Franco „Bifo“ Berardi (Bolonja, 1948) talijanski je filozof marksističke provenijencije i aktivist autonomističke tradicije. U svojim radovima najviše se bavi ulogom medija i tehnologije u post-industrijskom kapitalizmu i psihoanalizom. Osamdesetih godina prošlog stoljeća surađivao je sa Felixom Gattarijem i bio osnivač radio postaje Radio Alice. Bio je dio talijanskog autonomističkog pokreta Autonomia Operaia. Objavio je mnoštvo radova i knjiga. Posljednja od njih – Futurability: The Age of Impotence and the Horizon of Possibility – objavljena je u Versu prošle godine. Također, valja istaknuti i Phenomenology of the End i The Uprising: On Poetry and Finance.


Darko Vujica, Prometej.ba: Bili ste dio talijanske ljevice u prošlom stoljeću, pripadali ste autonomističkoj struji. Ali pored autonomističkih pokreta u Italiji, u prošlom stoljeću postojale su i druge jake ljevičarske političke snage; bila je tu veoma jaka Komunistička partija Italije, bile su tu Brigate Rosse itd. Možemo li napraviti kratku rekapitulaciju onoga što se događalo na talijanskoj ljevičarskoj sceni tada, ali i pokušati to komparirati sa situacijom u Italiji danas, gdje je politička ljevica jako slaba?

Bifo Berardi: Ako usporedimo situaciju iz sedamdesetih godina sa današnjom, rekao bih da Italija nije poseban slučaj. Mislim da je evolucija koja se zbila posljednjih godina efekt globalne transformacije u kulturi i društvenim odnosima. Ukoliko se usredotočimo na iskustvo sedamdesetih u Italiji, mislim da možemo pronaći određene stvari koje su, po mome mišljenju, bile točke ekstremnog razvitka mogućnosti, mogućnosti koja se nije razvila do kraja. Koje su to mogućnosti? Po mome mišljenju, mogućnost koja je upisana u talijansku situaciju u sedamdesetima bila je mogućnost oslobađanja od rada. Točka potpunog razvoja tehnologije, općeg intelekta i kolektivnog znanja. Isto tako, odbijanje industrijskog rada. Bili su to značajni doprinosi autonomističkih pokreta u Italiji sedamdesetih. Posebno sam usredsrijeđen na autonomističke pokrete. Spomenuli ste Brigate Rosse, one su bile snažno iskustvo, veoma važno, ali tu nije bilo ničega novoga. One su bile dio internacinonalizacije lenjinističkih pokreta u svom esktremnom obliku. Prava novost u Italiji tijekom sedamdesetih bila je radnička borba. Odbijanje industrijskog rada od strane industrijskih radnika unutar novog pokreta koji je bio pokret za oslobađanje općeg intelekta. To je bilo prisutno u autonomističkoj teoriji, ali također i u autonomističkim radničkim borbama, osobito u Fiat Mirafioriju, Alfa Romeu... U nekim tvornicama na sjeveru Italije mladi ljudi su razrađivali mogućnost nečega novog – ako hoćete, komunizma – možda, ali ne u tradicionalnom lenjinističkom smislu. U novom, vrlo modernom smislu, gdje je postojala veza između odbijanja rada i novih tehnologija.


Kakvo je vaše mišljenje o eurokomunističkoj doktrini koja je u Italiji bila prisutna zahvaljujući Enricu Berlingueru? Kako ste se pozicionirali tada u odnosu na eurokomunizam?

Ja sam bio veoma kritičan prema eurokomunizmu. Mi smo ga zvali „neurokomunizam“. Ako se osvrnem malo unatrag, razumijem da je PCI (Komunistička partija Italije) govorila zanimljive stvari o problemima kao što su ekologija, konzumerizam itd. No, politika PCI-a je zapravo bila pokušaj povratka kretanja unutar socijaldemokratskog iskustva.


O čemu govorimo danas kada govorimo o istini u medijima, ili možda bolje reći: istini i medijima?

