Vijest me je zatekla daleko od rodnog Sarajeva, daleko od Prve gimnazije. Sada živim u Londonu, svakodnevno govorim tuđim jezikom, nemušto se borim da izrazim misli istrzane između engleskog i tog nesretnog jezika sa mnogo imena, srpsko-hrvatskog, bosanskog, srpskog, hrvatskog, crnogorskog. A upravo kako da koristimo taj jezik učila nas je profesorica Hikmeta Radojević.

Naš jezik, maternji jezik. Jezik bez kojeg ne bismo mislili, jezik na kojem volimo.

Profesorica Hikmeta Radojević je bila stroga. Najteži nam je bio diktat. Pisali smo obavezno nalivperom, prepravljanje i dopisivanje nije bilo dozvoljeno. Svaka ispravka se računala kao greška. Ali, jezičke zavrzlame su bile samo vježba. Vrlo malo vremena smo provodili učeći pravila gramatike ili pravopisa - ona su se podrazumijevala. Časove po kojima ćemo je pamtiti ispunjavala je iskrenom ljubavi prema književnosti. Iz pamćenja, pred oči izlazi čas lektire u prvom razredu, kada nas je uvela u ljepote Odiseje. Težak prevod, strog stih, ne razumijemo ništa, da li je Odisej tek krenuo ili se već vratio, i kako je prošao kroz Skilu i Haribdu. Ali njen zanos nas drži, probijamo se kroz tkivo teksta i otkrivamo, svako za se, ljepotu u slikama, važnost u mislima, koje će nas pratiti kroz život. Prvi put shvatamo šta je to simbol.

Ili uvodni čas o književnosti romantizma. Njeno objašnjenje kako su istorijsko-društvene prilike u doba prosvjetiteljstva uticale na pojavu književnih pravaca je bilo, siguran sam, jasno i najlošijem đaku među nama. Pojava romantizma kao reakcija na neuspjehe prosjetiteljstva, čuvena alegorija »zatvaranja u kulu od slonovače« - sve je još svježe, kao da sam gimnazijalac i sad, kad već uveliko sam koračam kroz život. Kao jutros da sam bio na času, u malom kabinetu na kraju hodnika, što gleda na Metalac.

Odgonetali smo simbole, nalazili veze između društvenih kretanja, istorijskih događaja i njihovog odbljeska u svijesti pojedinca. Za formu nismo imali vremena – svakako se morala poštovati – na suštini smo se zaustavljali. Ako bih morao da izaberem jedan pojam, koji bi je opisao kao ličnost, kao čovjeka – to bi bila suština.

Moram još da dodam izvinjenje. Izvinjenje strogoj profesorici Radojević što ovaj rad ne zaslužuje veću ocjenu od četiri plus. Samo rijetki među nama u još rjeđim prilikama pamte peticu iz sastava. Ali namjera mi je bila iskrena i nadam se da će mi oprostiti što pišem na brzinu i zapostavljam formu.

Dino Tahirović

Prometej.ba