Vjernici, većinom katolički, u Hrvatskoj, nesretni što ih u javnosti predstavljaju ekstremisti i vjerski fanatici, nazadnjaci i promotori fašizma, odlučili su dići svoj glas. Pokrenuli su peticiju Ne u moje ime kojom žele dati do znanja da Željka Markić i njezina udruga 'U ime obitelji', Vice Batarelo i njegova udruga 'Vigilare', sisački biskup i predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za nauk vjere Vlado Košić, i drugi njima slični, ne govore u njihovo ime.

* * *

Potpisnici peticije ističu:

Biskup Košić i njegovi istomišljenici ne govore u moje ime kada siju govor mržnje prema drugima, kada veličaju zločinačku Nezavisnu Državu Hrvatsku i zalažu se za pozdrav „Za dom spremni“. Ne želim da se u moje ime iskrivljuje kršćanska istina i propagiraju politike mržnje i isključivosti koje su suprotne porukama Evanđelja.

Udruge poput Vigilare, U ime obitelji i sličnih ne govore u moje ime kada se zalažu za promjene zakona kakve bi ugrozile najranjivije skupine društva, posebice žene, a ne za kršćansku, milosrdnu ljubav. Ne želim da se u moje ime uskraćuje budućim naraštajima pravo na kvalitetno obrazovanje, zdravstveni, spolni i vjerski odgoj koji uključuje znanstvene činjenice, učenje o jedinstvu u različitosti i važnosti njegovanja različitosti.

Osobe u Crkvi koje istupaju protiv sekularne države, ne govore u moje ime jer jedino u sekularnoj državi svi građani mogu biti poštovani, a kršćanska vjera slobodna od navezanosti uz društvenu i političku moć, što je protivno Evanđelju. Ne želim da se s propovjedaonica širi politikanstvo, već poruke ljubavi prema bližnjemu, mira i oprosta.

* * *

Teolog Entoni Šeperić o cijelom kontekstu napisao je:

Kad postaje previše? – to je pitanje koje danas zaokuplja svakog iskrenog i dobronamjernog čovjeka. Kada nepravde u društvu dosegnu točku u kojoj to pitanje postaje našom svakodnevicom, onda je to gotovo sigurno znak da je došlo do ozbiljnog poremećaja vrijednosti i urušavanja temeljnoga povjerenja. Takva vremena obično nazivamo krizama, a obilježje svake krize nije samo prijeteća neizvjesnost budućega, već i mogućnost kvalitativnog iskoraka i istinske promjene – kriza je uvijek ujedno i šansa.

No, za kršćane je ovo pitanje s početka posebno teško i opterećujuće, a napose onda kada je njihova Crkva upregnuta – štoviše, kada još huška i podilazi – sustavima zloporabe i pronevjere ljudskog povjerenja. Drugim riječima, kada kršćanke i kršćani sebe učine oruđem izrabljivanja i unesrećivanja drugih, onda za svakoga koji ispovijeda istinu Kristova evanđelja otpor postaje jedinom mogućom opcijom, čak i zadaćom. Nesuradnja sa zlom, naime, jednako je moralno obvezujuća kao i suradnja s dobrom. Toliko možda dugujemo Thoreau, ali za kršćane to jednostavno neće biti dovoljno.

Sveti Toma Akvinski, naime, držao je da pravo opiranja jest pravo po naravi, te da je kršćanin obvezan poslušnošću jedino ukoliko to zahtijeva „red pravednosti“ (Summa theologiae, II-II, q. 104, a. 6, ad 3um). Jasno, Akvinčevo ograničenje odnosi se isključivo na pravo i dužnost kršćanki i kršćana da se opiru građanskoj vlasti uvijek kada ona teško i opetovano krši načela naravnog prava. Nauk Crkve u tom smislu razrađuje i određene kriterije za ostvarenje prava na opiranje nasilju javne vlasti (usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 2243), a zbog težine opasnosti koju nosi pribjegavanje nasilju uvijek daje prednost putu pasivnog opiranja, koji je – kako kaže jedan crkveni dokument – „više u skladu s moralnim načelima i ne obećava manji uspjeh“ (Kongregacija za nauk vjere, Libertatis conscientia (O kršćanskoj slobodi i oslobođenju), 79: AAS 79 (1987.), 590.).

No, to da u Katoličkoj Crkvi pasivno opiranje ima prednost pred aktivnim, naime, nije toliko posljedica istinske preferencijalne opcije u korist nenasilnog opiranja, već je iskaz i posljedica sustavne pasivizacije i ovladavanja slobodarskim perspektivama kršćanske savjesti. U nauku crkve, doduše, postoji mnogo toga što sugerira moralnu obvezu opiranja i nesuradnje kršćana sa egzogenim odnosno Crkvi izvanjskim zlom, a gotovo ništa o njihovoj dužnosti opiranja zlu iznutra, tamo gdje se kidaju spone kršćanskog zajedništva i gdje Crkva najuočljivije postaje oruđem zla. Čitavi naraštaji pasivnih katoličkih poslušnika othranjeni su upravo na mlijeku teologije mater et magistra – Crkve podložnika i služinčadi koji ne propituju niti dovodi u sumnju njezin kršćanski integritet.

