Logor smrti Jasenovac uspostavljen je u selu Jasenovac, 100-ak kilometara od Zagreba, u augustu 1941. godine od strane ustaškog režima. Jasenovac je bio jedan od 10 najvećih logora smrti u Europi i jedini logor smrti koji su uspostavili kvislinški režimi, a ne njemački nacisti.

Osnovni cilj logora Jasenovac bio je istrebljivanje Srba, Jevreja, Roma i političkih protivnika ustaškog režima. Za lokaciju je izabran Jasenovac zbog blizine rijeke Save u koju su odlagana tijela ubijenih, močvarnog zemljišta koje je otežavalo bijeg ili napad na logor, željezničke pruge koja je omogućavala transport i već postojećih industrijskih kapaciteta koji su omogućili brzo formiranje logora smrti na ovoj lokaciji. Jasenovac je bio kompleks od 5 kampova i prostirao se na prostoru od oko 210 kvadratnih kilometara.

Za razliku od nacističkih logora smrti, Jasenovac nije imao gasne komore i krematorijume, što ga međutim ne čini manje užasnim. Logoraši su ubijani hladnim oružjima, maljevima, sjekirama, vješanjima i rjeđe streljanjima. Korištene su i druge metode poput trovanja i davljenja izduvnim gasovima motora. Logor je bio baziran na individualnom teroru i ubijanju, ali su postojala i masovna smaknuća. Tijela su bacana u rijeku Savu, zakapana ili spaljivana. Čest razlog smrti u Jasenovcu bili su glad, izmorenost i zlostavljanje. Logoraši su ubijani, a umirali su i usljed uslova nedostojnih čovjeka.

Točan broj ubijenih nikada nije i po svemu sudeći nikada neće biti utvrđen. Poimenični popis utvrdio je 83,145 žrtava, od čega 23,474 žene i 20,101 dijete mlađe od 14 godina. Broj žrtava je sigurno veći od 83,145 i sigurno daleko manji od 750,000, čime se iz poznatih razloga baratalo neposredno poslije Drugog svjetskog rata.

Ustaše su počele uništavati logor Jasenovac 7. aprila 1945. kako bi sakrili dokaze o zločinima pred napredujućim partizanskim jedinicama. Kada su partizanske jedinice stigle do logora, pronašle su samo ruševine i ostatke tijela žrtava. Kompleks logora dodatno je uništen nakon rata kada su, što organizirano što spontano, preostali materijali izvađeni i donirani okolnom stanovništvu za obnovu kuća. Tada je srušen i zid od cigle dug oko 2 km koji je okruživao logor. Nakon kraja rata izvršena je ekshumacija masovnih grobnica oko logora Jasenovac. Do 1966. bivši logor smrti Jasenovac postao je livada.

Kada se na inicijativu boračkih partizanskih organizacija postavilo pitanje obilježavanja stradanja u Jasenovcu i izgradnje memorijala, otvoreno je bilo pitanje kako to učiniti, budući da kompleks logora više nije postojao. Za glavnog arhitekta memorijala izabran je svestrani beogradski arhitekt, kipar, filozof i književnik Bogdan Bogdanović. Za mjesto izgradnje memorijala odabrana je bivša logorska Ciglana, kao mjesto stradanja.

Bogdan Bogdanović imao je talent za razmišljanje izvan okvira. Kao profesor, poticao je studente arhitekture da crtaju snove i projektiraju na temelju onoga što sanjaju. Osim toga, Bogdanović je pratio liniju tadašnje jugoslovenske umjetnosti koja je stradanja željela obilježiti, ali ne i prikazati. Zbog toga su jugoslovenski spomenici uglavnom umjetničke interpretacije koje direktno ne prikazuju horore i stradanja, ali o njima govore na simboličan način. Vjerovalo se kako će takav pristup pomoći društvu da se nosi s traumom prošlosti i dođe do pomirenja.

