Zastava na jarbolu visi naopako, u redoslijedu crvena-bijela-plava. Umjesto vojnog orkestra s razglasa se čuje slabo uvježbana izvedba himne „Hej Sloveni“ nekog improviziranog instrumentalnog sastava kakav su već uspjeli naći u nekom pabu, snimljena prethodne noći na gramofonsku ploču. Uz aut liniju nema trenera domaće ekipe, na stadionu nema članova vlade ni predsjednika zemlje. Tribine nisu baš ispunjene do posljednjeg mjesta, iako se svi slažu da je u gradu fudbalska velesila i da se ima šta vidjeti na terenu.

Devetnaesti je oktobar 1955. godine, fudbalska srijeda na stadionu Dalymount Park u Dublinu. Na terenu su igrači Jugoslavije i Republike Irske, spremni za prijateljski meč a na tribinama šaroliko društvo: jedni su tu da podrže momke u zelenom, a drugi da pošalju poruku ljudima u crnom... i ne, ne radi se o fudbalskim sudijama.

Te 1955. godine se tu u susjedstvu snima film Zatvorenik u kom Alec Guinness izgleda kao Alojzije Stepinac, hoda kao Alojzije Stepinac i priča kao Alojzije Stepinac. Narod ponekad izađe na ulice na poziv crkve da osudi ugnjetavanje katolika na kontinentu, a ulicama Dublina prošeće i pokoji Pavelićev čovjek od povjerenja. Artuković je tu proveo dvije godine prije puta preko Atlantika, i svakako nije bio jedini. I mada je Stepinac već od konca 1951. godine van zatvora i mada je irsko društvo imalo priliku čuti drugu stranu priče kroz pisanje Huberta Butlera, čovjeka s lica mjesta, moćni nadbiskup John Charles McQuaid je učinio sve da do utakmice protiv jugoslovenskih bezbožnika ne dođe.

Prvi je put u tome i uspio, kad je 1952. irskom fudbalskom savezu poručio da se ne igraju s prihvatanjem poziva za prijateljsku utakmicu koji je uputio Fudbalski savez Jugoslavije. Drugi put, tri godine kasnije, nadbiskupa McQuaida nisu konsultirali na vrijeme. Ljut, nadbiskup je vodstvu saveza uputio izraze žaljenja (zbog prihvatanja organizacije susreta), razočarenja (zbog izostale konsultacije) i nade (da se ipak nešto može poduzeti). Irski fudbalski savez je sazvao još jednu sjednicu glavnog odbora i na njoj je odlučeno da se ipak nastavi s organiziranjem utakmice. U međuvremenu je glas iz nadbiskupskih dvora stigao do svjetovne vlasti. Vlada Republike, premijer i ministri odlučuju se za bojkot, svi izuzev ministra odbrane: predsjednika fudbalskog saveza. Vlada sugerira i predsjedniku da odustane od učešća u ovom događaju, gdje je trebao odigrati ulogu zvaničnog domaćina. Predsjednik je to i poslušao, a nadbiskup McQuaid je prešao na javno mnijenje.

Efekt njegovih istupa, uključujući direktan javni poziv na bojkot pet dana prije utakmice mogao se vidjeti na svakom koraku. Trener reprezentacije (ekipa Republike Irske tad još nije imala zvaničnog selektora) odlučuje bojkotirati utakmicu, kao i najpoznatiji radijski fudbalski komentator. Državni radio odlučuje da ne prenosi utakmicu. Vojni orkestar odbija učestvovati u događaju, iako su već počeli s uvježbavanjem himne Jugoslavije. U javnosti se funkcioneri domaćeg fudbalskog saveza nazivaju izdajnicima i Titovim pulenima, a razne organizacije širom zemlje najavljuju proteste. Jugoslovene o razvoju događaja informiraju novinari po dolasku u Dublin, i Rato Dugonjić kao predsjednik fudbalskog saveza izražava nezadovoljstvo tenzijama: ovakvo se što još nije dešavalo jugoslovenskoj reprezentaciji, a već su igrali na pet kontinenata. Jugoslovenski ambasador u Londonu Vladimir Velebit je primjetio da nadbiskup McQuaid ne slijedi poruku pape Pija XII o nemiješanju politike i sporta i osudio ovaj način uplitanja. Kažu da je Velebit bio iznenađen razvojem događaja te da je bio siguran u dobre odnose dvije zemlje, kako kroz interakciju s irskom ambasadom u Londonu, tako i s kolegom irskim ambasadorom u Rimu, gdje je Velebit prethodno obavljao dužnost ambasadora. Međutim nije teško pretpostaviti da je dr. Velebit imao u vidu stav irske katoličke crkve i dobro znao moć koju je crkva tih godina imala na Zelenom otoku.

