Rama i Šćit u putopisu s kraja 19. stoljeća

Tamo sam dospio preko „prozora“. Prozor se, naime, naziva – i to prikladno – sakriveni kotarski gradić sa tijesnim pećinastim ulazom kao dvorskom kapijom i sa gradskom kulom kao stražom, koja stoji na vrhu titanske glave, probušene prozorskim potokom upravo u sredini.

„Bit ćete dobro primljeni od ramskih franjevaca“, obećali su meni prijatelji – i toga sam se sjetio, kad sam poslije od Prozora silazio u ramsku dolinu i čuo kako zvoni podne. Podnevna su zvona zvučala zvukom sitnim, jer hram je stajao usred prostrane, gotovo četverokutne doline. Ona je sa svih strana zatvorena. Rječica Rama odatle može samo pukotinom, na čijim strmim stijenama je bilo mjesta samo za koziju stazu, pa naša kola nisu mogla ovamo iz Prozora drugačije, nego preko brijega po maloj cesti, tek nedavno prije nas valjano uređenoj.

Milo je, kao pozivanje stolu, zvučao samostanski zvon, kada sam iz kola razgledao naokolo, htijući naći nešto šta bi odgovaralo ramskom „kraljevstvu“; ali osim veoma jednostavne, skoro nove crkve sa prostom samostanskom zgradom i osim seoceta na podnožju planinskih bedema ništa nisam vidio nego prirodu. Naravno, veličanstvenu.

Istina je da su mi sarajevski prijatelji obećali, također, da ću ovdje vidjeti uščuvani narod, i zaista jesam. Već putem sam opazio kako se ovdje prevrće oranica na naličje drvenim plugom, i kako se ovdje ljudi odijevaju u nošnje, očevidno domaćeg porijekla, što se tiče tkanine i krojačkog zanata. Obećani divlji kraj, dakle, ne samo prirode, nego i čovjeka je ono, što mi je dovoljno."

Nakon poduljeg opisa o dojmovima s fratrima u samostanskoj blagovaonici, Kuba ja zapisao i razgovor s „lijepim, dostojanstvenim i obrazovanim gvardijanom... u poslijepodnevnoj hladovini sjenovite samostanske bašte“.

„Radovao se zbog moga interesiranja za ramsku dolinu, iz koje je poticao. To je kraj skriven od ljudske nepažljivosti i tajanstven svojom prirodom i prošlošću. 'Već to ime Rama!', priča gvardijan. 'Vode se o njemu rasprave. Slavensko sigurno nije. Najvjerojatnije je ilirsko. U albanskom jeziku, koji se smatra nasljedstvom ilirskog, riječ 'ram' označava sve što je bučno, silno. Takva je naša rijeka Rama, koja u ovoj dolini izvire i to iz nekoliko izvora na raznim stranama. Također ime našeg samostana, Šćit, nije slavensko. U srpsko-hrvatskom nema grupe šć, kako znate, nego št. Misli se da je to albansko šgjet, što znači metak. Malo bi se to slagalo s pričom o momku koji se brinuo o konjima. Kada su Turci u noći napali samostan, momak je uhvatio svjetiljku, uzjahao najbržeg konja, koji se zbog svoje brzine zvao šćit, ili šćiton, da bi o nesreći predao vijest i doveo pomoć. Ali, Turci su ga zajedno s konjem ubili i od tih vremena se ovo mjesto zove Šćit.'“

Putopisca se posebno dojmila nedjelja na Šćitu, gdje se Rama pokazala u svoj svojoj divoti, potpomognuta sjajnim sunačnim danom:
„Nekoliko dućana okolo samostana se otvorilo – na malenom komadu zemlje se podiglo četvero motki, koje su nosile na brzinu upleteni strop od grana i grančica, da bi pružio sjenku, i na zemlji se priredilo ognjište sa roštiljom za pečenje jagnjadi i kuhanje kave.

Došli su ljudi iz Dražinića, Jaklića, Sopota, Varvare. Tamnocrvena lica na suncu gore vatrom, oblivena znojem. Lica se smiju u mješavini boja; bijele (rukavi košulja muškaraca i žena), crvene (visoki peškiri i široki pojasi oko muških glava i prsluka), tamnoplave (dugačke haljine bez rukava žena i djevojaka), smeđe (preko ramena prebačeni, ili samo na pola odjenuti kaputi muškaraca). Tu istu boju imaju kratke široke nogavice, pravolinijski skrojene. Sve je na uglovima oštro lomljeno, kako to iznuđuje tvrda gradnja tijela oba spola. Sve je snažno da bi ljudski vijek preživjelo. Samo lagane koprene djevojaka se podižu pri najlaganije pokretu zraka i odletjele bi, kad ne bi bile prišivene za crvene kape. A marame žena stvaraju teže nabore na tjemenu i ramenima; iznad čela tvore nehotično krović, koji štiti oči pred suncem.

A što je tek slika ovoga maloga naroda u hramu, gdje kleče na oba koljena u redovima; u desnoj polovini muškarci i u lijevoj žene! Slika, koja može imati samo jedan naziv: Molitva!

To je ćilim, u kojem se ponavlja motiv pojedinaca. Odnosno dva čela: muško i žensko. Ćilim satkan od živih ljudi. Desni dio slike obogaćen novim življem, šaren i dekorativan; lobanje muškaraca, u prednjem dijelu obrijane, u zatiljku pokrivene dugom kosom. Odmotani peškiri se valjaju pored svakoga po zemlji kao rumene zmije. To sve koso presijecaju snopovi sunčanih zraka, koje sjaje na vrhu svake muške glave, a crkvene sjenke prosipaju srebrnozlatnim prahom. Priroda je uvije najbolji pozorišni redatelj.“

*Autor putopisa je Ludvik Kuba, češki slikar, putopisac, umjetnik. Perom i kistom bilježio je ljude, običaje i prirodu. Nekoliko fragmenata teksta koji se odnose na Šćit i Ramu, preuzeli smo iz njegove knjige-putopisa „Čitanje Bosne i Hercegovine“. Putopis je nastao u razdoblju od 1893-1896, a nedavno je objavljen u izdanju IK "Rabic", a original je objavljen 1937. u izdanju češke izdavačke kuće "Družstveni prace". Putopis je idealan za upoznati ljude, običaje i prirodu u BiH na kraju 19. stoljeća. Također, dijelove ove knjige zadnjih dana feljtonizira sarajevsko Oslobođenje.