Reći da živimo u društvu sveopćeg mediokritetstva uopće nije nikakva novost. Još manje se kao otkrovljenje može smatrati konstatiranje „intelektualnog“ mediokritetstva koje zauzima fundamentalnu poziciju u kritizerstvu naših komentatora dnevno političkih zbivanja. To mediokritetstvo, taj nukleus tobože političkih uvida u društvenu problematiku bosanskohercegovačkog političkog života iznjedrilo je do sada brojne paušalne i vulgarizirane ocjene odnosa snaga, ideja i vizija između političkih subjekata koji participiraju na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni.

Uzmimo samo kao personifikaciju tih ocjena jednu možemo slobodno reći poštapalicu koja je proizašla iz sarajevskog kolumnističko čaršijskog kritizerstva. Naime jedan od sarajevskih novinara u jednoj od svojih kolosalno bezvrijednih kolumnica zapisao je, da se Socijaldemokratska partija i Stranka demokratske akcije jedino razlikuju po tome što u redovima ovih drugih ima nešto više ljudi koji znaju proučiti Fatihu. Provukla se ta mizerna dosjetka, koja naprosto sama sebe tješi time što sebi uobražava da pršti od humora, preko brojnih oštrih pera takvom lakoćom kao da između socijaldemokratske i nacionalističke politike nema skoro nikakve razlike. I sigurno da je nema za one koji tu razliku naprosto neće ili ne znaju da uoče, dok sa druge strane poput baba narikača nariču nad tobožnjim nepostojanjem socijaldemokratije. A ta razlika postoji i toliko je vidljiva golim okom da je ni već iznad pomenuta Fatiha ne može poništiti. Postoje samo tri vrste ljudi koji nisu kadri uočiti razliku između crvenog i zelenog: slijepci, daltonisti i velika većina naših društvenih kritičara, tobožnjih nezavisnih intelektualaca koji ne zavise ni od koga drugog nego samo i jedino od svoga medijskog magnata. Međutim ne treba biti ni slijepac niti daltonista niti društveni kritičar da bi se čulo. S obzirom da je u toku predizborna kampanja čuti se može i više nego inače.

Svako onaj ko posjećuje predizborne skupove političkih partija ima priliku da čuje ono što kandidati političkih subjekata govore. Čuti ono na što se ti politički subjekti pozivaju, na koga, u ime koga i na koji se način pozivaju.
Ovdje ću pokušati u kraćim crtama izložiti ono što sam imao priliku čuti u Konjicu. U gradu gdje živim. Ovaj pokušaj je, a to treba odmah reći, ujedno je i demistifikacija apolitičkog stereotipa koji glasi kako su zapravo svi isti, i ne samo to, nego i onog stereotipa koji kaže da su oni koji se izdaju za drugačije zapravo još gori. Pa krenimo redom. Da vidimo jesu li doista glavni politički akteri koji se bore za naklonost birača u Konjicu isti.


Još otkako ne postoji „Socijalistička republika Bosna i Hercegovina“ u ovom gradu na vlasti je Stranka demokratske akcije koja se na sve strane voli hvaliti time kako je ona tobože organizirala odbranu grada i države. To je dakako i daleko manje istina od istine koja kaže da je SDA zajedno za svojim koalicionim partnerima SDS-om i HDZ-om organizirala rat u Bosni i Hercegovini a samim time i u Konjicu, ma koliko se ta istina ovdašnjim SDA-ovskim prvacima ne sviđala i ma koliko im se sviđao Milorad Dodik koji im je izgleda posljednja nada i posljednji adut kojeg moraju koristiti sve u cilju kako konačno već jednom ne bi završili na smetljištu historije. No nije to jedina istina koja SDA razlikuje od SDP-a, a što naši dežurni kritičari ne mogu nikako pojmiti. Kolektivne i pojedinačne istine radnika Konjica koji su u periodu dvedesetogodišnje vladavine SDA-ovaca zahvaljujući „patriotskim“ zaslugama SDA izgubili svoje firme i radna mjesta (u jednom pretežno industrijskom gradu) ponajbolje raskrinkavaju njihovu misiju koja je skončala mafijaškim privatizacijama i totalnim likvidacijama velikih proizvodnih giganata. Za cijelo to vrijeme zelena buržoazija predvođena Salkom Sokolovićem i Emirom Bubalom jedino što je uspjela jesu strateška ukopavanja njihovih kadrova po svim funkcijama i radnim mjestima u gradu. No pozivaju se SDA-ovci kako su infrastrukturno podigli općinu Konjic praveći mostove i prijelaze tamo gdje skoro preko njih i nema ko da prelazi ali svakako ima ko da živo namješta i obara, obara i namješta tendere koje u pravilu odnose lokalne SDA-ovske kabadahije koje nisu u stanju održavati niti lokalne saobraćajnice kada snijeg padne ali zato jesu u stanju to isto održavanje masno naplaćivati kao da su koncesije koje drže u svojim rukama božji dar na kojeg se tako često i bez imalo srama na svojim skupovima pozivaju i to pod prijetnjom da „dragi Allah“ neće halaliti onima koji ne budu glasali za listu kandidata Stranke demokratske akcije.

Bio sam prisutan na jednom takvom skupu u mjesnoj zajednici u kojoj živim a koja je skoro dvije godine bila odsječena od ostatka grada jer je most na veoma prometnoj komunikaciji vodena bujica srušila prije dvije godine. Samo je toliko trebalo mafijaškoj zelenoj buržoaziji da konačno jedno naselje koje broji preko tri hiljade stanovnika poveže sa ostatkom grada. U dvadeset i prvom vijeku građani ovog grada sve zahvaljući idiličnoj vladavini tender poštenjačina iz SDA bili su primorani služiti se primitivnim prijelazima preko rijeke.

