Dvije crtice o Bosni

U Pismu iz 1920., Ivo Andrić ovim riječima opisuje Bosnu: ''Oni koji veruju i vole smrtno mrze one koji ne veruju ili one koji drugačije veruju i drugo vole. I, na žalost, često se glavni deo njihove vere i njihove ljubavi troši u toj mržnji. (Najviše zlih i mračnih lica može čovek sresti oko bogomolja, manastira i tekija.) Oni koji tlače i eksploatišu ekonomski slabije, unose u to još i mržnju, koja tu eksploataciju čini stostruko težom i ružnijom, a oni koji te nepravde podnose, maštaju o pravdi i odmazdi, ali kao o nekoj osvetničkoj eksploziji koja bi, kad bi se ostvarila po njihovoj zamisli, morala da bude takva i tolika da bi raznela i tlačenog zajedno sa mrskim tlačiteljem. Vi ste, u većini, navikli da svu snagu mržnje ostavljate za ono što vam je blizu. Vaše su voljene svetinje redovno iza trista reka i planina, a predmeti vaše odvratnosti i mržnje tu su pored vas, u istoj varoši, često sa druge strane vašeg avlijskog zida. Tako vaša ljubav ne traži mnogo dela, a vaša mržnja prelazi vrlo lako na delo.''

''Jedna petina Zemlje je kopno, ostale 4/5 su prekrivene vodom.
Samo je na jednoj petini te petine (25-ina) moguć ljudski život, ostalo su led, pustinje i šume.
Samo na petini te petine (125-ina) moguć je samo oskudan ljudski život.
Samo petina te petine pogodna je za ljudski život, dakle šetstodvadesetpetina (625-ina).
A samo jedna petina te petine ekstra je pogodna za život. I u tu petinu, dakle tritisućestodvadeset-petinu (3 125-inu) naše Zemlje, spada naša Bosna i Hercegovina, s prosječno najmanje prirodnih nepogoda i najfinijom izmjenom prirodnog ritma. Eto što nam je Bog dao, a što smo mi napravili od naše zemlje.'' (Nenad Veličković)

Jedan od mojih prijatelja, izdanak one institucije koja o Bosni brine neprekidno već više od sedam stoljeća, u gore navedenim razlozima vidi jedan od uzroka zašto smo od Bosne napravili jedan od najcrnjih dijelova svijeta, iako smo očito (pred)određeni za nešto drugo: ''Stanje duha u Bosni je ovakvo, jer priroda ne prisiljava ljude na razmišljanje. Blagodati prirode idu na ruku ljudskoj tromosti i lijenosti.''

Pismo iz 1920. završava smrću Maxa Lewenfelda, Austrijanca koji je došao u Bosni i pobjegao iz nje razočaran bosanskom mržnjom, endemičnom, kako je naziva. Na kraju završava u Španjolskoj, radi kao liječnik u jeku građanskog rata. Jednoga je dana granata pala na bolnicu u kojoj je liječio ranjenike. Svi su bili mrtvi. Andrić Pismo završava riječima: „Tako je završio čovjek koji je pobjegao od mržnje.“ Ipak se čini da mržnja nije sudbina ljudima u ovoj zemlji. Kako god bilo, sadašnjost i budućnost je u našim rukama i o nama ovisi hoće ili ponovno teći potoci krvi ili ćemo živjeti kao prosvijećeni i normalni ljudi.