Pravila ratovanja se mijenjaju, cilj rata ostaje: Muhamedova borbena religija


Je li nasilna misija bitna osobina islama? Ovim je pitanjem regensburški govor Benedikta XVI. izazvao svjetski odjek. Ovdje nam Egon Flaig, stručnjak za stariju povijest, daje svoj odgovor. Muhamed, Prorok, bio je ujedno i uspješan vojskovođa. Ratne obilježja su se zadržala u islamskom pravu, i onda kada se zastupaju u umjerenijoj formi. Egon Flaig, profesor na Greifswaldskom sveučilištu, znanstveno se pozabavio posebno antičkim predodžbama pravednosti te, nasuprot tome, političkim opravdanjem izdvajanja primjerice robova ili potlačenih naroda. F.A.Z.

 

„Potom želimo da se zastava islama opet zavijori nad ovim krajevima, koji su imali sreću neko vrijeme biti pod vlašću islama i slušati mujezinov poziv na hvaljenje Boga. Onda se svjetlo islama ugasilo i oni su se vratili nevjeri. Andaluzija, Sicilija, Balkan, južna Italija i grčki otoci, sve su to islamske kolonije koje se moraju vratiti u krilo islama. Sredozemno i Crveno more moraju kao nekad ponovo biti islamska unutarnja mora.“ Ovo nisu rečenice Al Qaide; one su dio programa kojeg je u jednom svom govoru formulirao osnivač Muslimanskog bratstva, Hassan Al Banna. To bratstvo danas ima milijune članova i proširilo se daleko izvan Egipta. Njegovi intelektualci djeluju u Europi i u Sjedinjenim Američkim Državama; slove kao umjereni i mediji ih prate na odgovarajući način. Planirano osvajanje „izgubljenih“ područja pripada programima država, koje se bore za teritorijalnu moć, dakle političkih zajednica. Kako to može stajati u programu jedne religije? Je li islam religija kao druge?


            Od početka klasičnog doba, između 9. i 11. stoljeća, islamski pravnici dijele svijet na dva dijela, naime na „kuću islama“ i „kuću rata“. Ova dvodijelnost ne ovisi o tome žive li muslimani negdje u velikom broju ili jesu li čak većina, nego o tome vlada li tu islam – u obliku šerijata – ili ne vlada. Ova dihotomija dakle nije religiozna, nego politička. Između ova dva dijela svijeta po prirodi stvari vlada rat sve dotle, dok ne prestane postojati kuća rata i islam ne zavlada svijetom (Sura 8,39 i 9,41). Stoga je prema klasičnom učenju dužnost islamske zajednice širom svijeta da vodi rat protiv nevjernika dok se ovi ne obrate ili se ne pokore.


            Ovaj rat zove se džihad. Ako je Isusov misijski nalog tražio da se obrate svi narodi, ali da im se ostavi njihov politički poredak, onda je cilj islama u tome da se  politički pokore svi nemuslimani, ali da im se ostavi njihova religija, ukoliko je riječ o religijama knjige. Božja opća zapovijed na džihad uzima se iz Sure 9,29. Zasigurno,  malene pacifističke struje unutar islama nisu prihvatile ovu interpretaciju. Šijiti je doduše prihvaćaju, ali s čežnjom da pravi imam vodi muslimansku zajednicu (i takvoga očekuju već više od trinaest stoljeća), te stoga za njih vrijedi zasad samo obrambeni džihad, dakle ukoliko je muslimanska zajednica napadnuta.


