Da je uloga kritike i kritičara da daje nedvojbene odgovore koji svoj oslonac imaju u nekoj apsolutnoj i objektivnoj istini, zvali bismo kritiku naukom, a kritičare naučnicima. Pošto to nije slučaj, ostaje nam da je gledamo kao ono što ona jeste: nečija interpretacija. Mi se s njom možemo složiti, a i ne moramo. Time bolje ako se s njom ne složimo. Tako ulazimo u dijalog, u diskusiju, te imamo priliku u tekstovima i metatekstovima razvijati svoje tumačenje, odnosno svoju interpretaciju.


„Velika nagrada Ivo Andrić“ je velika nagrada

S tim na umu, čitajući vijest kako žiri u sastavu Emira Kusturice, Jovana Delića i vazda subverzivnog Muharema Bazdulja dodjeljuje Borisavu Đorđeviću aka. Bori Čorbi nagradu po imenu „Velika nagrada Ivo Andrić“, isprva sam pomislio da se radi o nekom satiričnom klikbejt članku. Kada sam se, međutim, malo sabrao i sjetio da to nije ona „Andrićeva nagrada“ koja ima tradiciju od nekih trideset i kusur godina, nego da se radi o nuspojavi Andrićgrada, Kusturičinog projekta betoniranja lika Ive Andrića u temelje jedne nacionalističke ideologije, cijela priča je postala mnogo plauzibilnija.

„Velika nagrada Ivo Andrić“ za razliku od „Andrićeve nagrade“ ima tradiciju od tri godine. (Također, ima epitet „velika“, što je pokazatelj svih uistinu velikih književnih nagrada. Vidi: „Velika Nobelova Nagrada“ „Velika Brookerova nagrada“, „Velika Pulitzerova nagrada“, „Velika NIN-ova nagrada“ itd.). Za njeno uspostavljanje se borio, između ostalih, i Jovan Delić koji je, kako je to prokomentirao pisac Saša Ilić, i više nego dovoljno doprinio „estradizaciji Andrića“ još davno prije ovoga projekta s Kusturicom.

Iako je nagrada zamišljena kao jedna vrsta plemenite panslavenske geste, dosadašnji laureati su indikatori jedne jasne ideološke težnje. 2016. godine nagrada za životno djelo je dodijeljena Matiji Bećkoviću, dok je Vladimiru Kecmanoviću dodijeljena za najbolji roman na srpskom jeziku; 2017. godine Dušanu Kovačeviću je dodijeljena nagrada za životno djelo, a ruskom spisatelju Zaharu Prilepinu nagrada za romane "Živeti", "Zapisi o prodavcu krvi" i "Sedmi dan"; a ove godine već spomenuti Bora Čorba je dobio nagradu za svoju novu zbirku poezije, za koju je na jednoj od promocija napomenuo (veoma važno) da u njoj „nema psovki“, dok je kineski autor Ju Hua dobio nagradu za životno djelo.

Kusturica je naglasio, komentirajući nagrađenog kineskog pisca, kako se „Velika nagrada Ivo Andrić“ treba shvatiti kao internacionalna, te kako ona „ime našeg nobelovca vezuje za pisce svih svetskih pisama, a ne samo srpsko“, dok je Bazdulj s novinarima podijelio anegdotu o tome kako je Ivo Andrić u Kini slavio svoj 64. rođendan i vidio knjigu Laze Lazarevića u jednoj biblioteci… Nije mi sasvim jasan tok njegovih misli, ali u tome i jeste ljepota kritike. Bazdulj i njemu slični iznesu svoje obrazloženje, a onda se mi ili složimo s tim ili ga odbacimo kao budalaštinju kakva i jeste.