Riječ „istina“, zapravo – filozofski govoreći – više predstavlja problem nego rješenje. Šta znači riječ „istina“? Podudaranje riječi, koncepata sa stvarnošću... to je stvar koja ne postoji. Riječi, odnosno jezik su kreacija. Danas su popularne diskusije o lažnim vijestima. Mislim da se današnji problem istine vraća u političkom smislu kao kritika medijskog cirkusa, koja je stvorila širenje tzv. „lažnih vijesti“. Byung-Chul Han kazao je neke vrlo zanimljive stvari o suvremenom medijskom prostoru. On kaže da se komunikacijska stvarnost danas može opisati kao shitstorm. Ideja beskonačne proliferacije protoka informacija. Ta hipeproliferacija je stvorila situaciju u kojoj razlika između istine i laži ne postoji. Kako odlučiti o etičkoj istini medijskih objava? Potrebno nam je ono što moderna filozofija zove „kritičkim“. Šta je zapravo kritika? Kritika predstavlja sposobnost da razlikujemo da od ne, loše od dobrog, istinu ili laž u objavama. No, da biste to razlikovali, trebate imati određenu predstavu o informacijama. Protok informacija je izuzetno brz i suviše kompliciran, tako da društveni um teško pravi razliku između istine i laži. Tu se nalazimo pred pravim pitanjem. Problem nije laž ili istina u objavama, pravi problem je u tome šta se događa sa društvenim umom, šta se događa sa mogućnošću da pravimo te razlike? To nije problem istine, to je problem društvene sposobnosti da se napravi razlika između dobrog i lošeg. Problem je potpuni izostanak kritičkog mišljenja.


Budući se bavite i psihoanalizom, volio bih da govorimo i o psihičkim devijacijama uzrokovanim kapitalističkom dinamikom i reprodukcijom društva. Čini se da je mentalno zdravlje problem ne (samo) psihologije, nego također i politike. Nije li činjenica da sve više mladih pati od depresije, te da imamo sve veći broj samoubojstava među mladima, također i politički problem?

Ako pogledamo Freudovu knjigu „Nelagodnost u kulturi“, vidjet ćemo da on govori o civilizaciji kao stanju koje čini naše nagone potisnutim. Trenutna situacija je posve drugačija, jer živimo u uvjetima u kojima je brzina produkcije, komunikacije, informacija, reklama i uzbuđenja izazvala neku vrst hiperekspresije. Mi smo prinuđeni da potpuno izražavamo sebe cijelo vrijeme. Čini se da je potiskivanje zamijenjeno hiperprodukcijom panike. Depresija je drugi efekt toga. Šta je panika? Panika je psihičko stanje u situaciji u kojoj informacije izvana dolaze suviše brzo, previše ih je, izazivaju veliki stimulaciju. U tom trenutku, vaša psihološka obrana više ne može filtirati protok informacija. Tada je panika ono što vaš organizam registrira. Psihoanalitičari zapravo nisu govorili o panici do prije dvadeset godina. Panika je novo psihopatološko stanje. Definicija panike je u tom smislu, zapravo, stara petnaest godina, nastala je tijekom pod-industrijske ubrzanosti informacijskog procesa. Kada je mozak hiperstimuliran, on ne uspijeva nositi se sa takvim hiperstimulacijskim protokom. To je točka na kojoj ulažemo mnogo želje. Nemoguće je se suočiti sa takvim ubrzanjem. U tom trenutku slijedi depresija. Vidim krug panike i depresije u trenutnoj masovnoj psihopatologiji. Kao što je poznato, depresija je danas prisutna posebno kod mladih ljudi. Depresiju vidim kao učinak nemogućnosti da se nosi sa viškom infostimulacija. Informacije nisu samo informacije, one su također i neurostimulacije. Takva vrsta neurostimulacija izaziva paniku i depresiju. Kako ste sami kazali, to više nije psihoanalitički, to je sve više politički problem. Kako objasniti fenomen Trumpa ako ove stvari ne razumijemo?

Jonathan Franzen jedan je od najvažnijih pisaca našeg vremena. On je opisao kontekst unutar kojega Donald Trump može odnijeti pobjedu na izborima. To je kontekst masovne depresije koji je također povezan sa masovnom ovisnošću o drogama u SAD-u. U posljednjih deset godina heroin i drugi opijati su potpuno uništili svakodnevni život velikog dijela američkog društva. Ovaj val depresije je pozadina naših života kao dio bjelačke agresivnosti.


Jednom ste kazali kako je trećeputaška ljevica (sa Blairom, Schroederom, Zapaterom itd.) odgovorna za novi uspon fašizma. S tim u vezi, htio bih vas pitati, kako komentirate argumente lijevih liberala, ili možda bolje reći – samo liberala – kako bi trebali glasati za te iste političke snage (za trećeputaške socijaldemokrate) kako bi se obranili od ekstremno-desnih politika; politika koje su upravo oni svojom servilnošću prema kapitalu producirali?