            Nasuprot tome druge su struje, poput takozvane haridžitske, radikalizirale izričaj iz Sure 9,29: one u džihadu vide individualnu dužnost svakog pravog muslimana, koja kao šesti stup stoji uz drugih pet kardinalnih dužnosti. Posljedica ovog učenja: ako svatko mora bilo sudjelovati u kolektivnom ratovanju protiv nevjernika bilo – ako je muslimanska zajednica za to trenutno preslaba – sam, na vlastitu ruku u skupini voditi rat, onda su atentati i teroristički napadi ispravna stvar. Ono što haridžiti traže za ofenzivni džihad kod većine zastupnika pravovjernog učenja sune vrijedi za defenzivni: napadnu li nevjernici islam ili zaposjednu islamski teritorij, tada džihad postaje individualnom dužnošću; fetva velikog muftije sveučilišta al-Azhar u Kairu iz 1948. godine – upravljena protiv Izraela – ne ostavlja o tome nikakve sumnje. Svaka neprijateljska sila koja se pridržava haaških odredbi o kopnenom ratu i strogo razlikuje ratnike od civila zapada ovdje u vrlo velike poteškoće.


            Ratno stanje traje sve dok se kuća rata ne uništi, a svijet osvoji. Zato Majid Khadduri naziva islam „božanskom nomokracijom na imperijalističkoj bazi“. Mirovni ugovori koje su islamski vladari sklopili s neislamskim vrijede samo kao primirja; stoga su u pravilu sklapani na najviše deset godina; dvije pravne škole dopuštale su samo tri do četiri godine mira. Kratki rokovi omogućavali su vojno nadmoćnijim muslimanima da neprestano ucjenjuju protivničku stranu; na ovaj su način tijekom stoljeća pritjecale ogromne količine novca i ljudi na muslimansku stranu. Kad su se omjeri snaga promijenili, muslimanski su vladari morali mijenjati praksu. Tako je Sulejman Veličanstveni 1535. sklopio s francuskim kraljem mir, koji je trebao vrijediti sve dotle dok je sultan živ – raskid s tradicijom. Kršćanski teolozi su pokušali – glede pluralnosti država – definirati što je „pravedni“ rat, a što nije; uglavnom pravednim nisu smatrani ratovi vođeni jedino poradi vjere. Za muslimanske je učenjake naprotiv „kuća islama“ političko jedinstvo, koje ne trpi nikakav unutarnji rat; stoga je samo rat radi pokoravanja nevjernika bio legitiman i povrh toga dužnost, kao što poznati učenjak Ibn Chaldun u 14. stoljeću kategorično kaže: „U islamu je džihad zakonski propisan jer islam ima univerzalno poslanje i jer je obvezan da dobrovoljno ili prisilno obrati cijelo čovječanstvo na religiju islama.“


            Ratna pravila džihada su fleksibilna. Prema Khadduriju je sve moguće, jednako kao kod Grka i Rimljana: od poštede preko masovnog porobljavanja, sve do masovnih ubijanja. U tome je fundamentalna razlika između svetih ratova islama i ratova starozavjetnog Izraela. Ovi predviđaju da se izvan Izraela pobiju svi muškarci, a na izraelskom tlu treba biti zatrto cijelo stanovništvo (Pnz 20,10-20). Redovito se ljutimo zbog onoga što su križari 1099. napravili u Jeruzalemu. Međutim, križari su postupali prema postojećem ratnom pravu; muslimanski osvajači činili su takve stvari stalno i posvuda: to je 698. zadesilo Kartagu, 838. Sirakuzu; zloglasni vezir kalifata Córdobe, Al Mansur, vodio je u dvadeset i sedam godina pedeset i sedam vojnih pohoda protiv kršćanskih kraljevstava sjeverne Španjolske, porobljavajući, uništavajući i pustošeći; isto je zadesilo Zamoru (981), Coimbru (987), León, dvaput Barcelonu (985. i 1008), zatim Santiago de Compostelu (997).


            Najstrašnije su džihadi opustošili bizantsku Anadoliju koja je tada imala još uvijek brojne gradove; masakr u Amoriju (838) je dugo ostao znakom novog vremena; gradska kultura Anadolije se od toga više nikad nije oporavila.


