Jutro nakon. Kako to gordo zvuči. Jutro nakon pobjede nad reprezentacijom Engleske svi su puni dojmova. Ovo je zapravo nevjerojatni uspjeh jedne generacije hrvatskih nogometaša za koju su mnogi stručnjaci prognozirali velike stvari, ali se činilo kao da ih sreća neće pomaziti i da neće dostići uspjeh slavne brončane generacije iz 1998. godine. Vrag bi znao tko je mogao predvidjeti da će jedna siromašna i industrijski ruinirana zemlja (kojoj je uvijek rezervirano mjesto pri začelju u onim anketama koje provodi EU) zaigrati u finalu nogometnog Svjetskog prvenstva u Rusiji jer u toj zemlji, koju dnevno napusti 150 do 180 ljudi u potrazi za boljim životom, ne čini se da bi mogli pronaći takvog optimista koji je sa sigurnošću ovo mogao tvrditi ispred šireg auditorija i ne dobiti ulaznicu za ludnicu.


Gospo, može usluga?

Smatralo se da je generacija predvođena Lukom Modrićem, koji vuče neke sudske repove, davno otpjevala svoj labudi pjev i da ako prođu skupinu će biti uspjeh. Finale, tko je mogao to sanjati? Naravno, ovaj uspjeh neće riješiti stanje kaljuže u hrvatskom nogometu...

Uzimam si za pravo da ćete mi reći da sam pesimist, te da se hrvatskom nogometu događa Eppur si muove ali ja ću vam pokazati fotografiju Damira Vrbanovića u svečanoj lozi koji je sjedio praktički odmah do kraljice Balkana. Vrbanović je, tko ne zna, poznati čelnik Dinama i Hrvatskog nogometnog saveza koji je nepravomoćnom presudom osuđen na tri godine zatvora zbog malverzacija u sportu. No, narod se veseli, pa zašto se ne bi i Vrbanović pogotovo kad može u svečanoj loži? Možda se tamo veseli i za Zdravka Mamića koji se snašao u Međugorju pa vodi molitve? Osim toga, bi li tko mogao od vas staviti ruku u vatru i ne dovesti uspjeh hrvatske reprezentacije u korelaciju s Mamićevim azilom u Međugorju? Je li možda snalažljiv kakav jest za svoje pulene sredio čudo kod Gospe? Sve se to naherilo u hrvatskom nogometu, alfa i omega ima privremeni azil u Bosni i Hercegovini, a Davor Šuker će postati najuspješniji predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza. Uzmite si malo vremena da to upijete. Ja jesam, ne ide bez Normabela.


Političari koji surfaju

Jutro nakon. Kako to komično zvuči. Jutro nakon veličanstvene pobjede koju su neki naši hrvatski državnici vidjeli uživo na stadionu Lužnjiki održali su sjednicu Vlade u Zagrebu u narodski poznatoj opremi ovih zadnjih mjesec dana, u popularnim kockastim dresovima. Žele ste tako približiti svim onim djelatnicima poput blagajnica i konobara koji rade u hrvatskim dresovima pa su i oni - s nevjerojatnim osjećajem za trenutak kakav imaju - odlučili voditi sjednicu u navijačkoj spremi! I neka su, Hrvatska gori (bukvalno i literalno), a naši političari se natječu u kockicama.

Jeftini politički populizam zbog plasmana hrvatske nogometne reprezentacije u finale nogometnog SP-a u Rusiji uopće ne bi trebao čuditi. Posve očekivano je da su političari odlučili zajahati val nacionalnog ushita zbog - već sada - najvećeg rezultata u povijesti hrvatskog nogoloptanja gdje jedna država od niti 4 milijuna stanovnika minimalno je druga na svijetu u najvažnijoj sporednoj stvari na, je li, svijetu. Biti će to tako jer kao i ostatak Hrvatske i političari imaju pravo mahati kockicama, problem je što je zvuk koji skockani hrvatski političar ispušta iritantniji od zloglasnih vuvuzela.

Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović prednjači u populističkom surfanju, a kako i neće kad joj se mandat primiče kraju pa treba malo podignuti rejting i iskoristiti svoju poziciju za malo preuranjenu kampanju, to je posve normalan refleks kad se broji sitno u mandatu. Za sebe predsjednica RH kaže da je obična navijačica, ali koja obična navijačica ili navijač može ući u svlačionicu sportskog kolektiva za kojeg navijaju i s njima se grliti i skakutati? Navodno je Kolinda puno toga učinila za promociju zemlje veseleći se u svečanim lozama i s igračima nogometne reprezentacije, ali to bi nam trebalo samo govoriti kako je onda prije intervencije kraljice Balkana nas promocijski potencijal bio na niskim granama. K tomu, Kolinda nije ušla u svlačionicu jedanput nego dvaput - nakon dvije utakmice koje su kidale živce - kao obična navijačica. Kaže onaj stari vic, dvaput je dvaput. Dvaput je ako je nekome potencijalnom biraču trebalo nacrtati da je predsjednica veliki kič domoljub. I gdje nećeš vidjeti tu promociju, pa svi su se svjetski mediji raspisali o tome kako naša lijepa predsjednica luduje za nogometom, istinu govoreći, sad svi misle da nam je Coco T. predsjednica zemlje, a ne Koko GK.

