Eto to je svijet, eto to su ljudi

Kroz više tisuća godina svoje zadnje povijesti, od mezopotamskih i jangce-jangskih civilizacija, od drevnog Babilona i faraonskog Egipta, preko srednjeg vijeka do današnjeg dana, teško da možemo reći da je čovječanstvo napredovalo u duhovnom pogledu. Da, razvijala se znanost, dolazilo se do novih tehničkih spoznaja, inovacije su mijenjale svakodnevni život ljudi, osvajanja i ratovi su izmjenjivali granice, uništavali jedne kulture i religije, a širili druge, ali u duhovnom smislu nije došlo do značajnije evolucije ljudskog roda. Ne postoji nikakav paradoks i besmislenost iz nekadašnjih vremena a da danas, u ovom našem vremenu, ne možemo naći njemu analog jednake suštine. Ljudi su i dalje robovi bogova koje su sami proizveli, i dalje se dijele na osnovu izmišljenih stvari što su religija i nacija, i dalje vrše nasilje u ime svojih božanstava, i dalje dokazuju jedni drugima da je njihov bog jedan i pravi (mnogi to sad rade bombama), i tako dalje.

Imamo li pravo reći da smo napredovali, ako se i dalje društva ljudi sklapaju po nacionalnom/vjerskom, rasnom ključu? Kakvi smo to ljudi ako čak i brakove sklapamo po istome ključu? Kakav je to svijet u kojem ćemo djecu koja se još nisu ni rodila obilježavati prema onome što su bili oni koji su živjeli dok se ni mi nismo bili rodili; u kojem ćemo tu djecu odmah po rođenu obojiti u jednu boju, navući mu vjerski i narodni dres i poslati ga da ide u život boreći se za izmišljotine kojima smo ga sami naučili? Što možemo očekivati od budućnosti ako će nosioci te budućnosti biti oni kojima su glave napunjene pogubnim vjerskim idejama, gušeći tako u njima svaku kritičku misao, svaku kreativnost, ljepotu i – slobodu? I na kraju najteže pitanje: imamo li pravo stvarati nove generacije, rađati u ovome svijetu duše koje ćemo po rođenju predodrediti na mržnju prema onome što im nismo zacrtali, ili ih naučiti da ono što smo im mi stavili u glavu vrijedi više nego ono što su njegovim vršnjacima u glavu stavili drugi, ne pitajući se nikada što bi bilo da je obratno? “Puno ljudi vidi stvari onakvima kakve jesu i pita se: Zašto?, a ja se usuđujem sanjati stvari koje nikada nisu postojale i pitam se: Zašto ne?!“ (kako napisa Bernard Shaw), vjerujući da će čovječanstvo nekada doći do te stepenice svoga razvitka da će na nas i našu epohu gledati s prezirom ili tugom.

Vrlo dobro i snažno o ovome govori srbijanski glazbenik i pjesnik Marko Šelić Marchelo u pjesmi 'Pismo vanzemaljcu' (vanzemaljac predstavlja dijete koje još nije ugledalo ovaj svijet):

Rećićeš da smo te mi zvali
Da nije fer da ti sada kažem vrati se
Ovo nije svet koji hrli da grli turiste
I vrli od vrlih, ne

Zar da te lažem, zar tebe, to je greh
Praštaj za poziv, al' nismo ga ni slali svesno
Niti sa željom da zbog nas letiš tako daleko
Da napustiš zbog nas svoj mir, mrak i večnost

Ovde ti nije mesto
Jer život pored nas bio bi k'o život naš
Al' nije vredno ni da fotkaš
Takav jedan pejzaž

Čim dođeš videće ti boju
Reći šta znači, šta si zbog nje
A onda će dodati začin, dodeliće ti naciju
I kazati da je svetinja

Da si i ti junak zbog junaštva svojih dedova
Da si i ti loš zbog drugih iz svojih redova
Da si i ti dobar jer je neko bio pre toga

Ovo je tvoja zastava, ovo je tvoj dres
Kada vidiš drugačije, ti nasrni kao zver
Jer i oni su tako na tvoje
Ili mi na njih, il' već nešto
Al' kakve veze sa tim imaš ti

Ljudi to zovu sudbinom, licemerni blef
To nije ruka više sile, no ruka ljudi od preja
Kad se gleda iz tvog beskraja
To sve nema značaja
Sve je čovek vajao prstima svoga očaja

I eto to je svet, eto to su ljudi,
Prazni i ludi, mali i glupi, tuđi
Ne mogu da ti dozvolim da dođeš, oprosti
Ne mogu da ti dozvolim da dođeš, razumi

Dodeliće ti veru i bićeš te vere
I ginućeš ako treba za tu veru bezveze
Objasniće ti da to bog hoće od tebe
Oni što ga gledaju kroz prizmu svoje ćudi bedne

Ulizuju se njemu isto k'o u firmi šefu
Mole ga, cmizdre i stenju, traže od njega nešto
Eto ti kako oni shvataju vrhovno dobro
Kao sujetno biće koje želi ulagivanje vešto

Simbol ljubavi shvataju k'o bolesni ego
Kome treba da ga mravi hvale, da mu bude lepo
Kada tako pojme svetlost, kako tek pojme tamu

Đavo u redu na birou rada prosi za hranu
Jer suvišan je svetu gde je rat uvek u toku
Da ljudi dokažu čiji to bog ima većeg đoku

(…) Ako sve to ikad kažeš, izdajnik si roda
Jer ovde si to: vera, nacija i boja
Ljudi umiru zbog toga, zbog slučajne lutrije
A da su izvučeni drugde, sve bi bilo drukčije
Voleli bi ono sto sad mrze jednakim žarom
I opet bi im bilo vredno da to plate glavom

I eto to je svet, eto to su ljudi,
Prazni i ludi, mali i glupi, tuđi (…)