Propaganda sama po sebi je stara koliko i čovječanstvo, ali prijetnje koja ona nosi su i dalje aktuelne i savremene. Osnovna svrha propagande je da ubijedi slušatelje u ideje koje propagator pokušava prenijeti. Savremeno razumijevanje koncepta propagande je razvijeno i oblikovano kroz historiju u interakciji sa vjerskim, društvenim i tehničkim previranjima. Nezavisno o svojoj trenutnoj formi, propaganda je i dalje ukorijenjena u iste principe kao i ranije. Termin je nastao od latinske riječi „propagare“ sto znači „sađenje biljke na nove lokacije“ (Rogers i sar., 2007). U danas poznatoj formi riječ je prvi put korištena za vrijeme Tridesetogodišnjega rata. Za vrijeme Drugog svjetskog rata termin je korišten od strane njemačkog mistera Goebbelsa (Taylor, 2003), koji je izjavio: „Izgradili smo Reich na propagandi“. Historijski gledano propaganda je usko vezana za ratovanje. Stoga ne iznenađuje činjenica da se propaganda često vezala za tzv. psihološki rat ili rat ideja.

Ubjeđivanje masa u sopstvene ideologije ili dogme oduvijek je bilo dio svakog političkog, vjerskog ili društvenog pokreta. Međutim, u trenutnom globaliziranom svijetu, propaganda je daleko prekoračila državne granice ili određenu publiku. Brza diseminacija interneta i njegov ogromni domet učinili su ga savršenim sredstvom da se poruke emituju širom svijeta bez geografskih i vremenskih ograničenja. Upravo u tome je i savremena opasnost propagande. Različite ideologije se šire mnogo brže i dopiru mnogo dalje nego ikada prije. Online poruke moguće je poslati na drugi kraj svijeta za treptaj oka. Nadalje, internet dozvoljava kombiniranu upotrebu različitih formi medijskog sadržaja u isto vrijeme (tekst, video, forumi za diskusiju i sl.), te omogućava narodnim masama da aktivno kreiraju svoj vlastiti sadržaj. Nova tehnologija donijela je mnoge izazove na koje je teško blagovremeno odgovoriti. U sjeni brzog širenja informacija, veće slobode pojedinca, niske kontrole državnih službi i bolje povezanosti često dolazi do zloupotrebe interneta kao posrednika za mnoge negativne pojave u društvu.

Definitivno jedna takva pojava, o kojoj se u posljednjem desetljeću mnogo govori u javnom diskursu, je upotreba interneta od strane različitih ekstremističkih grupa. Twitter i Facebook predstavljaju samo neke od društvenih platformi koje su postale široko korištene i vrlo popularne među radikalnim grupama. Omogućili su im slanje svoje poruke u realnom vremenu širom svijeta. Nedostatak strogih propisa, mogućnost da se ostane anoniman, jednostavan pristup širokom spektru publike i brz protok informacija unutar Twittera i sličnih društvenih medija učinili su ove alate omiljenim za emitovanje ekstremističkih vjerovanja i vrijednosti prema podložnoj publici (Weimann, 2015). Mnogi tvrde da internet postaje sve više aktivno sredstvo za nasilnu radikalizaciju koja olakšava širenje ekstremističkih ideologija jeftino, brzo, decentralizovano i globalno.

Poznata je činjenica je da su radikalne grupe vrlo rano prepoznale benefite i korist virtualnog svijeta kao svoju novu bazu i operativnu sferu (Hoffmann, 2006). Dva najšire poznata virtuelna propagatora današnjice su desničarski/nacionalistički i islamski ekstremisti. Svaka ideja ma koliko plemenita bila može se iskoristiti za razvijanje ekstremističke propagande koja vodi ka nasilju.

Samo u Bosni i Hercegovini postoje na stotine on-line foruma, blogova, grupa na društvenim mrežama i videa kroz koje šire svoju ideologiju. Munkler (2002) i Wagner (2009) problematiziraju da širenjem svojih poruka kroz društvene mreže ekstremističke grupe postižu tri cilja. Prije svega, zastrašuju javnost. Razvijaju i pojačavaju pogled na svijet kao vrlo opasno mjesto. Nadalje, internetom je moguće slati poruke koje će izazvati „neprijatelja“. Treći i možda najopasniji cilj je mobilizacija pojedinaca da se pridruže organizacijama. Stoga, ne iznenađuje zabrinutost koju su izrazile bezbjednosne službe i stručnjaci širom svijeta. Internet je snažno sredstvo kojim ekstremističke grupe uspijevaju da indoktriniraju mase i jačaju svoje pokrete (Europol, 2011a). Posebno se problematizirala pojava tzv. “turbo radikalizacije“ (Denso, 2011), relativno brze indoktrinacije pojedinaca kroz propagandne snimke.

