Koliko je iskreno obilježavanje Dana neovisnosti mogli bismo znati samo na osnovu podatka koliko je ljudi uistinu željelo ovakvu BiH. Znati ne možemo, ali pretpostaviti je lako – nitko normalan.

A kakvu su BiH željeli ti ljudi koji su glasali za neovisnost? Željeli su „suverenu i neovisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive.“

Uvjetno rečeno, Bosna i Hercegovina danas ima samo neovisnost, ako je shvatimo kao samostalno donošenje odluka građana unutar teritorija koji smatraju svojom državom.

Bosna i Hercegovina nema suverenitet – on podrazumijeva potpunu vlast vladara, naroda ili države na vlastitu teritoriju i neovisnost u odnosu na bilo kakvu vanjsku vlast. BiH, kao što rekoh, danas to nema. Nju su ovakvu kreirale strane sile pa i susjedne države s agresorskim pretenzijama na njen teritorij. Danas njom još uvijek, dijelom ili u cijelosti, upravljaju stranci u najbitnijim segmentima političkog, vojnog i pravosudnog odlučivanja.

I, u konačnici, BiH nije zemlja ni ravnopravnih građana ni ravnopravnih naroda.

Unatoč očitosti svega navedenog, predstavnici probosanskih stranaka, kako sami sebe vole zvati, na ovaj dan puni su osjećaja ponosa i nekakve historijske pobjede. Mislim ovdje naravno na bošnjačku reprezentaciju kako je tu grupu političkih stranaka mnogo preciznije nazvao Bakir Izetbegović – to su SDA, SBB i DF. Ovog dana pokazuju svoj patriotizam slikajući se na Alijinom mezaru, polažući cvijeće, učeći Fatihe, mašući zastavama, držeći govore. Taj kič i patetika služe kako bi Dan neovisnosti održao sankrosanktni status unutar patriotske retorike, da bi se svi koji ga ne obilježavaju mogli etiketirati kao izdajnici države, a oni koji ga obilježavaju bosanskim patriotima. Međutim, tu nema patriotizma, samo njegovog privida. Pravi patriotizam nije ljubav prema zastavi i drugim simbolima, to je stvar heraldike, veksilologije, i sl. To također nije ni ljubav prema rijekama, planinama, šumama, jezerima i sl. Svaka zemlja ima prilično lijepu kolekciju prirodnih ljepota. Svaki Bosanac koji živi kraj Sene, ako ima imalo ekološke svijesti, više će voditi računa o toj rijeci nego, naprimjer, o Neretvi. To nipošto ne znači da je više francuski nego bosanski patriot.

Patriotizam je povezan s idejom države kakvu želimo. Ideja te države u ZAVNOBiH-u, kao i ona postavljena u referendumskom pitanju je ideja antifašizma i jednakosti građana bez obzira na naciju i vjeru. Tu je i ideja suvereniteta. S obzirom na to da ništa od toga nema, prvi mart danas slaviti kao ostvarenje tih ideala je ustvari njihovo ponižavanje. Obilježavati ga kao težnju za onim što je željeno a nije ostvareno bilo bi logičnije. Međutim, i to je licemjerno. Ta strana koja se deklarativno zalaže za ostvarenje spomenutih ideala nije učinila gotovo ništa da oni budu ostvareni barem u onom dijelu BiH u kojem je ona na vlasti. Danas je Sarajevo grad jedne etnije s izuzetno klerikaliziranim javnim prostorom, te korupcijom, kronizmom i nepotizmom kao najprepoznatljivijim obilježjima javnog upravljanja. Za Dan neovisnosti glavna počast se odaje na šehidskom mezarju Kovači, dok se poginuli, koji nisu ukopani kao šehidi, pominju uzgred, a sekularizam borbe za obranu BiH se ignorira. Grad Tuzla je u smislu multikulturalizma i sekularizma bolji od Sarajeva, ali strukture koje njim upravljaju su također kriminogene. Ideologija zajedništva se nije proširila ni van grada, a kamo li na nivo cijele države, što Tuzlu više potvrđuje kao izuzetak, nego kao želju širih narodnih slojeva.

Naravno, ideju ZAVNOBiH-a i referenduma ugušio je i politički nerad onih koji se za tu ideju deklarativno zalažu (SDA, SBB i DF). Ništa nisu uradili na pridobivanju Srba i Hrvata za građansku BiH. Ako je većina Hrvata te jedan manji procenat Srba i glasao za neovisnu BiH, danas gotovo nijedan Srbin to ne bi učinio, a Hrvata bi na tom referendumu bio jednocifren procenat.

