Vijest da je višestruka državna prvakinja u karateu Ajla Mahmutović odustala od odlaska na Svjetsko prvenstvo zbog nedostatka finansijskih sredstava odjeknula je domaćim javnim prostorom kao da se ne radi o svakodnevnici nego nekom iznenadnom propustu. Nakon što se vijest proširila po društvenim mrežama i izazvala lavinu negativnih reakcija, u svrhu skupljanja jeftinih političkih poena prvo je Mirvad Kurić, ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo rekao da će njegovo ministarstvo Ajli platiti cjelokupne troškove odlaska na SP, a onda se oglasio i premijer USK Husein Rošić, jer što bi se samo Mirvad šepurio sa izjavama.

Ajla će na kraju otići na prvenstvo i vrlo vjerovatno napraviti odličan rezultat, ali to se ne bi desilo da nije napisala status na Facebooku i stavila ga na "public". Nije ni Mirvada ni Huseina briga ni za Ajlu ni za karate, ni za sport, ni za državu. Mirvada i Huseina, kao i njihove pandane na drugim nivoima vlasti je briga samo za jeftino politikanstvo koje će ih dovesti na naslovnice web portala, jer su bitni oni, a ne Ajla. Ajla je tu samo sredstvo za samopromociju.

Ovakav odnos nadležnih vlasti prema mladima je posljedica politike u kojoj je lojalni i podobni stranački kadar bitniji od bilo kakve izvrsnosti i stručnosti, politike koja traje već više od 20 godina i koja je dovela do masovnog napuštanja zemlje. Prema istraživanju Instituta za razvoj mladih KULT, BiH se nalazi na 131. mjestu po "odljevu mozgova". Lista broji 133 zemlje. Također, pretpostavlja se da je od 2004. godine BiH napustilo više od 20.000 visokoobrazovanih ljudi, a taj trend rapidno raste.

Upravo ovaj podatak bi trebao biti znak za uzbunu kod vlasti, jer ljudi koji su se školovali u BiH i postali stručnjaci u raznim poljima u istoj ne vide šansu za napredak. Tako je Samir Pekaz, diplomirani pravnik, Sarajevo napustio nakon vjenčanja 2014. godine. Otišao je zajedno sa suprugom Martinom jer mu rodna zemlja nije mogla ponuditi karijeru za koju se školovao. Sada je stanovnik Londona, gradi uspješnu karijeru i smatra da je integrisan u društvo. "London je multikulturalan grad gdje su većina stanovništva stranci, te smatram da smo društveno dobro integrisani i ne držimo se samo zatvorenih kulturalnih skupina. Integrisanje je postalo lakše kada smo dobili stalne poslove." Samir nije pisao status na FB prije odlaska, nije bilo negodovanja na društvenim mrežama, pa mirvadi u njemu nisu vidjeli priliku da se bahate pred novinarima. Iako osjeća jaku nostalgiju za rodnim gradom, Samir trenutno ni ne razmišlja o povratku u domovinu, jer je svjestan da BiH njemu i Martini nema šta da ponudi. Postavlja se pitanje kakvom čovjeku ova zemlja ima šta da ponudi?

Takav čovjek nije ni Aleksandar Draganić, po struci sommelier koji kaže: "Odlazak iz BiH nije uopšte bio iznenađujući za mene, niti sam bio pod nekim pritiskom da moram otići zbog loše finansijske situacije ili nečeg sličnog. Živio sam u Kanadi i Hrvatskoj, vraćao se u Sarajevo, pa opet odlazio. U tom procesu sam shvatio da mi rodni grad i država ništa kvalitetno niti stabilno ne nude. Naravno, tu mi je porodica, tu si mi dugogodišnji dragi prijatelji, ali živimo u 2017. godini gdje kamera i mikrofon olakšavaju okolnosti na drugom kraju svijeta."

Aleksandar je prije nepuna dva mjeseca otišao iz BiH u Singapur, zemlju koja se od BiH razlikuje po mnogo čemu, a najviše po strogoći i primjeni zakona, ali kaže da ni to nije problem kada se čovjek ponaša u skladu sa očekivanjima okoline. Razlike se ne ogledaju samo u zakonima, "slagao bih kad bih rekao da nisam doživio kulturni šok prve dvije sedmice. Sve je bilo zbunjujuće – klima, visoka vlažnost zraka, visoke temperature, sporazumijevanje sa raznim narodima, vožnja lijevom stranom, egzotična hrana i preskupa vina i piva." Ipak, sve su to stvari na koje se čovjek s vremenom navikne kada živi u uređenom društvu. "Od svega što sam vidio ovdje, najdraže mi je to da ljudi nisu opterećeni religijom, nacijom, niti rasom." Kada ovo uporedimo sa balkanskom opsesijom utvrđivanja identiteta i teritorije, jasno je šta je prepreka razvoju.

Kao Samir, ni Aleksandar ne misli da se vrati u državu koja njegovu profesiju ne vrednuje i u kojoj se sredstva uložena u vlastiti stručni razvoj ne mogu vratiti bez uhljebljivanja u državnu službu. A i toga će biti sve manje, jer nova tranša MMF kredita podrazumijeva i dubinsku analizu rada državnih preduzeća koja upošljavaju veliki broj uhljeba, kao što su BH Telecom i HT Mostar. Nesposobna vlast nije u stanju da se brine ni za vlastitu rodbinu, prijatelje i jatake koje su posijali po državnim preduzećima, pa sada svaka kancelarija u BH Telecomu (i ne samo BH Telecomu, nažalost) izgleda kao školska učionica – dvadesetak ljudi sjedi za naguranim stolovima i ponaša se kao da je učiteljica otišla do zbornice. Dobar početak dubinske analize rada bi bio anketni listić za sve uposlenike, sa samo jednim pitanjem – šta radite vi ovdje? Kako broj uhljeba bude padao, rasti će broj nezadovoljnih koji će vjerovatno uraditi što su i Samir i Aleksandar – otići odavde. Ostaće malobrojni, oni koji uspiju da prođu sve dubinske analize, oni koji su se dubinski uhljebili.

Kada ode sva mladost koja ima energije da nosi pozitivnu promjenu, kada odu svi oni koji imaju znanja i vještine potrebne za razvoj društva, ostaće jedan veliki harem podanika koji će i dalje svoje narodne sultane braniti i podržavati, jer se u haremu cijeni samo jedna vještina, jedina koju oni imaju, a to nije karate.


Vedran Vojinović, Prometej.ba