Na stadion se stizalo kroz masu demonstranata tog dana. Sigurno je da na utakmicu nisu došli neki zagriženi ljubitelji fudbala (u školama je djeci rečeno da je odlazak na tribine ovaj put smrtni grijeh), ali je sigurno i da su neki Irci koje fudbal nije pretjerano zanimao ipak došli. Ističe se primjer Dana Breena, prvoborca iz irskog rata za nezavisnost koji je ispalio prvi metak u ovom ratu. Prema njegovim riječima, na ovu je utakmicu došao bolestan kao podrška saborcu Traynoru, predsjedniku fudbalskog saveza, da opali svoj posljednji metak za Irsku. Inače, Breena fudbal nije zanimao jer je bio veliki pobornik tradicionalnih irskih sportova, a ni Jugoslavija ga nije pretjerano zanimala jer je bio bliži silama Osovine u svojim pogledima.

Na tribinama se našlo između 21 i 22 hiljade gledalaca koji su svjedočili porazu domaće ekipe protiv favoriziranih gostiju rezultatom 4-1. Međutim, mnogi su u činjenici da se 20 hiljada ljudi suprotstavilo nadbiskupu McQuaidu i njegovim poslušnicima (od vlade do vojske i policije) pronašli razlog za slavlje i pobjedu. Istini za volju, 22 hiljade gledalaca nije bilo puno za standarde Dalymount Parka (znalo se tu skupiti i po 40 hiljada ljudi za utakmice protiv velikih protivnika, kakva je Jugoslavija tog doba nesumnjivo bila) ali se ovdje baš i nije radilo isključivo o fudbalu. Što se samog fudbala tiče, Milutinović je postigao hat trick i ostalo je zapisano da su se on, Bajdo Vukas i Todor Veselinović poigravali s bezidejnom odbranom domaćina, dok odbrana jugoslovenske reprezentacije nije imala previše posla. Beara je jednom savladan, a strijelac je bio Arthur Fitzsimmons. Od domaćih se igrača prema komentarima gledalaca i igrača obje ekipe istakao kapiten zelenih, Peter Farrell.

Moramo reći i to da su na intervenciju jugoslovenske klupe ipak okrenuli zastavu ispravno.

Za kraj, dužan sam vam tumačenje čudnovatog naslova. On je posuđen od proslavljenog irskog komičara Dermota Morgana, poznatog širom svijeta po ulozi oca Teda u istoimenoj seriji sredinom devedesetih. Slika uz ovaj tekst je isječak iz kultne scene u kojoj otac Ted i otac Dougal (Ardal O'Hanlon) pozivaju na bojkot blasfemičnog filma (scena je inače inspirirana pozivima na bojkot Scorseseovog Posljednjeg Kristovog iskušenja). Otac Ted je bio, između ostalog, vid borbe protiv naslijeđa nadbiskupa McQuaida. Međutim, pravi razlog zašto Dermota Morgana spominjemo u ovom kontekstu je to što je Morgan pred svoju preranu smrt 1998. godine završio scenarij za film po motivima priče o utakmici Irska-Jugoslavija, gdje je umjesto Jugoslavije ubacio Mađarsku, a priču naslovio Čudo mađarsko. Film nažalost nikad nije uspio snimiti.

Kultni transparenti oca Teda I Dougala koji zorno pokazuju njihov stepen posvećenosti protestu

Program utakmice. Izvor: www.soccerscene.ie