Socijalna dinamika koja je dovela do nacizma u prethodnom stoljeću, danas je dovela Trumpa. Koja je to dinamika? Radnici i radnička klasa su mnogo nada polagali u ljevicu, psihološki, politički i socijalno. S druge strane, takva ljevica je postala glavna snaga kapitalističke agresivnosti. U tom trenutku se većina radnika okrenula desnici. U prethodnom stoljeću, uloga financija, financijskog kapitalizma bila je u tom smislu posebno očigledna nakon Prvog svjetskog rata, nakon Kongresa u Versaillesu kada su poniženi njemački radnici. U zadnjih trideset godina, to je postalo opće iskustvo europskih radnika. Šta se sada događa? U posljednjih dvadesetak-trideset godina, hajmo reći nakon Mastrichta, neoliberalni projekt smanjuje plaće, povećava prekarizaciju rada i u isto vrijeme izmješta moć iz tvornica; iz procesa produkcije ka financijskom sistemu koji je potpuno izvan snaga društvenog utjecaja. U posljednjih deset godina, nakon 2008. i financijske krize, na djelu imamo totalnu impotenciju. Radnici, ali ne samo radnici, studenti, mladi ljudi, većina društva se nalazi u položaju totalne impotencije. Vidjeli smo šta se zbilo u Grčkoj 2015. godine. Većina populacije smatra da se ništa ne može napraviti. Oni su glasali za lijevu opciju (za Sirizu), ali to nije promijenilo ništa, zbog toga što je ljevica impotentna i ljevica kasni za snagama financijskog kapitalizma. U takvim uvjetima, kao učinak poniženja imamo svojevrsni povratak bijelog supermatizma i ideju da je se poniženju moguće suprostaviti sa takvom vrstom moći. Ovakva vrsta bjelačke agresivnosti proizvedena od strane financijskog poniženja dovela je do toga da se većina europske populacije okrene desnici.


Šta da se radi?

Ako me pitate šta da se radi, bojim se da nemam odgovora na to pitanje. Ako razmislimo o onome što se dogodilo u četrdesetim godinama prošlog stoljeća, otpor protiv fašizma bio je baziran na posebnoj društvenoj kompoziciji. Društvena kompozicija danas, društvena kompozicija nove generacije, psihološka, kulturna, politička, ali najprije psihološka kompozicija nove generacije je bazirana na potpunoj prekarizaciji života i na digitalizaciji društvenih odnosa. Zbog toga ne očekujem otpor. Očekujem deset godina potpune tame.


Pesimist ste?

Apsolutno. Ono što je za mene teško tu nije fašizam, nego nemogućnost da društvo producira bilo kakav oblik solidarnosti. To je ključno. Zbog toga ja ne vidim otpor kao mogućnost u narednih, dvije, tri, četiri, pet... godina. Očekujem da fašizam proizvede sve svoje učinke. I znate li šta je konačni efekt fašizma? Rat! To je ono što ja očekujem. Moramo omogućiti situaciju za opstanak, ne za otpor, nego opstanak. Moramo prenijeti na drugu generaciju mogućnost solidarnosti. Ne mislim da je solidarnost moguća u narednih nekoliko godina. Ne vidimo za to mogućnost jer to nije moguće u psihološkim uvjetima ove generacije. Nije moguće napraviti ništa protiv kapitalizma ukoliko ne kreiramo uvjete za društvenu solidarnost. Stavite tu šta god želite; političke stranke, sindikate ili neke nove forme društvene organizacije, ali ja ne vidim niti jednu formu društvene organizacije jer je prekarizacija uništila društvene veze. Prekarni rad vrlo dobro zna da vaš kolega nije vaš prijatelj, nego netko s kim se natječete. U isto vrijeme, događa se da su nove forme digitalne povezanosti i komunikacije uništile socijalni i fizički odnos između tijela.


Nacizam i fašizam ne treba poistovjetiti, govorili ste. Zašto? Gdje su razlike među njima?

Fašizam i nacizam imaju mnogo toga zajedničkog sa historijske točke gledišta, ali njih ne treba poistovjetiti. Dok nacizam predstavlja agresivnu autoafirmaciju pobjedničkog identiteta, teški kult protestantske esencijalnosti pomiješan sa elementima paganske iracionalnosti, fašizam je izraz gubitnika. Talijani su bili gubitnici kroz cijelu povijest modernosti, i također, bili su gubitnici u procesu kolonizacije. Fašizam, koji je bio simboliziran klaunskim nastupima Mussolinija (ili Salvinija, usput) izraz je barokne senzibilnosti kulta tjelesne ekscesivnosti.

Razgovarao: Darko Vujica, Prometej.ba