Mladi adolescenti, digitalni domoroci, su naročito podložni, budući da se do njih lako može doprijeti korištenjem web 2.0 medija. Pregled istraživanja o pozadini, motivima i procesima pokazuje: uvijek se radi o međusobnoj interakciji niza faktora, a procesi nisu linearni. Ali svakako, prvi korak u radikalizaciji se često dešava kroz internet poznanstva ili se pak kroz internet poruke jačaju i osnažuju. Nekoliko izvještaja o procesu radikalizacije pokazalo je da on-line ekstremistički sadržaj ne regrutira i radikalizira u vakuumu, nego nadopunjuje izvanmrežne napore, povećava sposobnost regrutora i radikala da ubrzaju taj proces. Farah Pandith, bivša specijalna predstavnica muslimanskih zajednica u američkom State Departmentu, susrećući se s hiljadama muslimana/ki, zaključila je da sve veći broj muslimana/ki danas pati od duboke krize identiteta. Ona tvrdi da su od 11. septembra 2001. godine mladi muslimani/ke odrasli s riječju "islam" ili "musliman" sa naslovnica novina. To je potaknulo neke od njih da se pitaju što znači zapravo biti moderni/a musliman/ka. U prošlosti, blizak porodični krug unutar veće zajednice mogao je ponuditi odgovor. U današnjim zajednicama postoji manje vjerske i porodične podrške, što vodi neke mlade muslimane/ke da na Internetu traže odgovore, gdje susreću regrutere i "vjerske sankcioniste“ koji nude specifično prilagođene odgovore koji su privlačni i daju smisao ovim mladim ljudima.

Štaviše, nedostatak geografskih barijera uključuje opasnost od novog tipa indoktrinacije, koji se znatno razlikuje od ranije poznatih tradicionalnih formi. Tradicionalno, članovi različitih ekstremističkih grupa su regrutirani i indoktrinirani na „licu mjesta“. Oni su ispunjavali zahtjeve grupa koje su dolazile iz njihove neposredne geografske okoline. Internet anulira državne ili regionalne granice. Danas je poznat fenomen indoktrinacije pojedinaca koji su odrasli u zapadnim društvima i samostalno prisvojili nasilne ideologije terorističkih grupa koje operiraju na drugoj strani svijeta (Wilner i Dubouloz, 2009). Smatra se da se njihova radikalizacija uglavnom se odvijala on-line. Poznati slučajevi terorističkih napada u zapadnom svijetu su interpretirani kroz masovne medije kao dokaz fenomena on-line indoktrinacije (Flade, 2011). Jedan primjer toga je slučaja Arida U., mladog ekstremiste iz Njemačke koji je planirao i izvršio atentat na dva američka vojnika na aerodromu u Frankfurtu u martu 2011. Arid tvrdi da su video snimci na YouTube koji prikazuju nasilje i pljačkanje od strane američkih trupa u Afganistanu bili okidač da izvrši svoje djelo.

Iz psihološke perspektive, video snimci su perfektna sredstva za propagandu. Tehnički razvoj današnjice omogućava vrlo jednostavno produciranje video sadržaja, a ogromna prostranstva interneta omogućavaju brz pristup masovnoj publici. Bitno je istaknuti da pojedinačni slučajevi koji su retrospektivno analizirani (poslije izvršenog napada) ne razjašnjavaju uzročno-posljedične faktore. Iako su svi izvještavali o bitnom efektu internetskih videa, istraživanja efekta medija konstantno pokazuju da uticaj medija na primaoce je samo jedan od velikog broja faktora koji utiču na stvaranje stava, pogleda na svijet i na koncu nasilnog ili diskriminatornog ponašanja (Ferguson, 2007). Stoga je prosto nerealno pretpostaviti da nekoliko video snimaka može sasvim „običnu“ osobu pretvoriti u nasilnog teroristu. Ali svakako da mogu doprinijeti situacionim i osobnim faktorima da pojedinac postane prijemčljiviji ekstremističkim porukama i idejama.

