Štampa

cetnici0222

Niz četničkih zločina time nije bio gotov: naprimjer, sami četnički izvještaji tvrde da je u osvetničkoj akciji u kraju oko Foče i u Sandžaku početkom veljače 1943. ubijeno oko 1200 muslimanskih boraca i oko 8000 staraca, žena i djece, dok su četnički gubici bili 22 mrtva i 32 ranjena – zasigurno bi civilna stradanja bila još veća da se većina civila s tog područja prethodno nije sklonila, uglavnom u Sarajevo.22


Nema sumnje da su nove četničke pohode umnogome spriječili partizani kada su ih porazili u ožujku 1943. na lijevoj obali Neretve. Od tog trenutka četnici u krajevima zapadno od Drine više nisu snaga sposobna za veće operacije.

 

Da se vratimo na listopad 1942. i ramski masakr: u danima kada je krenula talijansko-četnička ofenziva, 8. listopada, sâm Draža Mihailović u uputama četničkim komandantima u Hercegovini ističe kako je „sada najvažniji zadatak da se definitivno prečisti s komunistima“, a da se što više „taktizira s Muslimanima i Hrvatima“. No, narav te „taktike“ otkriva se iz narednih redaka Dražine upute: naime, da Muslimani „jedino organizovani pod komandom naših starešina i borbom protiv ustaša i komunista, a potpuno lojalnim držanjem prema srpskom življu, mogu da poprave onu sramnu ulogu koju su odigrali od kapitulacije Jugoslavije do danas“. Vrhunac Dražina cinizma jest zahtjev da ti Muslimani „i sami učestvuju u likvidiranju onih muslimana koji i danas rade protiv srpskog naroda“. Što se tiče Hrvata, „kakve će biti granice Hrvatske jedinice i kakva će Hrvati imati prava u budućoj novoj državi, zavisit će jedino od njih samih“. Draža pojašnjava: „ako i dalje ostanu neaktivni, nema te sile koja će moći da ih spase od odmazde srpskog naroda, pa prema tome neka se i upravljaju“ te najavljuje da, nakon „likvidiranja komunista možemo pristupiti likvidiranju ustaša“, čime opet otvoreno najavljuje, u već razrađenoj maniri, masakr nad civilima. Da ne bi ostavio nikakvu sumnju u svoje vrhovništvo nad ovim akcijama, na kraju pisma izražava nadu da će se Dobroslav Jevđević, koji je za vrijeme rata u Splitu radio na povezivanju četničkih jedinica s Talijanima, te Petar Baćović „dobro slagati“ te da će i dalje u „punoj koordinaciji nastaviti posao za opće dobro s punim uspjehom u radu“.23 Potkraj godine piše izbjegličkoj vladi u London da je njemu i jedinicama pod njegovim zapovjedništvom „prvi cilj uništenje ustaša“ te da se Hrvati u vladi „moraju izjasniti protiv ustaških zverstava i osuditi ih“, jer bi time „pomogli nevinim Hrvatima da ne stradaju“, jer „sve što je ustaško uništićemo bez milosti“.24


Sve ove četničke akcije i posljedični masakri imali su svog pokrovitelja. Talijani su temeljem Rimskih ugovora iz svibnja 1941. anektirali dijelove Dalmacije, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara. Trebalo je proći nekoliko mjeseci da u tim krajevima počnu prve ustaničke akcije: narod je bio revoltiran nasilnom talijanizacijom i drugim grubim postupcima tuđinske fašističke vlasti. Naime, Talijani su u anektiranim krajevima prisiljavali lokalno stanovništvo da uči talijanski koji je postao nastavni jezik u školama; sva su imena i prezimena promijenjena (npr. Jelić u Jelich, Šimić u Simich itd.), kao i toponimi; državni su službenici morali pozdravljati fašističkim pozdravom. Nekim su beneficijama nastojali predobiti domaće ljude na suradnju, što im gotovo uopće nije uspijevalo. Kada su komunisti organizirali prve diverzije, talijanske su vlasti poduzimale drastične osvetničke mjere. To je samo poticalo buntovna raspoloženja među stanovništvom, pa je poziv komunista na borbu protiv talijanskog okupatorskog fašizma bio djelotvoran. U Splitu je već u kolovozu 1941. organiziran generalni štrajk (osobito u brodogradilištu i elektrodistribuciji), potom je zapaljen brod nakrcan materijalom za talijansku vojsku.25


