Međutim, ljubav me nije popuštala. Nakon svakog neuspjeha i ispadanja bio sam tužan, osjećao bih nakratko pad svijeta, ali izvlačila me je nada u bolju sreću u budućnosti. Vijesnik takvih vremena došao je s najavom prelaska Philippa Inzaghija iz Juventusa u Milan, koji će se ostvariti godinu poslije te najave. Kakva senzacija! Kakva sreća! Nisam mogao skriti oduševljenje pa sam svoje zadovoljstvo izrazio u jednom pismu posvećenom Inzaghiju, ispisanom na ljubičastom kolaž papiru koji mi je skupa s medom, bojicama i kaladontom došao u paketu što smo ga dobili u školi pred kraj polugodišta (to su njemačka djeca pokušala obradovati svoje siromašne bosanske vršnjake, zamišljajući nas valjda u puno gorem stanju nego što ustvari jesmo). Pismo je dospjelo samo par koraka od stola na kojem je napisano, do ruku starije braće Realovaca, koji su mi svojim postupkom izlili litre krvi u obraz. Što sam ja više volio Milan, oni su bili ustrajniji u svojim provokacijama, a na nesreću i Real je u to vrijeme bio nenadmašan.


Ljubav koju sam iskazivao prema Milanu u kratkom vremenu prenio sam na cijelu talijansku ligu i reprezentaciju. Kad se samo sjetim kako sam bio tužan i bijesan kad je na Svjetskom prvenstvu 2002. Italija izgubila od Hrvatske, morajući pri tome glumiti da mi je to drago ili pak izbjegavati svaku priču o tome! Nisam naime vidio nijedan razlog zašto bi trebao za bilo koju drugu zemlju na svijetu više nego za Italiju: volim je najviše i tačka! To što sam rođen u Bosni, što mi u školskoj svjedodžbi stoji da sam Hrvat, nije moja krivica niti moj izbor, a kad već mogu birati onda ću izabrati ono što mi se iz nekog emocionalnog razloga ili unutrašnjeg poriva više sviđa. Po tom pitanju ostao sam isti do dana današnjega.


Kad spomenuh tu 2002. godinu (ističem slikovitije detalje, o Milanu i njegovim rezultatima ionako je već sve poznato), u proljeće smo imali priliku napraviti puno u Kupu Uefa. Milan je igrao polufinale protiv Borussije iz Dortmunda. Kao dijete trećeg staleža, svaki školski raspust provodio sam na Zahumu, sat vremena hoda iznad sela gdje sam stanovao dok je trajala nastava, nastojeći koliko-toliko biti koristan [u to vrijeme nastao je mit o mojoj lijenosti koji se širi i danas] obitelji (ili možda bolje reći porodici, obzirom da se riječ obitelj odnosi na zajedničko obitavanje, pa bih u skladu s tim jednu drugu porodicu trebao smatrati svojom obitelji makar koliko i svoju). Tada je Zahum bio selo bez struje, dakle praktično sam bio bez mogućnosti da saznam bilo kakve informacije o utakmici koja se igrala baš za trajanja proljetnog raspusta, i trebalo je čekati nedjelju i odlazak u Rumboke da saznam! Tri duga dana straha, strepnje, iščekivanja, nade... Kad je nedjelja konačno stigla, pravolinijski se otrčalo do teleteksta i - imao sam šta i vidjeti! Piše da je Borussia pobijedila sa 4:0. Ne vjerujem. Nadam se da je neka greška u pisanju. Utipkavam drugu stranicu i uvjeravam se. Kraj nade u finale!


Tog ljeta (nesretnog za talijansku reprezentaciju), slušajući Radio Dalmaciju na kazetofonu na baterije saznao sam da je Nesta potpisao za Milan! Mojoj radosti nigdje kraja, napravio sam veselje na koje je majka odgovorila samo jednim (polu)blagim pogledom i riječima šta ti je Franjo? Taj dan i nekoliko dana poslije poslušao bih svakoga od prve šta god bi mi se zapovjedilo. Nakon što je i Rivaldo došao tu, bio sam uvjeren da značajniji rezultat neće izostati.


To je sezona 2002./2003. Italija mi je vratila sve dugove, uzvratila mi je dugogodišnju uzaludnu ljubav poklonivši mi tri kluba u polufinalu Lige prvaka. Sad sam ja kao jedini Talijan u porodici, obitelji, selu... bio na olimpskim visinama. Za neke je to bio ozbiljan problem: sjećam se kad je ujak (kojeg smo uvijek zvali dajidža) izjavio ozbiljnim tonom trećoj strani u mojem prisustvu da mi treba izbiti Italiju iz glave, kao da se radi o nekom tumoru ili drogi. Dobro, kad bolje promislim nije to ni bila velika razlika od droge.