Upravo taj nerad oživio je srpski nacionalizam koji je bio gotovo poražen. Srbija je izgubila mnogo. Izgubila je teritorije koje je kontrolirala u Hrvatskoj, izgubila je Kosovo, izgubila je Crnu Goru, tek nešto direktniji utjecaj uspjela je zadržati u Republici Srpskoj. Srpski narod pretrpio je velike gubitke, osiromašen je a i brojni ljudi su izginuli. Ništa od tog nije išlo u prilog jačanju srpskog nacionalizma. Moglo ga se urušiti da nije bilo takozvanih bosanskih patriota na čelu sa Strankom demokratske akcije koje su, potezima dobrih koalicionih partnera, separatistu Milorada Dodika učinile najmoćnijim političarem među Srbima u BiH, najmoćnijim u BiH kao državi te drugim najmoćnijim srpskim političarem u regiji. On je, mudro, iskoristio Republiku Srpsku tako da njeno pripajanje Srbiji predstavlja kao kompenzaciju za sve srpske poraze. Njegova priča o odcjepljenju mnogima djeluje uvjerljiva, a sve sankcije i napadi međunarodne zajednice čine ga svecem i žrtvom, što ga vodi, kao i mnoge prije njega, ka divinizaciji među srpskim pukom.

Od njegove priče neće biti ništa, ali agonija je produžena, srpski narod je nanovo homogeniziran oko ciljeva koji su ga već jednom odveli u propast i propao je toliko duboko da nema snage ni da pokrene novi krug propadanja, ali nije pridobiven niti je išta rađeno da ga se pridobije da radi na napretku BiH i sebe u njoj. Srpski etnopatriotizam stoga danas u BiH djeluje najdjelotvorniji, iako suštinski nije djelotvoran. On radi na štetu BiH, ali i Srba u njoj. Srpski nacionalizam imao je težnju za svim Srbima u jednoj zemlji, otvoreno kaže da u tom nije uspio i devetog januara se podcrtava da će se s tom borbom nastaviti. Međutim, realizacija toga je nemoguća. Ono što je on uspio u borbi protiv bosanskog patriotizma jeste da mu je privremeno oteo sve Srbe. Njima će se, ako ostanu na toj strani, to najmanje isplatiti.

Hrvati su u cijeloj priči najtragičniji. Odustali su od BiH. Dijelom ih je od nje otjerao bošnjački nacionalizam, ali u najvećoj mjeri vlastiti. Međutim, oni, za razliku od Srba, ne mogu ni maštati o pripojenju dijela teritorija na kojem su većina Hrvatskoj. Samo mogu da se sele te to uglavnom i rade. Ostaje njih nekolicina građanski orijentiranih te oni koji mogu egzistenciju obezbijediti bezrezervnom odanošću svom gospodaru Draganu Čoviću. Njihov etnopatriotizam najviše šteti njima samima. Oni čak ne mogu imati ni privid moći koji imaju Srbi. Premalo ih je, a previše su izgubili. Od svega što rade, najdublju političku poruku ostavljaju njihovi odlasci iz zemlje, najčešće zauvijek. Nigdje toliko jasno nije očita veza između kvaliteta života pojedinca i njegove povezanosti s HDZ-om kao u dijelu BiH s hrvatskom većinom.

Građanski orijentirani Bošnjaci, kojih je najviše, te neznatan broj građanski orijentiranih Srba, Hrvata i ostalih onaj su fundus koji se politički iskreno može boriti za BiH kakva je zatražena na referendumu. Međutim, njihovo značajnije djelovanje prisutno je jedino u dijelu BiH s bošnjačkom većinom. Oni bi istovremeno morali raditi na proskribiranju vodeće bošnjačke partije SDA kao antigrađanske i na pridobivanju Srba iz RS-a i Hrvata Hercegovine za ideju građanske BiH. Time riskiraju da gube bošnjačke glasače a istovremeno da ne dobiju srpske i hrvatske i taj rizik ih paralizira. Tako da ni tu dugoročno nema nade za građansku BiH.

Uglavnom, svi naši patriotizmi, oni s etno prefiksom koji su i najmoćniji, u konačnici su karikaturalni. Što više rade, Bosna i Hercegovina jest nemoćnija, baš kao i njihova sljedba. Paradoksalno, ta njihova sljedba i jeste ta Bosna i Hercegovina i zato je to tako. Istinski građanski patriotizam još ne može da nađe modus djelovanja koji bi ga učinio jednako uspješnim među svim etnijama i ostaje paraliziran iako bi jedini on mogao učiniti BiH boljim mjestom za život. Svi ovi patriotizmi, ostvarujući suprotno od onoga za šta se zalažu, dovodeći u sve gori položaj i svoju sljedbu i državu, u konačnici su ništa drugo do vlastite karikature.

Autor: Vedran Filipović, Prometej.ba