Seldžuk Alp Arslan dao je masakrirati čitave armenske gradove, najstrašnije 1064. glavni grad Ani. Zato je više nego opravdan sud koji iznosi Bat Ye'or: „Pretjeranost, redovitost i sustavni karakter pustošenjā koja su islamski teolozi proglasili normom razlikuju džihad od drugih osvajačkih ratova.“ Zasigurno, masovno porobljavanje ostalo je najomiljenijim ratnim ciljem. Tako je već u 8. stoljeću stvoreno najveće robovlasničko društvo u povijesti svijeta, kojemu je trebao stalni priljev novih robova; i koje je afrički kontinent pretvorilo u najvećeg isporučitelja robova. Takvoj sudbini Europa je umakla za dlaku.


Enormna brzina – kojom je u roku od devedeset godina nastalo veliko arapsko carstvo između južne Francuske i Indije, a da nije jedan osvajač upravljao ekspanzijom – jedinstvena je. Najuspješniji imperijalizam u povijesti svijeta izazvao je naposljetku Hegelovo čuđenje: „Nikad nije oduševljenje kao takvo ostvarilo veća djela.“ Ako je „oduševljenje“ postiglo takvo što, na čemu je ono počivalo? Odgovor je jednostavan: na mučeništvu. To nam ilustrira događaj iz 936. koji se zbio u Carigradu: car Nikefor Foka upravo je bio protjerao arapske okupatore s Krete; sad je planirao veliki rat za oslobođenje istočne Anadolije i sjeverne Sirije od muslimanske vlasti. Koncil mu je trebao pomoći; gorljivo je molio okupljene biskupe da vojnike koji poginu predstojećem boju proglase mučenicima. Tim bi dakle vojnicima raj bio osiguran. Patrijarh se suprotstavio Caru: Nijedan crkveni koncil ne može anticipirati Božju odluku; jedino Bog odlučuje o spasenju.


Ključna scena za svjetsku povijest. Car je znao što je u pitanju. Neprestano su Bizantinci bili prisiljavani doživljavati kako se muslimanske trupe bore sa strašću za koju kršćani nisu bili sposobni. Poginuli muslimani smatrani su mučenicima za vjeru i kao pali borci idu ravno u raj. U dvjema religijama pojam mučenika se fundamentalno razlikuje. Kršćanski mučenici oponašaju Isusovu muku, pasivno trpe mučenje i smrt; muslimanski mučenici su aktivni borci.


Za spremnost ratnika na smrt mjerodavno je čvrsto obećanje da će onaj koji umre za svoju vjeru postići vječno spasenje (Sura 4,74-76). Muslimani su se trebali oduprijeti deseterostrukoj nadmoći (Sura 8,66-67); kasniji su pravnici dopuštali povlačenje, kako piše Khadduri, ukoliko dođe do sukoba s barem duplo nadmoćnijim neprijateljem. Budući da je odlučujući resurs svakog rata borac i njegova spremnost na žrtvu, Bizantincima nije ništa pomagala činjenica da su s Arapima i Seldžucima tehnički bili ravnopravni; dugoročno su morali izgubiti, ako njihov borbeni moral nije dosezao istu razinu. Veća spremnost na smrt donosi enormnu prednost u boju: tada se mogu započeti ludo odvažne operacije i smioni manevri, koji neprijatelja iznenađuju i zbunjuju; tada se mogu izvojevati pobjede, koje se tehnički i materijalno čine gotovo nemogućim i dobiti bitke koje su u uobičajenim okolnostima izgubljene.


Nikefor je znao za vojne posljedice sure 4,74-76; on je bio prvi koji je pokušao korigirati načelnu ratnu podređenost kršćanske religije. Ipak, biskupi Istočne crkve smatrali su da ne mogu na taj način manipulirati svojom teologijom i uvesti ratno mučeništvo. Na tome je ostalo. Bizantski carevi su morali voditi svoje teške obrambene ratove protiv stalnih saracenskih i seldžučkih napada, a da im religija nije pomagala tamo gdje je pomoć bila najpotrebnija.


