Pozabavimo se jednim primjerom – poznatim Gazi Husref-begom, koji u kolektivnoj memoriji bošnjačko-muslimanskog naroda kotira kao humanista i uzorna ličnost. Iznijet ću nekoliko činjenica o Husref-begu, pa nek svatko po svojoj pameti i karakteru zaključi tko je i kakav je on ustvari bio.

Od konačnog pada Bosanskog Kraljevstva 1463, nakon više desetljeća manje-više uspješnog odupiranja turskim osvajačkim pohodima, pa u narednih 50-ak godina stanje domicijelnog bosanskog katoličkog stanovništva bilo je relativno mirno i stabilno. Turska vlast nije nad njima vršila značajniju represiju, pa su i efekti islamizacije bili prilično skromni. Tako po turskom popisu Bosanskog sandžaka (imovinskom popisu, koji približno ocrtava vjersku strukturu) iz 1468/1469, dakle već šest godina od osvajanja Bosne, u Bosni je odnos kršćana spram muslimana 99% spram 1%. Dvadesetak godina nakon toga, 1485. i 1489, popisi navode da je odnos kršćana i muslimana 89:11.

Međutim, s dolaskom sandžakbega Husrefa na položaj uprave Bosnom (prva uprava trajala je od 1516. do 1525.) došao je kraj toga relativno mirnog doba i za Bošnjake-katolike počinje vrijeme progona koji će se periodično ponavljati i kojima će Bošnjaci-katolici (a nakon ukidanja Pećke patrijaršije i pravoslavci) biti izloženi sve do odlaska Turaka s ovih prostora.

Gazi Husref-beg, osim što je upravljao Bosnom kroz bitan dio prve polovice 16. stoljeća, bio je jedan od najvećih vojskovođa u cijeloj turskoj povijesti. Vodio je nekoliko važnih bitaka i pohoda na tuđe teritorije s ciljem njihova osvajanja i priključenja Otomanskom imperiju. Tako je vodio i dobijao važne bitke: Ostrovica na Uni 1523, Mohač 1526, Jajce 1527, Klis 1537 itd. Zahvaljujući tim njegovim agresorskim pohodima, ostatak Bosne pao je pod tursku vlast (osvajanjem Jajca 1528. dovršeno je 140-godišnje osvajanje Bosne. Bihać je pao 1592, ali to nije nikad ni bio bosanski grad već dotada jedan od ključnih gradova hrvatske države), a Turcima je napravljen i proboj za daljnja osvajanja prema zapadu.

Kao što sam naveo, s dolaskom Husref-bega 1516. započela su sustavna proganjanja katolika s namjerom njihova etničkog i vjerskog istrebljenja. Tako godine 1516. izjavljuje se tzv. Kanun-nama bosanskog vilajeta u kojoj stoji:

Podignute su crkve u nekim mjestima u kojima one nisu postojale od starog nevjerničkog vremena. Neka se takve crkve dadu porušiti, a oni nevjernici i svećenici koji, boraveći u njima, uhode stanje i dojavljuju u nevjerničke zemlje, neka se kazne strogo, i neka se kazne teškim tjelesnim kaznama. Neka se poruše križevi koji su postavljeni na putevima i neka se ne dopušta da ih ubuduće postavljaju. A ako ih postave, neka se kazne tjelesnim kaznama oni koji to urade.

Godine 1524. porušeni su samostani u Visokom, Fojnici, Kraljevoj Sutjesci, Kreševu i Konjicu, a uskoro u Rami i Duvnu. (Taj se trend nastavio i nakon ove uprave, pa su 1563. srušeni samostani u Mostaru i Ljubuškom.) Iste godine, 1524, Turci su uhvatili provincijala i dvanaest fratara; provincijal im je na putu utekao, a fratri su mučeni i ubijeni.

Spomenuta zabrana gradnje crkvi za katolike bila je na snazi od 1516. do 1853. godine! Mogle su se samo popravljati porušene crkve sagrađene prije 1463. Tako su u Katoličkoj crkvi u 18. stoljeću u cijeloj Bosni i Hercegovini postojale samo tri samostanske crkve i dvije crkvice (ukupno dakle pet), dok su muslimani u nekim gradovima imali po desetak džamija, a samo u Sarajevu (u 17. st.) više od stotinu.

Uredba iz 1516. i kasnije uredbe sličnog tipa, osim zabrane gradnji crkvi, uvele su i srodan, podjednako težak propis: za bilo kakav, ma i najmanji, popravak crkve trebalo je od Turaka tražiti posebno dopuštenje što je gutalo ogromne svote novca koje fratri često nisu mogli platiti, pa su u Bosni stoljećima mise slavljene na otvorenom, pod vedrim nebom, po kiši ili po snijegu (često u šumama krijući se od Turaka). Na primjer, godine 1530. fratri su odlučili ponovno obnoviti samostane u Kraljevoj Sutjesci i Fojnici, srušene 1524. Međutim, za svaki od njih moralo se za dozvolu platiti čak po 900 dukata! Često je cijena dozvole premašivala i troškove gradnje (to se desilo na primjer s jednom kasnijom obnovom samostana u Kreševu).

U kolektivnoj svijesti bosanskih katolika Gazi Husref-beg stoga je ostao kao jedan od njihovih najvećih progonitelja. Tako je u tom razdoblju dobar dio njih, da bi sačuvao živu glavu ili da mu djeca ne bi pocrkala od gladi, prešao na islam i tako stekao povlašten status, pa je 1528/1529. godine u Bosni već 34.5 % muslimana naspram 65.5 % kršćana.

Smatram da je već ovoliko iznesenih činjenica dovoljno da steknemo objektivan uvid u ono što doista jest Gazi Husref-beg. Činjenica da je jedan dio opljačkanog blaga, između ostalog i iz porušenih franjevačkih samostana, ostavio u zadudžbine (vakife) od koji su izgrađeni neki objekti u Sarajevu, učinila je od njega u mitskoj svijesti dijela slabije obrazovanih bosanskih muslimana sliku uzornog čovjeka i graditelja Sarajeva, a da uopće ne znaju gore iznijete činjenice o njemu.

Kada Mustafa Cerić, Kemal Zukić i drugi njima slični (koji dobro znaju tko je i što je Gazi Husref-beg) izjave kako je Gazi Husref-beg bio jedan od najvećih humanista u Evropi svoga vremena, onda je to ne samo monstruozna uvreda za svakog katolika i uopće svakog normalnog čovjeka, nego i jasna poruka koja se šalje bosanskim katolicima o tome što ih čeka kad muslimanski “humanisti“ zavladaju; jednako kao što proglašenje Draže Mihailovića (koji je samo u istočnoj Bosni ubio 60 tisuća muslimana) za antifašistu i časnog borca koji se “vodio humanističkim načelima“ (ili aktuelno heroiziranje Ratka Mladića, Mate Bobana, Gojka Šuška...) predstavlja ne samo monstruoznu uvredu prema Bošnjacima-muslimanima (i inače svakom normalnom čovjeku i ljudskoj rasi uopće) nego i jasnu poruku Bošnjacima-muslimanima što ih čeka kad srpski i hrvatski “velikani“ i “humanisti“ zavladaju.

Dok svatko od nas ne stekne osjećaj za istinoljubivost, za Istinu iznad svega drugog, dok ne smogne snage i karaktera da pogleda u oči istinu u sebi i oko sebe, trajni mir i harmonija na ovim područjima ostat će samo nedosanjani san utopista. Uzrok svakog novog zla jest prešućena istina i laž proglašena istinom.

Prometej.ba/vp