Ali, doista, kada postaje previše? I postoji li za nas kršćane uopće točka u kojoj treba reći – dosta!? Bonhoeffer je jednom zgodom napisao da šutjeti naočigled zlu znači pogodovati zlu i surađivati s njim. Smatram da smo već odavno prešli točku u kojoj je moguće šutjeti, tako da više ne postoji mogućnost uzmicanja. No, nismo li već zakasnili? Nije li stanje u potpunosti izmaknulo kontroli? I što je naša šutnja, ako ne oblik suradnje sa zlom? Nismo li kao teolozi polagali previše nade u stvarni doseg i snagu koncilskog duha, nepomično promatrajući i izručujući crkvenu i društvenu stvarnost pragmatičnom zagrljaju političkog katolicizma? Nismo li u tom smislu kao katolički teolozi i teologinje sukrivci i za pogubne učinke kampanje pretkoncilske restauracije naše Crkve i društva? Ima li koncilska teologija u našem slučaju još ikakva stvarnog uporišta, ili bi je trebalo u potpunosti upokojiti i zaboraviti? Vrijedi li se još uvijek boriti?

Vjeruje li tko u snagu Duha, njemu ništa nije ni nemoguće ni uzaludno. „Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, izbacit ću te iz usta“ (Otk 3, 16) – tako je nekoć Božji Amen, svjedok vjerni i istiniti, poručio anđelu Crkve u Laodiceji, a tako poručuje i nama. I upravo stoga jer smo mlaki, jer smo malovjerni i jer prešućujemo i ne ustajemo protiv djelovanja uljeza i lupeža među nama koji, kako kaže Pavao, uvijek „vrebaju slobodu koju imamo u Kristu Isusu“ (Gal 2, 4), polagat ćemo pred Bogom račun za svoje malovjerje i svoju šutnju. Jer ukoliko smo od vjere Kristove, za nas kršćane ne postoji prazna i nevina šutnja; šutnja je uvijek, kako to kaže Metz, već neko znanje „o onome što nedostaje“, tj. o onome što je prešućeno. Štoviše, ondje gdje izostaje živa riječ i solidarnost sa stvarnim žrtvama narušenog „reda pravednosti“, nema ni kršćanstva ni kršćanske Crkve.

Hrvatsko društvo je već dugo na udaru pretkoncilske katoličke restauracije. Sve učestaliji ispadi katoličkog integrizma s lakoćom među vjernicima prolaze kao nešto samorazumljivo i neproturječivo katoličko, dapače i nužno. Je li u takvom kontekstu zloporabe katoličanstva još uvijek moguća jedna kršćanski informirana, miroljubiva i djelatna odgovornosti za javni, tj. građanski forum? Ima li još među kršćankama i kršćanima još uvijek snage i volje taj forum prepoznavati kao autonomno dobro (usp. Gaudium et spes, 36.), vodeći računa i o svim praktičnim posljedicama koje iz tog priznanja proizlaze, ili bismo taj forum, naprotiv, trebali odbaciti kao „buržujski dekor“ i bespotrebni katolički ustupak pluralizmu, kako to danas sve učestalije slušamo od zagovornika pretkoncilske restauracije? Nisu to jedina pitanja koja nas proganjaju.

No, kada crkveni nevelikodostojnici, poput biskupa Košića, otvoreno i bez ikakve reakcije ostatka episkopata relativiziraju ustaštvo tvrdeći da nije riječ o fašističkoj ideologiji, onda smo zacijelo došli do točke u kojoj je potrebno reći – dosta! Treba to odvažno i bez ustezanja istaknuti: biskup Košić je kršćanski izrod, obmanjivač masa i smutljivac dubokog gaza. S njegovim javnim djelovanjem, a još više s izostankom suvisle i kršćanski odgovorne reakcije Hrvatske biskupske konferencije u kojoj spomenuti – navedimo to ujedno kao kuriozitet i kao duboku farsu – još figurira i kao higijeničar crkvenog pravovjerja, onda je to znak da je naša krajevna crkva došla do trenutka status confessionis, odnosno do točke kada se naspram nje treba odrediti vlastitom vjeroispoviješću.

U normalnim okolnostima bi dostajalo i deklamiranje Nicejsko-carigradskog vjerovanja, jer je posve očito da naša krajevna Crkva sve odlučnije i sve otvorenije upada u grijeh etnofiletizma, ali vanredne okolnosti zahtijevaju i vanredne mjere. Šutjeti naočigled tom zlu znači surađivati s njim i pristati na najveću moguću zloporabu vjere, dapače na izdaju istine kršćanskog evanđelja. Ne u moje ime! – za svaku savjesnu kršćanku i kršćanina postaje neodgodivi moralni zahtjev i jedino moguće praktično moralno načelo. Stanje u koje nas izostankom odgovorne kršćanske osude biskupa Košića postavlja hrvatski episkopat još uvijek nije identično onome stanju u kojem su se tridesetih godina prošloga stoljeća zatekli njemački kršćani, ali koliko još trebamo čekati? I što je sljedeće? Hoćemo li u crkvama, umjesto pričesti pod objema prilikama, radije uzvikivati ZDS i prisezati na vjernost domovini? Hoće li nam se i dalje predlagati apstinencija od kritičke svijesti, radije nego odgajati za odgovorno i istinsko kršćansko sudjelovanje u izgradnji društvene i političke zajednice u kojoj imam mjesta za sve, pa i za one koji s nama ne dijele istu kršćansku nadu i vjeru? Koliko ćemo još dugo čekati?

Možda je i u Hrvatskoj doista nastupio trenutak status confessionis. Izostane li i ovoga puta nužna reakcija hrvatskog episkopata, onda ćemo doista kao kršćanke i kršćani biti ohrabreni da u tom smislu poduzmemo i određene konkretne korake. Šutjeti naočigled zlu znači pogodovati zlu i surađivati s njim. Nadam se da se ni od koga, a najmanje od kršćana, ne očekuje takav ustupak.