Tek je Zapadna crkva promijenila teološko-političku situaciju: Kad je papa Urban II 1095. pozvao na prvi križarski rat, obećao je kršćanskim ratnicima otpuštenje grijeha. Pali križari mogli su, prema tome, izbjeći božanski sud. Što se toga tiče izjednačeni su s mučenicima, premda im je ovo ime ostalo uskraćeno. Papa kao poglavar monarhijski organizirane Crkve učinio je upravo ono što koncil istočnih biskupa nije mogao: raspolagao je spasenjem. Papinska Crkva mogla je sada voditi iste takve „svete ratove“, kako je to islam stoljećima običavao. U čemu se onda razlikuju križarski ratovi i džihad? Križarske ratove je mogao objaviti samo papa. Zbog toga su ostali vrlo rijetki – u usporedbi s nebrojenim, neprestanim i posvudašnjim džihadima islamskog svijeta.


I ciljevi križarskih ratova ostali su točno ograničeni; u studenome 1095. označio je Urban II. u Clermontu razlog i cilj križarskog rata: „Neodgodivo je što brže pomoći našoj braći na Istoku. Turci i Arapi su ih napali i prodrli u područje Romanije (Carigrad); i prodirući sve dublje u zemlju ovih kršćana, sedam puta su ih pobijedili u boju, velik broj njih ubili i zarobili. Ako im se vi sada ne oduprete, vjerne sluge Božji na Istoku neće moći dalje odolijevati njihovoj navali.“ Svrha prvih križarskih ratova bila je ili pomoć ugroženim kršćanima ili oslobađanje svetih mjesta u Palestini ili oslobađanje kršćana koje su pokorili muslimani. Nasuprot tome, muslimanski pravnici uvijek su krajnjim ciljem smatrali osvajanje „kuće rata“ i pokoravanje svih nevjernika.


Urban II. je dobro vidio. Da je Carigrad pao već 1100. godine, ogromna  bi se sila turske vojske sručila na srednju Europu četiristo godina ranije. Tada  vjerojatno ne bi ni nastala raznovrsna europska kultura: ne bi bilo statuta slobodnih gradova, rasprava o ustavu, katedrala, renesanse, procvata znanosti; jer upravo je u ovom razdoblju na islamskom prostoru iščezavalo slobodno – grčko! – mišljenje. Sud Jakoba Burckhardta – „Sreća da se Europa, kad se sve zbroji, obranila od islama“ znači upravo da otprilike isto toliko zahvaljujemo križarskim ratovima, koliko grčkim obrambenim pobjedama protiv Perzijanaca.


Međutim, zar križarski ratovi nisu često zloupotrebljavani? Sigurno. Križarski ratovi su „iskakali iz tračnica“ i često „upotrebljavani u druge svrhe“, kao primjerice onaj u kojem je 1204. osvojen kršćanski Carigrad. Ipak, to se s džihadima događalo kudikamo češće. Kad bi ponestalo robova, emiri su vodili džihade ne samo protiv nemuslimanskih naroda, koje se moralo porobljavati, nego sve češće i protiv islamiziranih naroda, pod izlikom da to nisu pravi muslimani. To se događalo uglavnom u Africi i protiv afričkih crnaca. Tako su Mali napali najprije Songaj 1468. a onda Marokanci 1552. godine, tako su i religiozni reformatori u Sahelu od 18. stoljeća vodili džihade protiv islamiziranih hausanskih gradova, iz čega je nastao kalifat Sokoto – koji je po broju robova bio treći, nakon Brazila i američkih južnjačkih država. Od posljedica ovih stalnih džihada s njihovim genocidima i masovnim porobljavanjima, Afrika pati do danas.


Međutim, za koji politički poredak su muslimani vodili svoje svete ratove ovom žestinom i s ovakvim uspjehom? Za šerijat. Politički poredak koji, prvo, strogo dijeli gospodare i podložnike, drugo, politički i socijalni poredak u velikoj mjeri uklanja ispod ljudske nadležnosti. Ostanimo pri prvom aspektu: u šerijatu su muslimani gospodari, sljedbenici ostalih religija knjige – kršćani, židovi, Parsi, budisti – su podložnici, „zimije“; pri tome nije bila riječ o religijskim manjinama, nego o izrazitim većinama, prije svega u Siriji, u Anadoliji, ili o kršćanima Sjeverne Afrike.