Ili kada Bećković tvrdi da se „Bora Đorđević na engleskom kaže Bob Dilan, a Bob Dilan na srpskom Bora Čorba“. Mi se jednostavno nasmiješimo, zatresemo glavom i bez ikakvog intelektualnog napora zaključujemo koliko ovakva izjava zvuči neutemeljeno u bilo kakvoj empirijskoj realnosti. Bećković se zatim nadovezao: „Bora Đorđević se pojavio u svetu pesnika, kada niko nije želeo ni da čita ni da sluša poeziju“. Ova mi izjava, na primjer, zadaje još veću glavobolju od prethodne. Prethodnu o Bobu Dylanu mogu pripisati ili demagogiji ili neupućenosti u opus američkog tekstopisca i nobelovca, ali izjava da je Bora Čorba zavrijedio bilo šta, zato što se našao u vremenu kada „niko nije želio da čita poeziju“ je ne samo besmislena, nego montipajtonovski apsurdna. Ukoliko je to mjerilo, onda bismo svakog tinejdžera srednjoškolca koji kradomice piše poeziju mogli smatrati novim Borom, jer sudeći po svemu (jeste li spremni?) ni danas niko ne želi da čita poeziju (ako se to uopće može mjeriti).


Autor nije mrtav. Autor je živi mrtvac

Natezanje je očigledno. Bora nije pjesnik koji se može mjeriti sa stotinjak savremenih srpskih pjesnika, a da ne govorimo o pjesnicima iz drugih naroda koje razumijemo bez prevođenja. Nije bitna estetika, bitan je ideološki narativ pisca. Autor nije mrtav – autor je živi mrtvac koji hodi zemljom. Zombi. Ustao je iz mrtvih, a zajedno s njim i nacionalističke retorike kojima je mjesto u prošlom stoljeću. Upravo te retorike čine Boru privlačnim Deliću i Kusturici. Upravo zbog njih mu dodjeljuju nagradu; u nadi da onima koji u Andriću već vide nacionalistu i bošnjakomrsca taj stav dodatno uvriježe i prodube.

Nažalost, taj poduhvat će vjerovatno uroditi plodom. (Nisam ciničan, samo dovoljno dugo živim ovdje, pa znam otprilike kako, đe, šta.)

Kusturici i kompaniji je bitno Andrićevo ime vezati za jedan nacionalni korpus, pa čak i za radikalnu krajnost jednog takvog korpusa. Time namjeravaju potvrditi ono što bošnjački nacionalisti već učitavaju u Andrićevim djelima i njegovoj biografiji. Književni teoretičar Nedžad Ibrahimović je to čitanje Andrića od strane srpskih nacionalista nazvao antipodom onom tumačenju koje od bošnjačkih nacionalisti godinama slušamo. Bora Đorđević kao samoprozvani nacionalista i član četničkog pokreta je, u tom smislu, odličan nominalni lik na kojeg se može projicirati sve ono što bošnjački nacionalisti već misle o Andriću. Kusturica je nagradom samo pronašao sponu kojom te dvije tačke može dovesti u vezu, odnosno kojom radikalno-bošnjačku sliku o Andriću može manifestirati u opipljivom liku Bore.

Nadalje, internacionalnost kojom u nekoliko navrata opisuju nagradu i koja prema riječima Bazdulja „probija granice“ je očigledna farsa i pada u vodu samim time što nisu uspjeli u laureate uključiti bilo kojeg predstavnika druga dva konstitutivna naroda u BiH, ako su uopće uzeti u obzir. A da ne govorim iz reda manjina. Dobro, čak i kad bismo uzeli da je takmičenje za nagradu otvoreno samo za autore iz reda srpskog naroda (i kineskog, i ruskog), gdje su žene? O kakvom probijanju granica je ovdje riječ?

Istini za volju, nisam pročitao kompletnu Borinu nagrađenu zbirku „Pusto ostrvo“, pročitao sam nekoliko pjesama koje sam uspio pronaći na internetu. Izdvojio bih pjesmu „Pasji život“ kao poseban primjer čistog stihoklepanja i metafore koja je na samrti. Ali, dobro. Donijet ću sud o zbirci kad je pročitam. Naslovnica je obećavajuća. Bora u šorcu ispod palme luckasto grize hemijsku i gleda nas zavodljivo. Njegovo ime i naziv zbirke u Times New Roman fontu, u žutoj boji, s efektom bacanja sjene. Baš sa stilom urađeno. Internacionalno, što bi rekao žiri. Pogledaj ovdje.

(Ernad Osmić, Prometej.ba)

24.1.2018.