Zlatno tele (O romanu 'Taurus' Vlade Kudića)

Roman Taurus Vlade Kudića dobio je književnu nagradu “Fra Grgo Martić“ za 2011. godinu kao najbolja knjiga proze. Kudić romanom prati nekoliko generacija jedne ramske obitelji nad koju se nadvila nerazjašnjena “Šikotina gruda“, misteriozni Mitrin kip i ubojstvo, kao mitsko prokletstvo između ponosa i siromaštva, robovanja i gospodstva, Boga i zlatnoga teleta, poštenja i lopovluka. Ta će se zagonetna i unesrećena obiteljska prošlost razriješiti tek u naše dane. Uz glavnu legendu o pronalasku Mitrina hrama (mitreja) i kipa na oranici, autor junaka Šikotu veže i uz predaju o Divi Grabovčevoj, oko koje se u Rami nižu priče i legende do u naše vrijeme.

Kudić pokazuje zavidnu sposobnost fabulacije, uspješno prenosi običaje, patrijarhalni kanon ponašanja i vjerovanja, odnos prema fratrima i crkvi, kao i odnose katolika i muslimana u Prozoru. Na poseban način je značajna upotreba specifičnog ramskoga govora, koji se i do danas zadržao u Rami, iako na mjestima ne odolijeva hrvatskom novogovoru koji neprikladno strši u inače dosljednoj šćakavskoj ikavici s turcizmima. Nije cjepidlačenje, ako se primijeti da je za ramski kraj jedinstvena i upotreba ženskoga roda za imenicu “kamen“, pa bi Kudićev moto s početka romana - “ramski“ posve ispravno – mogao glasiti: “Velika kamen leži tamo kao znak vremena, teška poput nevjere u legendu, moćna poput daha, da je oživi od zaborava.“

Roman je jednostavan, čitljiv, na momente snažno intrigira i tjera čitatelje prema kraju. No, kraj se čini previše nagao, pojednostavljen, pa i umjetan. Potragu za rješenjem stare legende o Mitrinom kipu, Kudić pronalazi i uobličuje u suvremenoj religijskoj duhovnosti psihoterapeutskog smjera u kojem se smiruje misterij “Šikotine grude“ i životna pitanja njegova potomka.

Roman Taurus je, književno gledano, vrijedan doprinos očuvanju jezika jednoga, po mnogo čemu mitskoga kraja. No, valja naglasiti da čitanje ovakvih knjiga traži razboritost, distancu od svake mržnje, i nacionalne i religijske. Oživljavanje predaja i legendi može, naime, narasti u “grubu“ stvarnost, jer je književna fikcija često realnija od stvarnosti. (Sjetimo se Karadžićeva tumačenja Andrićeva Pisma iz 1920. ili nekih ramskih tumačenja Truhelkine pripovijesti Djevojački grob i predaje o Divi Grabovčevoj.) Legende se vole, ponajviše one u kojima smo “mi“ žrtve i koje nam se nude da njima, bez intelektualnog napora, bez etičnosti i dosljednosti u vjeri, oblikujemo ponašanje prema “današnjim neprijateljima“. Kudićeva legenda o taurusu to ne može postati, jer je Šikota, najvjerovatnije, ubijen od “svojih“ trgovaca zlatom. “Zlatno tele“ se pronalazi u vlastitoj njivi, u vlastitoj obitelji, narodu i vjeri. Međutim, legende i predaje u kojima stradamo od drugih, od neprijatelja, u nepromišljenom i lakovjernom oživljavanju mogu prijeći u mrzilačku praksu i osvetu. Tada slabo pomaže i razum i duhovnost, tada se legende sakraliziraju, postaju opasni oganj koji molitva ne izmiče već razbuktava. Taurus tome izmiče.

Ivan Šarčević, Svjetlo riječi br.351