Podložnici nisu smjeli nositi oružje, nisu primani u vojsku, nisu dakle vrijedili kao potpuni ljudi. Kršćani i židovi morali su nositi posebne boje ili odjevne predmete (ovo diskriminiranje vodilo je k židovskoj zvijezdi), da bi bili prepoznatljivi kao „zimije“; nisu smjeli jahati na konjima, nego samo na magarcima, da bi stalno bili svjesni svoje podložnosti; plaćali su danak (džiziju), koji su osobno plaćali, pri čemu su dobivali udarac po glavi. Morali su dopuštati muslimanima da ih udaraju, a da se nisu smjeli braniti; ako bi „zimija“ uzvratio udarac, odsijecana mu je ruka ili je bio smaknut. Svjedočenje „zimije“ nije vrijedilo protiv muslimana; za delikt protiv „zimije“ muslimani su dobivali samo pola kazne; a zbog jednog takvog podložnika nisu mogli biti smaknuti. Nasuprot tome, najokrutniji su načini pogubljenja pretežno bili rezervirani za „zimije“.


Čak ono diskriminiranje židova, koje je četiristo godina nakon islama započela Zapadna crkva na Četvrtom lateranskom koncilu iz 1215. i koje nam se čini tako barbarskim, nije za cilj imalo niti je postiglo ponižavanje ovog opsega. Turska vladavina donijela je jedno posebno maltretiranje: od 1360. u nepravilnim je vremenskim razmacima u ropstvo odvedeno oko jedne petine sve kršćanske djece. Prisilno su obraćana.


Ovo mnoštvo robova je tijekom četiri stoljeća naraslo na milijune; od toga su stotine tisuća izabranih dječaka odgajani kao fanatični muslimani i kao elitni borci, kao zloglasni janjičari: politika sistematskog povećavanja muslimanskog stanovništva i postupnog zatiranja kršćana imala je uspjeha. Sistem „zimija“ je nemuslimanima odredio radikalnu drugačijost: označiti ljude u ovom stanju kao „građane drugog reda“ bilo bi uljepšano prikazivanje. Kao što je nacionalsocijalizam na rasističkoj osnovi razdijelio ljude na više i niže, to isto je šerijat učinio na religioznoj osnovi. Kao prva svjetska religija islam je stvorio aparthejd u kojem je kršćanska ili pak parska većina kolonizirana i postupno islamizirana. Islamska tolerancija znači: trpljenje podčinjenih kao poniženih i podložnih. Sve je to poznato kroz studije o sistemu „zimija“. Ali tko želi slušati o milijunskim žrtvama?


Islam je ogromna područja religijski „očistio“: drugi kalif je od kršćana i židova „očistio“ Hidžaz, dakle Arabiju bez Jemena; dilema je bila konverzija ili progon. To nije – izuzev starozavjetnih slučajeva – nikad prije učinila nijedna religija. Isto su tako Almohadi i Almoravidi „čistili“ svoju Španjolsku nakon sloma kalifata 1031. godine: deseci tisuća židova i kršćana morali su ili konvertirati ili bježati u kršćansku sjevernu Španjolsku ili u Levant. Dakako, kasnije su engleski i francuski kraljevi, a potom sami španjolski kraljevi činili to isto; pri tome su primijenili muslimanski recept.


A pogromi? Od kalifa Al-Mutawakkila (847-861) novi su progoni stalno zapljuskivali Orijent i Sjevernu Afriku, pri čemu su židovi i kršćani na silu obraćani, protjerivani ili masakrirani. Stalno uništavanje crkava nastavljeno je sve do pretposljednjeg stoljeća. Postupno nestaju ružičaste boje na uljepšanoj sliki muslimanske Španjolske, koju je stvorio europski antiimperijalizam u 19. stoljeću. Pomno proučavanje dokumenata na vidjelo iznosi drukčiju sliku. Tamo su 889. u Elviri i 891. u Sevilli učinjeni opsežni pogromi nad kršćanima. U marokanskom Fezu 1033. masakrirano je preko 6000 židova. Nakon mučenja i smrtnih prijetnji kršćanska Antiohija je islamizirana 1058. godine.