Od početka 1942. partizanski pokret u Dalmaciji sve više jača: u ožujku je osnovan Glavni stan Poglavnika «u svrhu jedinstvenog izdavanja zapoviedi, jedinstvenog nastupanja i jedinstvenog vršenja djelatnosti cjelokupne oružane snage proti komunističkog četovanja».26 U proljeće 1942, na valu partizanskih uspjeha, zapovjedništvo 6. oružničke pukovnije u Mostaru (obuhvaća Hercegovinu i Sinj) nastoji organizirati oružništvo tako da brani svoja sela od partizanskih napada, pa traži da se «narod naročito podučava da u slučaju napada ne nastane panika».27 Istovremeno učestaju obavijesti iz oružničkih zapovjedništava o «nestanku» oružnika i domobrana i njihovu pridruživanju «komunističkoj bandi».28 Vrhovno oružničko zapovjedništvo, primjerice, tada obavještava niže jedinice da su tri domobrana muslimanske vjeroispovjesti otišli kući na dopust i potom se pridružili «četnicima» odnosno «komunistima» koji su bili u Janju kod Jajca.29 Čini se da se ipak radilo o «komunistima», a zapovjedništvo je tražilo da se domobrani iz tih krajeva ne «puštaju na dopust». U travnju bježe u partizane nekolicina momaka sa otoka Šipana i iz Janjine s Pelješca.30 Kada su 15. lipnja partizani ušli u Vrgorac, izvršili su «otimačinu, grabež, pljačku tuđe imovine te ubili 35 osoba», sa njima je «u šumu pobjeglo» točno 90 Vrgorčana, po «zanimanju mahom zanatlija, brica, šofera, trgovačkih pomoćnika».31 U rujnu 1942. bježe u partizane momci iz Lečevice, iz Garduna, Tijarice i Košuta kod Sinja, iz Janjine, Imotskoga, Donjih Vinjana, Podbablja.32 Do studenoga 1942. takve su okružnice sve češće, a broj bjegunaca u partizane sve veći – u listopadu ih je 21 samo iz okolice Sinja, potom nekolicina iz Podbiokovlja, a u studenom ih se na jednoj okružnici pojavljuje 92, svi iz Podbiokovlja (Podgora, Drašnice, Živogošća).33


U međuvremenu je u srpnju na dalmatinskim otocima izbio masovni ustanak protiv Talijana. Jedna od jezgri tog gibanja bio je Mali Iž na otoku Ižu. Tada je oko 200 mladića otišlo na kopno, u partizane, osnovalo samostalni bataljon koji se kasnije priključio Drugoj dalmatinskoj brigadi. S njom su prošli i bitke na Neretvi i Sutjesci. Ukupno je iz Malog Iža, koji je prije rata imao 1.287 stanovnika, u partizane otišao praktički svaki treći (415 ljudi ili 32,2%, od tog broja 146 žena). U NOR-u su poginula 172 borca, 30 mještana su stradali kao žrtve fašističkog terora. Iz Tisnoga kod Šibenika, od 2032 stanovnika (po popisu iz 1931), 108 ih je poginulo u partizanima.