Kako bi se napravili validni zaključci o doprinosu cyber alata pri širenju ekstremističke retorike neophodna su objektivna multi-sektorska istraživanja. „Od prvih istraživanja propagande do danas njena svrha se nije promijenila: 1. osnaživanje morala i jedinstva vlastite grupe, 2. oslabljivanje i depersonaliziranje neprijatelja, 3. osvajanje mišljenja neutralnih“ (Bernays, 1942. str. 237). S aspekta socijalne psihologije to se može razumjeti kao povećavanje kohezije unutar grupe, slabljenje kohezije van grupe i regrutiranje potencijalnih članova. Online komunikacija unutar grupe, kao što su planiranje i tehničke informacije odvija se na zatvorenim forumima (Busch, 2005). S druge strane, materijali koji se koriste za regrutiranje dostupni su na web stranicama, socijalnim mrežama. I u ovom slučaju forumi za diskusiju igraju odlučujuću ulogu. Materijali su često zavijeni u plašt nenametljivosti i sasvim „normalnog“ internet sadržaja. U skladu s tim, ekstremistička digitalna komunikacija je često opisana kao ofanzivna propaganda (Puschnerat, 2006) ili marketing straha (Weichert, 2007). Dalja problematika je da čak i u slučajevima kada državne institucije uspiju da pronađu takav sadržaj i da ga izbrišu, on je već postavljen na drugim stranicama (Seib i Janbek, 2011). A broj takvih stranica se množi svakodnevno. Čest je fenomen da se takve stranice i materijali prevode na što više jezika. U 2001, Al-Kaida je objavila 19 dokumenata, taj broj je prešao 1000 uploadovanih dokumenata na različitim jezicima od strane različitih grupa i pojedinaca u 2007 (Torres-Soriano, 2009). Islamska država (IS) razlikuje se od drugih terorističkih organizacija iz prošlosti. Prije svega, izgradila je pseudodržavu, "islamski kalifat", te je bila sposobna da se ekonomski održi i skupi više dobara nego ijedna teroristička organizacija u prošlosti. Na koncu, njezina snažna kampanja koja ima globalno praćenje, uspjela je privući preko 40000 stranih boraca iz preko 90 zemalja.[1] U okviru kalifata, religija se iskorištavala i kao alat za indoktrinaciju, motivaciju za regrutovanje i kao sredstvo kontrole nakon što se ljudi priključe. Glavna snaga IS-ove medijske kampanje bila je sposobnost da decentralizira svoje društvene medije, čime je omogućila svojim pristašama da upravljaju vlastitim „produkcijskim kućama“. S druge strane, IS je vrlo učinkovito nadzirao ove decentralizirane sadržaje tako da su upućivali jedinstvenu poruku koju su kontrolirali njegovi središnji centri moći.

Osama bin Laden bio je prvi teroristički vođa koji je shvatio moć world wide weba još 1997. godine. Ayman al Zawahiri, trenutni vođa Al-Kaide, izjavio je 2005. godine: "Mi smo u borbi, a više od polovice ove bitke nalazi se u medijima. U toj medijskoj bitci nalazimo se u utrci za srcima i umovima našeg Ummeta." Podružnice Al-Kaide, posebno Al-Kaida na arapskom poluotoku sa svojim Inspire magazinom i Al Shabaabom, te vještom upotrebom Twittera postavili su neke od prvih koraka. Inače, Inspire časopis daje upute kako izgraditi bombu u vlastitoj kuhinji. Iste upute su koristile braća Tsarnaev za izgradnju bombi u napadu u Bostonu. IS je virtualnu borbu pomakao na potpuno novi stepen. Kako bi promovirali regrutovanje i svoju propagandu IS je proizveo časopis Dabiq. U 2014. godini je izašlo prvo izdanje na kanalima dubokog weba. Tokom vremena časopis je postao dostupan i na drugim izvorima koje uključuju površinski internetski prostor koji je dostupan svima. Časopis je obuhvatio vjerske, vojne i političke dimenzije IS propagande. A sam naziv časopisa Dabiq nosi u sebi poruku. Dabiq je inače malo selo u provinciji Halep. U islamskoj eshatologiji postoji predaja o tome kako će se baš u tom mjestu odigrati ključna bitka između muslimana i Bizantijaca kao oličenja kršćanskih i zapadnih sila. Ta bitka u islamskoj tradiciji poznata kao melahim je ekvivalent judeokršćanskom učenju o Armagedonu ili konačnoj bitki između dobra i zla koja će biti uvod u kraj svijeta.[2] Značaj koji je IS dao Dabiqu otkriva mnogo o tome kako se konstruiše IS-ov narativ. Prema riječima Muhameda Jusića: „Ideolozi ISIL-a i njima sličnih pokreta su na osnovama islamske tradicije, historijskih modela življenja islama i tadašnjih pravnih rješenja, ali izvađenih iz konteksta i bez dosljednog razumijevanja, razvili kvazivjersku argumentaciju koja se možda najbolje može nazvati pseudoteologijom koja se bez ikakvog obzira i na silu pokušava pretočiti u novu realnost.“[3] IS kriza postala je jedan od najcitiranijih i društveno posredovanih sukoba u povijesti.