Prvi veliki pogrom nad židovima na europskom tlu dogodio se 1066. u muslimanskoj Granadi; tada je ubijeno 1500 židovskih obitelji. Godine 1135. židovska četvrt u Córdobi je spaljena do temelja: broj masakriranih bolje je i ne znati. Godine 1159. stavljeni su svi kršćani Tunisa pred izbor: konvertirati ili umrijeti. Otprilike je u to doba posve uništeno nekada tako vitalno kršćanstvo Sjeverne Afrike. Pogromi na područjima kršćanske vlasti nisu na čast europske kulture; ali oni po razmjerima zaostaju za onima u islamskom svijetu. Prijeko nam je potrebna komparativna povijest religijskih podjarmljivanja.


Govorimo li o integraciji židova? Nigdje pod vlašću islama, a također ni u španjolskom kalifatu židovi nisu bili građani svoga grada; uvijek su ostajali podčinjeni. U nekim njemačkim gradovima visokog srednjeg vijeka – Worms, Augsburg i drugi – židovi su bili građani posebnog prava, imali su pravo nositi oružje, i bili su u boljem položaju od siromašnijih kršćanskih stanovnika. Do 14. stoljeća, kada se njihova situacija pogoršala, bili su daleko bolje integrirani nego što su to židovi u muslimanskoj Španjolskoj ikad mogli biti. Tko smatra političku integraciju najvažnijom, ne može ne staviti Augsburg iznad Córdobe. Sve to je znanstveno poznato već više od petnaest godina. Ali tko to želi slušati?


Ne poznavati svoju prošlost znači morati je ponoviti. Tko i dalje širi bajku o islamskoj toleranciji, ometa one muslimanske intelektualce koji ozbiljno rade na onoj reformi islama koja je u 19. stoljeću počela tako obećavajuće. Jer time im se oduzima šansa da prevladaju prošlost, koja u suprotnom prijeti da postane sramotnom sadašnjošću. Uspiju li reformatori temeljito depolitizirati islam, tada bi muslimani mogli postati istinski građani u svojim državama. Preostala bi ona, u velikoj mjeri duhovna religija, koja nije fascinirala samo Goethea: Hegel je islam nazvao „religijom uzvišenosti“. To bi on mogao i postati.


Temeljni pojmovi političke religije

 

Kur'an je sveta knjiga islama. Drukčije od Biblije, za čijim pričama često poseže, nedostaje mu logika kronologije. Njegovi odlomci, sure slijede jedna za drugom po svojoj dužini, dakle uređene su prema vanjskim aspektima. Džihad, sveti rat, prema klasičnom islamskom pravu vodi se između kuće islama i kuće rata, dakle nemuslimanskog svijeta. Za svakog vojno sposobnog muslimana sudjelovanje u džihadu je temeljna dužnost. Cilj džihada je nametanje šerijata, islamskog prava u cijelom svijetu. Prema ovom učenju osobe druge vjere nisu punopravni građani, nego podložnici dužni plaćati danak. Haridžiti su bili jedna od najstarijih muslimanskih zajednica. Godine 657. poraženi su u bitci protiv Omejida, ali su svojom odlučnom pravovjernošću kasnije vršili utjecaj na saudijske vahabite od 18. stoljeća. Islamska vladavina u kalifatu u Córdobi, kojemu se pripisuje naročita tolerancija, izrasla je u lijepu legendu.

 

„Borite se protiv onih koji ne vjeruju u Allaha, ni u Sudnji dan, niti zabranjuju što su Allah i njegov poslanik zabranili, niti se drže religije istine – onih kojima je dano pismo –, dok ne dadnu porez iz ruke i ne budu pokoreni.“ Ovo kaže deveta sura Kur'ana u retku 29. U praksi su podčinjeni narodi bili ili prisilno obraćani ili su vrijedili kao „zimije“ s vidno manjim pravima – „zimija“ primjerice nikad nije mogao svjedočiti pred sudom protiv muslimana.