Svestranost Bogdana Bogdanovića, prateći koncept tadašnje jugoslovenske umjetnosti, stvorila je moćan simbol logora smrti Jasenovac – Kameni cvijet sa šest latica koji raste iz zemlje na kojoj su se dogodila stradanja. Cvijet simbolički izniče iz stradanja i smrti kao simbol sjećanja na patnje logoraša. U podnužju unutar cvijeta nalazi se tekst iz poeme Jama Ivana Gorana Kovačića:

Gdje je mala sreća, bljesak stakla,
Lastavičje gnijezdo, iz vrtića dah;
Gdje je kucaj zipke, što se makla,
I na traku sunca zlatni kućni prah?

Put do cvijeta popločan je pružnim pragovima kao simbolima pruge kojom je dio logoraša doveden do Jasenovca. Sam natpis ne govori ništa o logoru, žrtvama i zločincima, ali simbolizira patnju i stradanje.

Budući da su logorske zgrade bile potpuno uništene, Bogdanović je odabrao ne rekonstruirati ih, jer bi rekonstrukcija bila nemoguća. Umjesto toga, logorske zgrade obilježene su humcima zemlje. Iako su humci trajno sačuvali lokacije zgrada, uklopljeni su u krajolik i većina posjetitelja na njih neće obratiti pažnju niti znati što humci predstavljaju ako im se to ne kaže.

Za razliku od humaka, Kameni cvijet postao je moćan simbol i često je imitiran širom Jugoslavije na drugim spomenicima. Na sam pogled na Kameni cvijet odmah se javljaju asocijacije na Jasenovac i stradanje. Dojam koji Kameni cvijet ostavlja dodatno je pojačan ako se zna da je godinama pjesma „Crveni makovi“ Mihovila Pavleka Miškine postala također simbol Jasenovca i izvodi se na komemoracijama. U „Crvenim makovima“ Miškina postavlja crvene makove kao simbole stradanja i prosute krvi nevinih.

Kameni cvijet ne ulazi u karakter stradanja, identitet žrtava i zločinaca, ne govori o načinima zlostavljanja i ubijanja logoraša, već sve to zajedno simbolizira. Time je ova umjetnička interpretacija potpuno ispunila svoju svrhu i stvorila spomenik za trajno sjećanje na žrtve Jasenovca. Vjerojatno je dojam osoban, ali o snazi koju ima Kameni cvijet kao simbol govori i to što sam ga sanjao noć nakon posjete Jasenovcu. Vjerojatno je to prvi spomenik koji sam ikada sanjao. Ne fotografije žrtava, izložbu, pružne pragove, već baš betonski cvijet Bogdana Bogdanovića.

Kako bi narativ o stradanju u logoru smrti Jasenovac bio sačuvan, u sklopu memorijala 1968. godine otvoren je muzej koji se fokusira na žrtve, njihovo stradanje, karakter ustaškog režima i logora. Nova postavka postavljena je 2006. godine i od prve se razlikuje po tome što ne stavlja fokus na strahote stradanja i načine ubijanja već na pojedinačne žrtve. Autorica postavke je hrvatska arhitektica Helena Paver Njirić.

Današnja postavka korektno i nepristrano prikazuje strahote Jasenovca i uslove u kojima su logoraši stradali. Postavka jasno prikazuje zločinačke namjere ustaškog režima da istrijebi različite narode i političke protivnike. Iz postavke se jasno može zaključiti kakav je bio karakter Jasenovca – logor smrti. Osim teksta, izložba donosi video zapise sa svjedočanstvima preživjelih logoraša te neke predmete iz logora, poput oruđa koja su izrađivali ili koristili logoraši do maljeva i noževa kojima su vršena ubojstva u Jasenovcu.

Ispred muzeja postavljena je izložba o ekshumaciji žrtava neposredno nakon Drugog svjetskog rata sa potresnim fotografijama tijela i kostiju, lobanja prepolovljenih udarcima maljeva. Unutar muzeja, na staklima okomito postavljenima sa stropa popisana su poznata imena žrtava. Čitavu izložbu sa stropa prati popis od 83,145 žrtava Jasenovca.

Ta postavka zajedno sa Kamenim cvijetom čini veliki memorijalni kompleks koji posjetiteljima pokazuje sve strahote stradanja u logoru smrti Jasenovac, ujedinjujući simboliku, naraciju i eksplicitnost.

Autor: Dino Šakanović, Prometej.ba