IS sljedbenici s oduševljenjem koriste web forume i društvene medije. Oni su učinkoviti borci na tastaturama, prije i nego njihove čizme taknu zemlju.Ekstremistički forumi su većinom na dubokom webu gdje je potrebno članstvo, autentifikacija i lozinka da bi im se pristupilo. A pristup tim forumima se dobiva na društvenim mrežama pristaša IS-a.

IS se razlikuje od drugih ekstremističkih grupa na Twitteru. Hashtagovi IS su direktni i imaju za cilj da okupe što brojniju publiku. Na primjer, tokom nogometnog svjetskog prvenstva u 2014. godini hashtagovi poput "# Brazil_2014" bili su zakačeni na propagandu IS-a kao dio strategije koja im je omogućila da dobiju globalnu publiku.[4]

Zanimljivo je da je IS prepoznao važnost prilagođavanja svojih poruka ženskoj publici. U 2015. godini IS osniva novi medijski ogranak, Zora fondaciju, koja je posvećena privlačenju žena. Ove web stranice promiču ideološku indoktrinaciju sa željama mladih žena za brakom. Na ovim mrežama se slike mačića i dizajnerske odjeće objavljuju zajedno sa ektremističkom retorikom i opisima „dobrog“ života u halifatu i slikama djece u ratničkoj uniformi. Mreže pružaju savjete o majčinstvu i kuhanju, informacije o šerijatu, upotrebi oružja i sl.

Audio-vizelna propaganda je u većini slučajeva rađena od strane profesionalnih medijskih kuća. Na primjer Al-Fajr, As-Sahab, Globalna islamska medijska fronta (Global Islamic Media Front - GIMF) se smatraju globalnim produkcijskim i distribucijskim centrima. Al-Furqan je službeno medijsko krilo IS-a. Dvije produkcijske kuće su radile i na kreiranju sadržaja namijenjenih muslimanima Balkana. Video, pod naslovom "Čast je u džihadu, poruka Balkanu", objavio je Alhayat Media Center, 2015. godine. Video, koji traje nešto više od 22 minute, ima prevod na engleski jezik a govori o historiji Balkana, o muslimanskim zajednicama u Bosni i Hercegovini, Kosovu, Makedoniji, Albaniji. Video također prikazuje pripadnike Islamske države koji su došli sa Balkana, koji pozivaju druge muslimane da idu u Irak i Siriju "gdje mogu sa sigurnošću i dostojanstvom živjeti sa svojim porodicama". Drugi video proizveden za istu publiku objavljen je 2016. pod nazivom „Ubijte poklonike nevjerice“, proizveden je od strane al-Furāt Media fondacije i stavlja metu na pojedinačne ličnosti iz javnog života, posebno na pojedine selefijske učenjake, riječima: „Sa ove zemlje, iz mubarek blagoslovljenog Šama, pozivam svoju braću koju volim u ime Allaha. Iz Bosne posebno. Braćo riješite se ovih imama kufra.“ Pozivanje na ubistvo direktno je upućeno Muameru Zukorliću, političkoj ličnosti i bivšem sandžačkom Muftiji Mešihata Islamske zajednice u Srbiji; Dževadu Gološu, mostarskom hafizu; Safetu Kuduzoviću, Elviru Peziću, Izetu Zukorliću i drugima.

Ovo omasovljenje IS-ovog propagandnog materijala je uveliko doprinijelo fundamentalno pogrešnom stavu i tumačenju ekstremizma kao "tipično za Islam" (Fischer, Greitemeyer, Kastenmüller, Frey i Oswald, 2007). U oštrom kontrastu sa samom religijom, islamski ekstremizam je religiozno motiviran oblik političkog ekstremizma (Puschnerat, 2006). Posebnost islamskih fundamentalizama s konca dvadesetog i početka dvadeset i prvog stoljeća izgleda kao krajnje nasilje usmjereno prvenstveno protiv muslimana, pa tek onda „drugih nevjernika“. Ključni problem nije na Zapadu već na Bliskom istoku koji je u fokusu ovih ekstremista, koji žele da kontrolišu većinski muslimanske zemlje, obore vladajuće režime, unište bilo koji pokret čiji je cilj liberalizacija tamošnjih društava, te da cio muslimanski svijet postane posebna orbita. Terorističke akcije na Zapadu su više vojna taktika u cilju polarizacije društva, sprečavanje zapadnih zemalja i sistema vrijednosti da se približe istočnom.

