Obećanja Francuske revolucije, sloboda, jednakost i bratstvo, brzo su postala predmet propitivanja. Jedni su ih odbijali, drugi sumnjali u njihovo ostvarenje i nastavili ih i dalje zahtijevati. Dvije kritičke linije su predstavljene kroz socijalizam s jedne i kroz katoličku Crkvu s druge strane. Oba pristupa, revolucionarni socijalizam i antimoderni katolicizam, danas se čine istrošenima.

Za socijalizam Axel Honneth knjigom „Ideja socijalizma. Pokušaj aktualiziranja“ (2015) poduzima pokušaj oživljavanja. Poučan je pri tome njegov pogled na početke i sudbinu socijalizma i njegove perspektive oživljavanja. No, tu se nameće i jedna usporedba s katolicizmom. Kod svih razlika između socijalizma i antimodernog katolicizma ukazuju se i neke paralele – paralele ideološke uskoće i povijesnog podbačaja.


Cilj socijalizma: socijalna sloboda

Honneth primjećuje kako danas vlada široko neraspoloženje zbog socioekonomske situacije, ali da se ne događa neko društveno mobiliziranje za prevazilaženje očito problematičnih struktura. „Masovnom negodovanju“ nedostaje „bilo kakav normativni smisao, bilo kakav povijesni osjećaj za cilj iznesene kritike.“ (15) Time je određeno ključno pitanje: zašto „vizije socijalizma već duže vremena više ne raspolažu snagom, uvjeriti pogođene u to da se prividno 'neizbježno' može promijeniti kolektivnim naporima u nešto bolje“? (20)

Honneth se osvrće na početke socijalizma. U ranom socijalizmu prepoznaje cilj: promovirati zahtjeve Francuske revolucije za slobodom, jednakošću i bratstvom u većoj mjeri i drugačije nego što je to odgovaralo realnosti. Kritizirano je izolirano naglašavanje slobode, prije svega u privatnom i ekonomskom području. Tražen je put proširivanja liberalnog pojma slobode i razvijanja bratstva i jednakosti. Pokušavalo se nadomjestiti jedno puko egoistično razumijevanje slobode - koje bi služilo samo za privatne interese – razumijevanjem slobode na osnovi jednog solidarnog samo-dopunjavanja u neobaveznoj kooperaciji. Honneth za to koristi pojam „socijalne slobode“.

Tek je Karlu Marxu pošlo za rukom teoretski izraditi koncept socijalne slobode. S osvrtom na proizvodne odnose 19.st. on je pokazao kako su se ti odnosi razvili pod predznakom jednog privatnog egoizma – ili kako su se pod predznakom jednog društveno raširenog uzajamnog priznavanja individualne potrebitosti mogli razviti.

Veza zajednice i slobode - kako su ju socijalisti mislili - je zahtjevna. Socijalna sloboda znači „sudjelovati u socijalnoj praksi jedne zajednice, u kojoj članovi međusobno jedni drugima daju toliko učešća da se svatko uzajamno brine jedan za drugoga i pomažu jedni drugima pri ostvarenju njihovih razumnih potreba… Ono što je mišljeno pod slobodom – najviše moguće nesputano ostvarenje vlastitih nakana i ciljeva – ne može ovisiti o pojedinoj osobi, nego može biti realizirano samo od jednog odgovarajuće sastavljenog kolektiva, bez da se ovaj entitet zbog toga mora prema dijelovima od kojih je sastavljen odnositi kao entitet višeg reda.“ (49) Toliko o ideji.

Nakon ovog osvrta na početke socijalističkih ideja Honneth govori o trima urođenim manama socijalizma.


Urođene mane socijalizma

Honneth govori o „zastarjeloj kući mišljenja“ socijalizma i njegovom „vezanju uz duh i kulturu industrijalizma“ (51). Pokazuje kako se socijalizam previše koncentrirao na ekonomska pitanja, ponajviše na borbu protiv kapitalizma, kako se ovaj predstavio u 19.st. Pri tome je premalo prepoznato da treba uvažiti i čovjekov život zajedno s njegovom potragom za socijalnom slobodom u mnogim životnim i društvenim područjima – i da se ta životna područja ne daju jednostavno označiti kao rubne zone kapitalizma (i time podređenog značenja).