Coco T., pardon, predsjednica RH svojim je postupcima udarila opaki tempo premijeru RH Andreju Plenkoviću, ali mu je i dala lekciju kako ulaziti u svlačionicu pa su brže-bolje iskoristiti to što je predsjednica na službenoj dužnosti na NATO summitu u Bruxellesu pa je zrakoplov pun državnog aparata uključujući predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića i njega krenuo u Rusiju bodriti naše gladijatore. Građani će sigurno biti ponosi jer su omogućili da bi nam premijer i vladajuća svita mogli s posla otići pratiti utakmicu uživo. Problem je što su državu na 24 sata ostavili vitezu Željku Reineru, potpredsjedniku Sabora, koji i nema neke dobre reference kod vođenja saborskih sjednica, ali nekako smo to preživjeli. Vitez nas je mudro vodio i ekipa koja je bila u svečanoj loži stadiona Lužnjiki može biti samo ponosna na njega.


Ako ne sad, onda kad

Ne budi lijen, skockani nam je premijer zbog opravdanog odsustva predsjednice koja je pak u Bruxellesu u jeku jedne od kriza u NATO-u sva nasmijana (samo kako ona može biti) dijelila dresove hrvatske reprezentacije kao slatkiše. Mogli smo vidjeti i američkog predsjednika Trumpa kako pozira pored svog dresa i hrvatske predsjednice. Bilo mu je drago, ali i nejasno zašto mu supruga američkog repera Ice T.-ja poklanja dres s nekakvim crveno-bijelim kvadratićima. Vratimo se našem skockanom premijeru, nije on, pragmatičan kakav jest, previše vremena trošio na slavlje. Ne može se oteti dojmu da kad premijer daje izjave veselja i ponosa to čini kao da čita osmrtnice. Jasno je da ne mogu svi biti ekstatični kao predsjednica i da je to poseban talent. Premijer je odmah, jutro nakon, kao što je spomenuto, vodio sjednicu Vlade u Zagrebu. Naravno, narativ mora ostati isti, pa su sjednicu vodili u dresovima naše reprezentacije lukavo se naslanjajući na uspjeh nogometaša. Tamo su, za razliku od inače, prestali govoriti o demografskim mjerama, računajući valjda da će se, nakon pobjede nad Engleskom i plasmana u finale, dogoditi baby-boom. Govorili su o prioritetima, a ti prioriteti izgledaju kao da se nalazimo u državi Kralja sunca, a ne Andreja Plenkovića Skockanoga. Što treba Hrvaticama i Hrvatima? Vjera u pravnu državu? Minimalac? Prosperitet? Jok! Treba nam jebeni nacionalni stadion!

Premijer države koja tavori po nekim ekonomsko-sociološkim ljestvicama na začelju EU ozbiljno je rekao da nam treba nacionalni stadion.

Moramo naći dugoročno rješenje za nacionalni nogometni stadion. Kad ako ne sada? Bit će to i poticaj mladim generacijama da se bave sportom. (Andrej Plenković, premijer RH; Novi list)

Kojim mladim generacijama? Kako u zemlji u kojoj se ruše mirovinski stupovi poput kula od karata, u kojoj se zarađuje dodatno skupljajući plastičnu ambalažu, u kojoj nema love za bolnice i škole, u zemlji gdje u Plitvičkim jezerima plivaju govna, u kojoj jedan Slavonski brod ima pa nema pitku vodu, zemlji u kojoj su ospice ponovo mainstream, u zemlji u kojoj nema nikakvih ulaganja nema prečeg nego izgraditi nacionalni nogometni stadion koji se gradi još od 1998. godine?!

Nakon ovog dođe ti da se zapitaš jesu li gospoda u kockastim dresovima svjesni koju oni točno državu vode? Jasno je da nisu obukli islandske dresove, ali imaju li oni percepciju što muči narod? Barem neke naznake da prioriteti nisu neke uzaludne rasprave o demografskim obnovama ili izgradnji objekata za koje je upitno koliko će biti isplativi jer se mi u datom momentu, eto, osjećamo, kao nogometna sila bez stadiona? No, kad malo bolje razmislite, vidite da ima to svoje uporište.

Hrvati su hipnotizirani kad igra nogometna reprezentacija. Možeš im uvaliti ospice pod gripu, šipak pod mirovinu, pa zašto im ne bi uvalili i ono kruha i igara, uz dosta uvjetno shvaćanje ovog kruha. To mogu naći u svakom boljem kontejneru ili socijalnoj kuhinji. Treba nam fakat nacionalni stadion pa da ga tretiramo kao hram gdje ćemo se klanjati našoj gluposti i skockanoj vlasti koja nam je omogućuje. Za naše pare.

Autor: Ivan Dermiček, Prometej.ba