Autorica: Dalila Bašić

Prometej.ba

[1] Prema Međunarodnom centru za proučavanje radikalizacije i političkog nasilja (2015).

[2] Nakon što je IS izgubio teritorij Dabiq-a, časopisu su promjenili ime u Rumiyah

[3] http://balkans.aljazeera.net/vijesti/kako-ce-isil-objasniti-pad-grada-iz-prorocanstva

[4] J.M. Berger (2014), ‘How IS games Twitter’, The Atlantic, (16-06).

Reference:

  • Borum, R. (2011a). Radicalization into violent extremism I: A review of definitions and applications of social science theories. Journal of Strategic Security, 4, 7–36. http://dx.doi.org/10.5038/1944-0472.4.4.1
  • Borum, R. (2011b). Radicalization into violent extremism II: A review of conceptual models and empirical research. Journal of Strategic Security, 4, 37– 62. http://dx.doi.org/10.5038/1944-0472.4.4.2
  • Rogers, M.B., Loewenthal, K.M., Lewis, C.A., Amlôt, R., Cinnirella, M., & Ansari, H. (2007). The role of religious fundamentalism in terrorist violence: a social psychological analysis. International Review of Psychiatry, 19 (3),253–62. doi:10.1080/09540260701349399
  • Taylor, P. M. (2003). Munitions of the Mind – A History of Propaganda from the Ancient World to the Present Day (3rd. ed.). Manchester and New York: Manchester University Press.
  • Weimann, G. (2006). Terror on the Internet. Washington, D. C.: United States Institute of Peace.
  • Münkler, H. (2002). Die neuen Kriege [The New Wars]. (Rowohlt, Ed.). Reinbek:Germany.
  • Wegner, P. (2009). Die neuen Krieger – die Propaganda der Al-Qaida als Mobilisierungswerkzeug. Saarbrücken: Verlag Dr. Müller.
  • Hoffmann, B. (2006). Terrorismus- der unerklärte Krieg. Frankfurt: Fischer.
  • Europol. (2011). EU Terrorism Situation and Trend Report. European Police Office. doi:10.2813/14705. Den Haag
  • Denso, C. (2011, March 10). Dschihad im Netz. Zeit online, pp. 1–4. www.zeit.de
  • Wilner, A., & Dubouloz, C.-J. (2009). Homegrown terrorism and transformative learning: An interdisciplinary approach to understanding radicalization. Global Change, Peace & Security, 22 (1), 33–51.
  • Field, A. (2009). Discovering Statistics Using SPSS (3rd ed.). Los Angeles, London, New Delhi, Singapore, Washington D. C.: Sage.
  • Ferguson, C.J. (2007). Media violence effects and violent crime: Good science or moral panic? In C.J. Ferguson (Ed.), Violent Crime: Clinical and Social Implications (pp. 37–56). Thousand Oaks, CA: SAGE Publications, Inc.
  • Bernays, E.L. (1942). The marketing of national policies: A study of war propaganda. Journal of Marketing, 6 (3), 236–244.
  • Busch, C. (2005). Rechtsradikale Vernetzung im Internet. WeltTrends, 13 (48), 67–68.
  • Puschnerat,T. (2006). Zur Bedeutung ideologischer und sozialer Faktoren in islamistischen Radikalisierungsprozessen – eine Skizze. Möglichkeiten und Grenzen einer prognostischen Empirie. In U. Kemmesies (Ed.), Terrorismus und Extremismus – der Zukunft auf der Spur. Beiträge zur Entwicklungsdynamik von Terrorismus und Extremismus (pp. 217–235). München: Wolters Kluwer Deutschland GmbH.
  • Weichert, S.A. (2007). Die Propaganda der Tat – Zur Kommunikationsstrategie des modernen Aufmerksamkeitsterrorismus. In S. Glaab (Ed.), Medien und Terrorismus. Auf den Spuren einer Symbiotischen Beziehung (pp. 83–98). Berlin: Berliner Wissenschaftsverlag.
  • Seib, P., & Janbek, D. M. (2011). Global Terrorism and New Media. New York: Routledge.
  • Torres-Soriano, M.R. (2009). Spain as an Object of Jihadist Propaganda. Studies in Conflict & Terrorism, 32 (11), 933–952. doi:10.1080/10576100903259977
  • Fischer, P., Greitemeyer, T., Kastenmüller, A., Frey, D., & Oßwald, S. (2007). Terror salience and punishment: Does terror salience induce threat to social order? Journal of Experimental Social Psychology, 43 (6), 964–971.doi:10.1016/j.jesp.2006.10.004