I prostori demokratske politike, kao i prostori privatnog i obiteljskoga, premalo su uvaženi u svojoj samostalnosti. Ovo je imalo učinka na točnost društvene analize socijalizma, ali i na njegovo prihvaćanje, jer je njegovo shvaćanje stvarnosti bilo preusko za životne situacije i doživljaje života kod ljudi. Socijalizmu je premalo pošlo za rukom razumjeti političke emancipacijske pokrete onkraj ekonomske sfere i perspektive (emancipacija Židova u 19.st, pokret žena…) kao važne dimenzije u konceptu socijalne slobode. Time je propuštena i mogućnost „da se misle liberalna prava na slobodu kao nužnu pretpostavku svih socijalnih sloboda koje treba ostvariti, a ne kao prepreku istima“ (64).

Honneth zatim dodaje još jedno promišljanje o urođenim manama socijalizma: socijalisti su bili previše sigurni da su njihovi ideali pronašli čvrstog aktera u društvenoj opozicijskoj moći proletarijata. Klasna borba bi po njima bila samorazumljivo identificirana s određenim društvenim grupama koje će ju nositi, a interesi proletarijata se onda nekritički pretpostavljaju kao zadani s „objektivnim interesnim stanjem“ (67). Ovdje se pokazuje jedna slabost socijalizma, naime nemoć priznavanja i uvažavanja empirijskih činjenica na temelju njihovih normativnih izvjesnosti (npr. lomljivost proletarijatskog kolektivnog subjekta).

Treću urođenu manu Honneth vidi u povijesno-filozofskim pretpostavkama socijalizma, prema kojima se „dani proizvodni odnosi s historijskom nužnošću moraju uskoro sami razriješiti.“ (72) Takav model jedne linearne i neizbježne povijesti napretka (uključujući očekivanje socijalnih klasnih borbi i njihovog sigurnog povijesnog ciljnog određenja) vodio je do determinističkog očekivanja od tijeka povijesti. To je onda socijalizam učinilo slijepim za realne razvoje. Devijacije od povijesnih očekivanja su se onda mogle objasniti samo kao stranputice, iznimke ili odgađanja. Posljedično tome snažno su se ograničavale mogućnosti djelovanja i oblikovanja društva u socijalizmu, što objašnjava njegov neuspjeh u području državnih sustava.

Ukratko: jedno preusko fokusiranje na područje ekonomskoga, brzopleta identifikacija radničke klase nužno kao grupe koja će nositi socijalizam i ideološko fiksiranje na jedno specifično povijesno očekivanje napretka vodili su padu socijalizma kao istinske alternative postojećim društveno-dominantnim formacijama.


Pokušaj aktualiziranja socijalizma

Iz ove analize izvire onda pokušaj aktualiziranja ideje socijalizma u „jednoj postmarksističkoj formi“ (87). Honneth skicira tri nužne aktualizacije na putu prema demokratskom socijalizmu:

Ponajprije bi bilo nužno društvene procese diferenciranja shvaćati ne više samo pod ekonomskim premisa,a, nego uvažiti mnoge – pod demokratskim predznakom – ostvarene emancipacijske razvoje u njihovoj vlastitoj logici i time iskoristiti prilike za bolje razumijevanje socijalne slobode. Kod Honnetha se radi o jednoj cjelovitoj i za društvene promjene otvorenoj formi socijalističkog mišljenja, koja odgovara raznolikosti društvenih procesa promjene. Tek tako bi se moglo sadržajno govoriti i o jednom ‚demokratskom socijalizmu‘ i prevazići „slijepost spram demokratskog značenja osnovnih prava“ (129).

