Nas, odgojene na Feralu, na Feralovim bibliotekama koje je uređivao Predrag Lucić, duboko je potresla vijest da je nakon iznenadne i teške bolesti umro jedan od najvećih naših umjetnika, Predrag Lucić, naš Duje. Odgajao nas je svojim humorom, svojom satirom, svojim šeretskim osmjehom iza kojeg se uvijek jasno pomaljala borba protiv svih bogova koje zarobljuju čovjeka – bogova nacionalizma, bogova lažnog morala, bogova raznih religija koji toliko vladaju našim prostorima i koje umjesto slobode donose nove okove. Uistinu je svojom pojavom, svojim pisanjem bio čovjek slobode, one duboko shvaćene slobode koja ne pristaje na nikakve kompromise, na nikakve kolektivne identitete, na nikakve lažne bogove. One slobode koja se očitovala u njegovoj poeziji i kolumnama.

Kada smo moj dragi prijatelj Nebojša Zelić i ja osmišljavali niz javnih razgovora važnih intelektualaca pod nazivom «Religija i javnost» u Rijeci 2014. i 2015. godine, jedan od prvih naših izbora bio je razgovor našeg Duje i fra Ivana Šarčevića, o religiji i nacionalizmu. Taj razgovor, koji je trajao preko sata i pol, predstavlja jedan od antologijskih razgovora recentne hrvatske povijesti.

Skroman je bio Duje. Nakon razgovora pitao sam ga zbog čega je samo postavljao pitanja, a nije ulazio u raspravu s Ivanom, odgovor je bio: «Pusti me, uživao sam!». A imao je što za reći, toliko toga.

Nedostajat će mi osobno, ali još važnije, hrvatska kultura nije ni svjesna koliko će joj nedostajati jedan od onih rijetkih koji su u svojim stavovima bili dosljednji posljednjih nekoliko desetljeća. Nije ni svjesna koliko će joj nedostajati Dujin humor, njegov jezik i ono što je uvijek izazivao svojom pojavom i radom – smijeh slobode!

Zoran Grozdanov, Prometej.ba