Napisao tako jedan prije nekoliko, pomalo obuzet ljutnjom, kako je car go. Ono, car možda i nije bio go, ili nije bio sasvim go (možda mu je samo "sramota" ispala). Možda je ipak bio go. Kad je ovaj, jedan, onako ljut, stisnuo "post" ili "tweet", prestalo je to biti važno. Onda je došla rulja "prijatelja", horda "sljedbenika" i počeli su verbalno spaljivanje, slanje tamo odakle smo za prvim udahom izbauljali, čerečenje, ma svakojake verbalne nepodopštine. Nije to zabranjeno, a u jeziku svakako kosti nema, neka palaca, neka prsti hitro rade. Dobro je, sve dok nam odobravaju. Ih! Kako bi, bolan, bilo zabranjeno, ko bi nas, tolike, u haps? Nema ova država kapaciteta.

Retoričko nasilje uvijek prethodi stvarnom nasilju. U jeziku su se, od nastanka civilizacije, materijalizirale zle misli za koje bi se, tek onda, nalazila zla ruka da ih u djelo sprovede. Bilo je to u vrijeme kad je riječ imala svoju težinu, ozbiljnost, i kad je iza izgovorene riječi stajala namjera ili odgovornost. Danas o namjeri ne znamo mnogo, mutno je znanje, ali je sasvim sigurno da odgovornosti za izgovorenu (hitro istipkanu) riječ jednostavno nema. Svi zapravo živimo simultana neprekidna virtualna sijela kod hadži-Duhotine na kojima su neki prosto obmanuti, jer im se čini da iz virtualnog svi, na isti način, možemo izaći čisti, neokaljani. Nerijetko se tako da dešava da se, u njihovoj naivnosti, nakon jednog takvog sijela probude, gluho bilo, ukaljani onim čime je i Selimovićev Šabo bio uprljan. Doduše, opet virtualno ukaljani, ali se onda, avaj, ta nečist (samo nekima) prenese itekako u realne domete. Tek tad shvate koliko oni koji ih vrebaju na društvenim mrežama mogu biti opasni, shvate da politički, poslovni, egzistencijalni, društveni protivnik viri k'o Hibo iz koprive, da je sveprisutan.

Nije strašno pisati svašta, svakome, o svačemu, nije sporno ako nemaš šta izgubiti, a mnogi, ovdje i sada, nemaju šta izgubiti. Nije strašno ni ako si visoko pozicioniran stranački igrač, jer tada iza tebe zaista ne mora biti ni namjera ni odgovornost, dovoljni su stranački botovi koji će odobravati i ovjeravati tvoje trućanje u javnom prostoru. Mučno postaje kad ne znaš da nosiš onu nečist, kad ne znaš da se nosiš s njom, a nema ko da je s tebe sapere. E baš tu se zalomi onom jednom!

Ovo je društvo (bosanskohercegovačko, pa i balkansko) u javni, virtualni prostor, ucrtalo kafanske, sijeldžijske i mahalske okvire. Ono što većina učesnika sijela zaboravlja jeste činjenica da su neprestano izloženi oku i sudu javnosti, da su neprestano u javnom prostoru čak i onda kad im se čini da su svoji na svom, okruženi isključivo svojim "prijateljima". Svako od nas sam bira i kreira svoju javnu prezentaciju i svako zna šta u tom slučaju stavlja na kocku. Sasvim je nevažno ono što nam se čini da je jako važno. Nevažno je koliko će nam ljudi odobravati, nevažno je koliko ćemo lajkova i usputnih: "Bravo, ljudino!" pokupiti. Važno je jedino to da iza naše izgovorene riječi stoji odlučnost da tu riječ i opravdamo, da se za nju nemamo potrebu izvinjavati, važno je da stoji odgovornost. Treba to imati na umu neprekidno, treba to postati mantra, treba, naročito ako smo svjesni da je više onih koji su nas spremni upoganiti, nego onih koji su s nama spremni u pogani se valjati. Nekad će doći vrijeme odgovornih i hrabrih, a svako od nas sam odlučuje hoće li biti s onima koji dolaze, ili s ovima koji će, valjda nekada, otići.

Posezanje za teškim kvalifikacijama, govor mržnje, retoričko nasilje, pa ponekad i samo nepromišljen govor, možda djeluju benigno i možda pristaju onima čiju javno izgovorenu riječ ta ista javnost ne preispituje, ne vaga, ali ni tada ovaj diskurs ne smijemo zanemariti, jer je pokazatelj našeg kolektivnog duhovnog stanja. Onaj ko u javnom prostoru gradi svoj imidž u bilo kojem smislu, onaj kome od javnosti zavisi bilo šta u životu, napose, onaj ko do sebe drži, sigurno će paziti i na to kakvog je sebe ponudio javnosti, koliko promišljenog, koliko ranjivog i koliko sposobnog da s javnošću komunicira. Sito javnosti morat će u bh. društvu, kad-tad, prosijati kako one koji ju obmanjuju i bezočno lažu, tako i one koji s njom nevješto komuniciraju i koji u javni prostor šalju poruke tragično nepripremljeni.

Lejla Dervišević, Prometej.ba