Drugo, bilo bi važno odreći se ideje o jednoj društvenoj grupi kao isključivom nositelju socijalističkih ideja. Pod demokratskim predznakom bi cijelo društvo moralo biti oslovljeno idealom socijalne slobode. Cilj socijalne slobode se više ne da razumjeti kao cilj pojedinih grupa, koje tada taj cilj moraju izboriti ‚protiv ostalih‘. Puno više se radi o ideji „jedne neprisiljene međuigre intersubjektivnih sfera slobode“ (146). Pri tome demokratska javnost ima odlučujuće značenje: „Upravo demokratska javnost građanki i građana koji se međusobno savjetuju preuzima - usred zajedničkog i podijeljenog rada međuovisnih sfera slobode - ulogu kontrolora nad svrhovitošću ukupnog organskog sklopa i ako je potrebno korektora njegovog nutarnjeg uređenja.“ (151f.)

Treće, determinističke povijesno-filozofske pretpostavke bi morale biti nadiđene. Društveni projekti ostvarenja socijalne slobode mogu smisleno biti iskušani samo u modusu eksperimenata, u „logici povijesnog eksperimentalizma“ (112). Time bi oni bili dostupni empirijskoj provjeri i mogli bi i trebali sadržavati i greške i biti otvoreni za poboljšavanje.

A katolicizam? Antimoderni katolicizam se može označiti kao brat socijalizma – obojica su se razvili u istom vremensko-povijesnom kontekstu, išli su različitim putevima – no i dalje se može primijetiti njihovo vremensko-povijesno i duhovno srodstvo.


Katolicizam i socijalizam: sudbinsko zajedništvo i zajedništvo u potrebi da se nešto nauči iz grešaka?

Katolicizam i socijalizam povezuje kritika Francuske revolucije i njenih posljedica. Naravno da su povijesno-filozofski obrasci tumačenja revolucije veoma različiti kod ova dva pristupa. Gdje socijalizam Francusku revoluciju tumači kao potreban korak unutar jedne nedovršene povijesti napretka, za antimoderni katolicizam takva interpretacija ne dolazi u obzir. On gleda Francusku revoluciju kao izraz jedne nasilne povijesne zablude koja se može ispraviti samo kroz povratak idealizirane prošlosti. Restauracija ovdje i napredak tamo – tako različite perspektive, a tako slična nemoć da se diferencirano razumije društvo koje se mijenja i iskoriste pozitivne mogućnosti oblikovanja u njemu za vlastite ideale.

Druga paralela se pokazuje u definiciji i podbačaju jedne jasne grupe nosilaca za cilj antimodernog katolicizma, odnosno socijalizma. Katolicizam je pokušao u 19.st. prije svega etablirati obitelj kao utočište i bastion istinskog života u okolnom pogrešnom životu. Tako su stvoreni paralelni prostori katoličkog – sve do tzv. katoličkog miljea koji je antagonistički stajao nasuprot društva. Kao i radnička klasa, tako se i katolički milje odavno raspao kao ideološki kolektiv. Sukladno tome traže onda socijalisti kao i katolička Crkva nove saveznike, što onda vodi do raznolikih, zaprepašćujućih i proturječnih koalicija. Honnethov poticaj socijalizmu da gleda cijelo društvo kao adresata ideala socijalne slobode mogao bi se lako odnositi i na Crkvu. Crkva međutim još uvijek odaje dojam neodlučnosti o tome hoće li ideale evanđelja tražiti od cijeloga društva i iste dijeliti s cijelim društvom ili će ih ipak radije gledati kao pohranjene i očuvane samo u pojedinačnim grupacijama.

Najzad bi demokratizacija mogla – s papom Franjom je došao možda i energičan korak jednog sinodalnog puta - biti i perspektiva za Crkvu, u smislu da se otpočne napokon učiti i shvaćati što bi u veoma pluralnim društvima mogle biti dodirne i razvojne točke za evanđelje.

Autor: Arnd Bünker www.feinschwarz.net

S njemačkog: Marijan Oršolić i Darko Pejanović