Milan je tada došao do polufinala preko Ajaxa, ali naravno - kao u inat -  utakmica se igrala za trajanja proljetnog raspusta pa ju nisam mogao gledati. Saznao sam ujtro da je Milan pobijedio sa 3-2 što mu je nakon amsterdamskih 0-0 bilo dovoljno za polufinale. Tek nekoliko godina poslije, nakon pojave ovih novih medija, vidio sam način na koji je to urađeno: Pippo Inzaghi postigao je u sudačkoj nadoknadi gol za pobjedu. Veliki Pippo, iako toga sigurno nije bio svjestan, bio je direktni uzrok najveće radosti u mom dotadašnjem životu. U finalu s Juventusom 28. maja, najljepšem mogućem, Milan je pobijedio nakon izvođenja jedanaesteraca, a ja sam taj dan išao na misu samo da se pomolim za njegovu pobjedu. S vremenom sam shvatio da Bog vjerojatno ima pametnijeg posla od praćenja utakmica, za razliku od mnogih nogometaša koji i u odrasloj dobi imaju kompleks da ističu svoje molitve na stadionima i pred svjetlima reflektora i stavljaju Svevišnjega na svoju stranu. Ali dobro, ipak su oni nogometaši.


Neću više da duljim s opisom Milanovih uspjeha i svega što su mome najdražemu klubu donijeli Nesta, Inzaghi i drugi, te ista ekipa talijanskoj reprezentaciji. Sjetimo se samo finala iz 2007. godine, kad je Inzaghi sa svoja dva pogotka donio Milanu sedmu titulu prvaka Evrope u povijesti, godinu nakon što je Italija postala svjetski prvak.


Pitate se možda, zašto su mi oni toliko važni, zar se ništa drugo nije dešavalo vrijedno isticanja u biografiji dosadašnjeg dijela života? E pa, vjerovali ili ne, to je bio smisao moga života, nogomet i Milan bili su jedini relevantni fenomen, jedina stvar na koju sam trošio i svoje osjećaje i živce. Bio mi je to dio života u kojem mi je najveća briga bila uspjeh Milana, Juventusa i ostalih Talijana. Nisam se zamarao s politikom, nisam puno znao o tome, nisu me sekirali ni nacionalisti ni inertni ljevičari. Istina, otkad znam za sebe slušao sam od oca kako je HDZ iselio pola Hrvata iz BiH, da su oni krivi za ovo naše stanje, za naš osobni težak život, da se ljudi prodaju HDZ-u radi posla, ali pojma nisam imao šta to sve znači. Shvaćao sam s vremenom. Kao što su mi neke stvari bile jasne krajem 1999., kad se po završetku mise molilo tri očenaša i zdravomarije za zdravlje prvog hrvatskog predsjednika, a kod kuće sam dobio pokudu što se nisam ustao i otišao. Shvatio sam poslije do kraja zašto taj čovjek ne zaslužuje nikakvu molitvu, kao što sam shvatio i svu bijedu braka između crkve i nacije, ali ponavljam - tada mi je to sve pored Ševčenkovih golova protiv Perugie bilo nezamjetan detalj. Danas mi je žao mi je što katarza kroz koju je prošao jedan dio našega naroda nije imala šireg zamaha, što se i drugi nisu ugledali na moju porodicu.


Odlaskom Inzaghija i Neste iz Milana definitivno je zapečaćen i taj dio mog života (praktično se on zatvorio prije četiri godine, ali pitanje je sad koji događaj treba smatrati glavnom prekretnicom). Inzaghijev posljednji gol za Milan je točka na i. Točnije, ta dva događaja slučajno su se desila skupa: meni više nisu briga rezultati Milana, dani mi nisu ispunjeni linearnim jednadžbama i iščekivanjem polufinala Lige prvaka kao u neka vremena, mnogo je stvari o kojima se moram brinuti, mnogo je događaja iz životne realnosti spram kojih bi čak i ispadanje Milana iz druge lige bilo nebitan detalj. (Iako sam i dalje 'navijač' Milana i Italije.) I dok se tako borim za sebe i za one koje volim, nadajući se da ću pomoći u rastjerivanju ove tame koja se nadvila nad mojim rodnim krajem i domovinom, vjerujući da mi ipak neće ponestati snage za to, s neizvjesnom budućnošću i za sebe i za svijet oko sebe, volim se sjetiti Maldinija, Neste, Ševčenka, Pirla, Georgea Weaha, Rivalda, Kake, Inzaghija, Del Piera i svih drugih koji su mi u to vrijeme predstavljali sve u životu. Koji su pravi simbol tog dijela života, kada mi se ovo što sam dosad ostvario činilo kao nešto teško dostižno i - što je najgore - kao nešto što će me činiti sretnim. Sagledavajući situaciju oko sebe i sve ono što nas čeka, volio bih se vratiti u ta vremena optimizma i snova o životu koji dolazi. Spoznajući stvari, nemam previše razloga za optimizam. Dok iz ove perspektive posmatram dijete koje na prozor bezbrižno urezuje natpis AC Milan i razmišlja o tome kako će za dva desetljeća, kad bude već jako odraslo, ionako sve stvari sjesti na pravo mjesto, zaključujem da je bilo jako naivno. I dalje su, kao i u ratu iz kojeg je onomad netom izišlo, na cijeni sijači mržnje, podjele i smrti, pred koje narod baca cvijeće ne znajući da ga vode u propast.