustio »francuski Alžir« i izazvao eksodus milion i pol Alžiraca evropskog porijekla. De Gaulle se na to odlučio nakon sedmogodišnjeg besperspektivnog rata, zato što je shvatio da takve poteze sebi mogu dopustiti jači, koji i iz poraza znaju izvući korist — a relativnost ishoda tog sukoba u kojem je Alžir pobijedio a Francuska izgubila postaje očigledna kada pogledamo gdje je 55 godina kasnije Francuska a gdje Alžir.

Srbija je predodređena, demografski i geopolitički, da postane najvažniji akter na Balkanu. Ona je jača od Kosova, ali od te snage sama ne može imati koristi dok god joj kosovski kamen visi oko vrata. Aleksandar Vučić ima mogućnost da jednu historijsku struju, čija je energija istrošena i koja se održava tek po inerciji, preokrene tako što će ubrzati juridičko priznavanje jednog faktičkog stanja, što prije to bolje — jer, kako kaže jedna mudrost srpskog naroda (kada srpski narod odluči da bude mudar, a ne glup!), »što će biti jesenas, neka bude večeras«! Nakon tog političkog zemljotresa koji bi ga prekonoćno prometnuo u miljenika Evrope i svijeta Vučić bi, uz izdašnu finansijsku i svaku drugu pomoć zapadnih demokratija i lična priznanja i počasti, mogao započeti procese privrednog, socijalnog i kulturnog ozdravljenja Srbije (koji, naravno, uključuju i kritičko preispitivanje srpske uloge u raspadu Jugoslavije i ratovima koji su uslijedili).

Sličnu priliku imao je, sve donedavno, i Andrej Plenković. Žrtva koju je on propustio da napravi ne bi bila ni izbliza tako bolna kao što je srpsko priznavanje Kosova. Jer da je Plenković, ne čekajući odluku arbitraže i ne postavljajući nikakve preduslove, omogućio Sloveniji izlaz na otvoreno more, Hrvatska ne bi izgubila ništa, a on sâm stekao bi ogroman ugled među svojim parnjacima u Evropskom vijeću, pretvarajući se iz političara koji vuče svoju torbu problema u državnika koji donosi rješenja. I to bi bio potez koji sebi može dopustiti jači — a Hrvatska je jača od Slovenije, samo što to ne može da pretvori u kvalitet dok god je zapletena u kučine liliputansko-bafuskanskog spora s tom svojom najbližom susjedom i prirodnom saveznicom s kojom bi, da je pameti, tijesno koordinirala sve inicijative u evropskim institucijama na obostranu korist.

Hrvatsko-slovenački spor oko akvatorija čak nema onu simboličku dimenziju koju ima Kosovo u srpskoj kolektivnoj svijesti, i zbog koje je voljno odustajanje Srba od fizičkog prostora Kosova, o kojem je ovdje riječ, naročito teško zamisliti. Ipak, povijest nudi primjere takvog žrtvovanja, koje se u osnovi uvijek sastoji u pristajanju na faktičko stanje i njegovoj spiritualizaciji: Gosposvetsko polje, na kojem su se krunisale karantanske vojvode, ne nalazi se unutar granica današnje Slovenije, baš kao što se ni armenska sveta gora Ararat ne nalazi unutar granica današnje Armenije (svedene na jednu desetinu nekadašnjeg, »povijesnog« teritorija). Čini se da upravo na takvo žrtvovanje kosovske žrtve poziva Milica Bakić Hayden, kada u svome tekstu »Kosovo: vanvremena metafora sred vremenskog prizivanja« potiče Srbe na »transformaciju Kosova od istorijskog mesta u duhovni prostor«, čin koji prirodno slijedi iz drukčijeg, nebanaliziranog čitanja Lazareve dileme »između ʽcarstva zemaljskog i nebeskog’, kao suštinsk[e] paradigm[e] ljudskog izbora između vrednosti koje su prolazne i neprolazne«. To, naravno, ne čini manje bolnom povijesnu situaciju, kaže Bakićeva: »jer na kraju Srbi moraju doslovno tj. u istorijskoj stvarnosti da prihvate simboličko (hristijanizirano) značenje svojih epskih pesama koje su prenosili vekovima. Naime, da bi se spasli duhovno, oni moraju da žrtvuju ʽtelesno’ Kosovo«.

Pomislimo sada kakvu bi novu dinamiku na Bliskom istoku mogla uzrokovati jedna takva žrtva na koju bi pristali palestinski Arapi-muslimani. Pretpostavimo da, nekim čudom, ta podijeljena i napaćena populacija odluči da odustane od teritorijalnih pretenzija na Harem eš-šerif, treće po važnosti sveto mjesto sunitskog islama, i da to »plemenito svetište« premjesti, kamen po kamen i ciglu po ciglu, iz istočnog Jerusalema na neku drugu lokaciju, na zemlji koja im nije oteta. Desetine godina trajalo bi to premještanje Abdulmelikove džamije čija pozlaćena kupola dominira panoramom grada, džamije el-Aksa, Burakove džamije podignute na mjestu gdje je, prema legendi, Muhamed privezao svog krilatog konja prije nego što je uznesen u nebo, i svih drugih građevina: česmi, munara, medresa, abdesthana… Prva korist od priznavanja tog nesumnjivog poraza bila bi u visokom stupnju političkog jedinstva koji ono zahtijeva, i koji arapske nacije nikad nisu uspjele da ostvare. Ono bi, dalje, promijenilo sliku koju ostatak svijeta ima o cijeloj jednoj populaciji, preobražavajući dominantni osjećaj iz sažaljenja u poštovanje: prva asocijacija na spomen Palestinaca ne bi bile stotine nesretnika koji nešto izvikuju mašući rukama, već stotine inženjera, arheologa, konzervatora, historičara umjetnosti i tehničara svake vrste koji, odbijajući iz principa svaku pomoć sa strane, desetljećima koordinirano rade na projektu koji svijet dotad nije vidio. Konačno, najveća korist od te žrtve bila bi, prema ovom scenariju političke fantastike, u deteritorijalizaciji svetog, »transformaciji historijskog mjesta u duhovni prostor« kao preduvjetu izmirenja mnoštvenih tradicija s jedinstvenom modernošću.

Autor: Tarik Haverić. Uz njegovu dozvolu tekst prenosimo sa tarikhaveric.wordpress.com