– Kako ste saznali za naše Udruženje?

– Pa, čula sam od kolega da jedino preko vas mi sa nastavničkih smjerova možemo odraditi pripravnički…

– Hm, pa da… Recimo da je tako. Mislim, možete i preko konkursa Zavoda za zapošljavanje, ali nije to za svakoga… Mislim, nemojte me pogrešno shvatiti, znate i sami kako to hoda… Znate da je pripravnički kod nas volonterski?

– Da…

– Dakle, vaše obaveze su da volontirate u Udruženju 80 sati, da prisustvuje trodnevnoj obuci za rad sa djecom sa poteškoćama… Ali možete to volontiranje u Udruženju i preko ljeta, kad ne bude škole. Nama je u interesu da što prije krenete u školu. Znate, mi vam dodijelimo dijete sa poteškoćama sa kojim idete na nastavu pa pohađate s njim sve časove godinu dana…

– Godinu dana?!

– Da, bilo je šest mjeseci do septembra, ali sad je godinu…

– Ali ja ne znam ništa o pristupu djeci sa poteškoćama… Kako ću ja paziti na dijete 5 sati dnevno samo na osnovu trodnevne obuke… Ja sam završila Književnost, nisam nikad… Hoću li prvo volontirati u Udruženju, da se malo naviknem…

– Ma možete to i preko ljeta, važno je da što prije krenete u školu. Ne brinite za to, vaše je samo da podstaknete dijete da prati nastavu, samo malo da ga motivirate….

– Aha, samo da ga motiviram… A možete li mi dodijeliti dijete koje ide u školu u kojoj nema smjena, trebala bih raditi neki poslić pored ovoga…

– Ne, nažalost. To je do škole, nije do nas.

– A može li makar negdje blizu, da ne kupujem kartu?

– U tom dijelu grada gdje stanujete, ne trebaju nam asistenti…

– O, katastrofa!

– ?!

– Izvinite na ovim iskrenim reakcijama…

– Uredu je, razumijem.

Ovo je ukratko razgovor sa udruženjem “Dajte nam šansu” koje je servisni centar za djecu sa poteškoćama u razvoju, a koje na osnovu suradnje sa Ministarstvom obrazovanja, nauke i mladih Kantona Sarajevo prima volontere i nalazi im mjesto u školama u kojima će odraditi pripravnički.

Dakako da je inkluzija u obrazovanju doprinos poboljšanju ljudskih prava djece sa poteškoćama u razvoju i korak naprijed nas kao društva, ali mislim da je ona u naše škole uvedena navrat-nanos i bez jasnog koncepta sprovedbe.

Nakon gore navedenog razgovora za pripravnički rad, razmišljala sam da ovaj tekst bude računica životnih potrepština (hrane, pića, prevoza, stanarine, računa) za godinu dana volonterskog rada koji se zahtijeva od nas a koji bi pokazao koliko Ministarstvo besramno siše sve izvore sa kojih može profitirati i zakrpiti provalije svojih zamisli. Plašeći se patetičnosti i sličnosti sa Ministarstvovim kukanjem kako nema para, odlučih da podijelim sa vama razmišljanja na koja ne mogu naći odgovor.

– Zašto se pripravnički rađen preko konkursa za pripravnike računa kao godina dana radnog iskustva, a pripravnički preko Udruženja samo kao pripravnički staž? Znači li to oni koji su imali privilegiju da ne volontiraju godinu dana nego da za taj rade prime, istina mali, ali ipak neki honorar, trebaju nastaviti biti u prednosti na konkursima sa godinom iskustva?

– Zašto je na Filozofskom fakultetu na Odsjeku za književnosti naroda BiH i b/h/s jezik master studij koncipiran tako da se na velikoj većini predavanja obrađuje skoro identično gradivo onome sa dodiplomskog studija? Zašto studij mastera nije organizovan tako da se za te dvije godine završi pripravnički, ili da se studenti pripreme za rad u inkluzivnom obrazovanju? To bi bila i finansijska ušteda jer studenti tada mogu imati stipendije, imaju pravo na jeftine studentske mjesečne karte za prevoz, ali i ušteda vremena u odnosu na sadašnju situaciju kada nam sistem doslovno otima godinu dana života.

– Zašto cijenu nedomišljene inkluzije plaćaju djeca kojoj je potrebna asistencija u nastavi a ne dobivaju odgovarajuću pomoć nego tek svršene studente različitih struka koje niko i ne pita da li su psihički, fizički i mentalno spremni i sposobni provoditi prosječno 20 sati sedmično sa djetetom sa poteškoćama? Osim djece, cijenu bezidejnosti plaćaju studenti kojima je jedini način da dođu do mentora jednogodišnje volontiranje.

– Zašto sve liči na ucjenu? Stavimo se u poziciju MONKS-a da predvidimo drugu stranu priče: Mi kao Ministarstvo smo dužni da u školama sprovedemo inkluziju. Ideja inkluzije podrazumijeva asistente u nastavi. Asistenti u nastavi bi se trebali platiti, jbg, svaki dan da ljudi dolaze… Ali, čekaj, ima neko ko od nas zavisi. Tako je – studenti nastavničkih smjerova kojima treba pripravnički. Kad već možemo da ne plaćamo nastavnike što su im mentori, ne moramo vala ni njih, ništa i ne rade, sjede, toplo im, dječica okolo… ljepota te uzme. Evo, možemo i kroz brojeve: ilustracije radi, recimo da u Sarajevskom kantonu svake godine 100 studenata nastavničkih smjerova rade kao pripravnici u školama. Uzmimo da svako od njih u prosjeku provede 5 sati u školi dnevno. To je 500 odrađenih sati. Ako bi cijena sata bila 5 KM, to je dnevno 2,500 KM. Dakle, za samo 175 radnih dana u godini, ušteda je minimalno 437 500 KM. Elhamudulila. A ko voli nek izvoli, ko ne voli, eno mu Bingo i Konzum.

Još samo jedno pitanje za kraj: Zašto se u ime ovolike uštede pripravnici koji nisu dobili ni marku za svoj jednogodišnji rad ne oslobode plaćanja polaganja stručnog ispita koji košta 250 KM?

Prometej.ba

16.2.2018.