I konačno je svanuo taj dan, kada je trebalo stati pred građane tog dijela grada koji nosi naziv ulice Branilaca Konjica i pohvaliti se svim infrastrukturnim projektima koje je općina izvršila. Hvalili su se lokakni SDA-ovci poturajući kao dokaz video klip u kojemu su svaku pa i privatnu gradnju u gradu Konjicu pripisali kao svoju zaslugu. Niti u jednom trenutku nisam gledajući taj klip primijetio da su lokalni SDA-ovci pomenuli naselje u koje zbog velike izborne baze polažu ogromne nade i vjerovanja u privrženost njihovoj politici. Kako bi i pomenuli kad za čitavih sedamnaest poslijeratnih godina nisu uradili ništa. Međutim to im nije smetalo da već unaprijed proglase pobjedu. Zaista treba biti od posebnog kova i nemati nimalo obraza pa sa takvom drskošću i bezobrazlukom konstatirati sigurnu pobjedu. Na osnovu čega? Na osnovu kojih zasluga? Možda na osnovu prezentirane liste kandidata na kojoj se tobože u ime mladih nalaze neki imaginarni i vječiti studenti, sinovi lokalnih tajkuna koji u svome izobilju nisu mogli pronaći smiraj svojoj lopovskoj duši nego su se kao u inat svim poniženim i obespravljenim radnicima Konjica stali kandidirati za Općinsko vijeće. No nije takav potez zelenih buržuja bez svoje realne i duboko proračunate osnove. Imaju imaginarni studenti privatnih fakulteta i jare i pare. I babu i rođake. Imaju oni i svoje radnike koji za mizerne pare rade po njihovim vilama, dvorcima, restoranima i pumpama. Imaju te ucijenjene ljude koji će naposljetku morati dati glas svome „dobrom“ gazdi jer u protivnom ih čeka biro za zapošljavanje. Ono što je u cijeloj priči najtužnije jeste upravo to što će takvi kandidati, ti imaginarni studenti nažalost proći u Općinsko vijeće, silom i snagom (jer oni su snaga i sila ovakve Bosne i Hercegovine) i oni će odlučivati primjera radi kolika će biti visina općinske stipendije studentu čiji su roditelji morali glasati za svoju vlastitu propast. E to je ta njihova snaga. Snaga apsurda i onakvog društva u kojemu su oni obespravljeni lišeni svega onoga što im pripada.

Nasuprot njima stoji partija lijeve provenijencije, Socijaldemokratska partija BiH, kao jedina partija koja u svome biću baštini onu političku praksu i ideologiju koja je u oprečnosti sa SDA-ovskom tajkunsko-nacionalističkom političkom demagogijom. U svijetu i društvenim odnosima u kojima vlada ideologija neoliberalnog kapitalizma koja je isto tako duboko ukorijenjena i u našem društvu, ne znati cijeniti i socijaldemokratski reformizam koji nastoji na konkretnim životnim primjerima i pored svih prepreka stvoriti uslove za konkretno poboljšanje socijalnih prilika radničke svakodnevnice i taj reformizam žigosati kao izdaju lijevih ideja upravo je istinska izdaja svih principa ljevičarske politike. Općina Konjic je jedan od živih primjera one politike koja uprkos svim opstrukcijama uspijeva na lokalnom nivou, iako ovdje Socijaldemokratska partija nije vlast, pokrenuti proizvodnju a samim time izravno poboljšati socijalni položaj običnih građana. Nasuprot SDA-ovskom brutalnom uništavanju proizvodnih subjekata koji su nekada ovu općinu držali na svojim nogama, upravo je ona toliko kuđena i na sva zvona degradirana socijaldemokratska politika uspjela nakon dvadeset godina po prvi put pokrenuti proizvodnju (što ilustrira primjer namjenske industrije Igman Konjic). I zato treba već jednom raskrstiti sa ljudima kojima ništa nije sveto osim vlastitih interesa. Oni sa svojih predizbornih skupova poručuju da „crvene majice“ još samo mogu obući djeca. Možda je to zaista i tačno, jer ne treba biti punoljetan da bi se svojom glavom zaključilo da je dvadesetogodišnjem ponižavanju u ime „bošnjačkog“ ponosa napokon došao kraj, i da se bliži čas u kojem će zelene majice oblačiti samo politički mrtvaci. Ideologija Stranke demokratske akcije nikad nije bila mrtvija. A tu ideologiju ubila je upravo njihova silna ljubav prema njoj. Parafrazirajući Borisa Budena i njegov opis političke situacije u kojoj se nalazi posttuđmanovska Hrvatska i za SDA bi se moglo reći: toliko su je voljeli (svoju državnotvornu SDA-ovsku ideologiju) da su je od silne ljubavi progutali, zatim svarili i naposljetku iz sebe izbacili. Sada ta ideologija leži kao izmet na oktobarskoj kiši. Zato neće biti uopće nikakvo čudo ako Konjic već nakon sedmog oktobra postane ponovo crven. Građane ovog grada na to obavezuju sve preživljenje godine SDA-ovskog lopovluka a ljude koji sanjaju o vremenu u kojem će, kao što reče njemački pjesnik Bertold Breht, čovjek čovjeku napokon biti drug, njihovo ljevičarsko opredjeljenje.

Autor: Nihad Hebibović

Prometej.ba, 4.10.2012.