Zbog opasnosti za svoju vojsku, od ljeta 1942. Talijani se sve više povlače u velike garnizone, a protupartizanske aktivnosti na terenu prepuštaju „Dobrovoljačkoj antikomunističkoj miliciji” (MVAC) koja je osnovana nedugo prije, u lipnju. Zapravo, radilo se o preimenovanim četničkim jedinicama: vlasti NDH tražile su da te jedinice „poštuju suverenitet NDH te da ih kontroliraju bilo Talijani ili vojne jedinice NDH“, ali su to bile samo puste želje, jer su četnici otvoreno najavljivali „ostvarenje zamisli o stvaranju Velike Srbije“, pri čemu su „glavni unutrašnji neprijatelji ustaše i partizani“.34 Četničke su planove ugrožavali jedino partizani, od ustaša i vlasti NDH realno nije prijetila velika opasnost.


Španjolski ambasador Vicente González-Arnao potkraj 1942. dobro uočava kako talijanska vojska ne zna i ne može parirati partizanskoj taktici, da stoga Talijani «izazivaju gnjev onih koji su im bili skloni i prijateljski raspoloženi, jer ove potonje ne razlikuju dovoljno od pravih neprijatelja, što je sve uzrokom neprijateljskog stava Hrvata prema Talijanima, koji je iz dana u dan sve naglašeniji».35


Dihotomija odnosa vlasti NDH prema Talijanima stalno je prisutna (pa će tako biti i kad će se govoriti o ulozi vlasti NDH i ustaša i domobrana u tragediji Rame u listopadu 1942. godine) – s jedne strane, ideološka i politička bliskost, s druge, mržnja zbog anektiranog teritorija i talijanske poze (lažne) superiornosti: ta se dihotomija odražavala u svakodnevnom životu i jednostavno se nije dala razriješiti. Područja koja je Italija anektirala MVP NDH eufemistički je nazivalo «bivšim jugoslavenskim pokrajinama pripojenima Italiji».36 To samozavaravanje bilo je, čini se, široko rasprostranjeno među ustašama: primjerice, 18. lipnja 1941. stožernik u Kninu, Marko Roša, upozorava da se «s Talijanima mora prijateljski postupati» te da se «nikako ne smije dozvoliti da ustaše govore protiv Talijana ili da ih izazivaju time da će anektirani teritorij biti naš».37


Uostalom, za četničko-talijanski savez obje su strane imale itekakvih interesa: četnici su već od jeseni 1941. u nekim dijelovima Hrvatske, BiH i Crne Gore postali dio talijanskog ratnog stroja - već u kolovozu i rujnu 1941. Talijani su jasno vidjeli da im ustaški teror destabilizira situaciju u zonama njihova interesa, pa su proširili svoju faktičnu vlast na južne dijelove NDH (na zonu II i zonu III), čime su zaštitili neka srpska područja od daljnjeg ustaškog terora, ali i oslabili NDH koja im je načelno bila saveznik. No, neprikrivena je želja talijanske politike bila da dodatno prošire svakovrsni utjecaj na teritorij NDH.38 Odnos prema Talijanima doveo je do prve diferencijacije u redovima ustanika: četnici i njihovi simpatizeri smatrali su da se treba boriti samo protiv ustaša, a surađivati s Talijanima u obrani srpskih sela, dok su partizani pod vodstvom komunista tvrdili da je njihova borba uperena protiv svih fašističkih sila, pa prema tome i protiv Talijana kao okupatora.


Do kraja 1941. četnički je pokret ojačao taktikom razbijanja iznutra prvenstveno partizanskih postrojbi u kojima su većinu boraca činili Srbi. Ti tzv. četnički pučevi obično su počinjali ubojstvima istaknutijih partizanskih rukovodilaca, zapovjednika i političkih komesara. Ideološke suprotnosti i četnički pučevi prerasle su zimi 1941/2. na području Hrvatske i BiH u otvoren rat između četnika i partizana, kakav je već mjesec, dva ranije bio počeo u Srbiji i Crnoj Gori. Četnici su se u Hrvatskoj i BiH sklonili u talijanske garnizone, gdje su primali svu opskrbu, dobivali mjesečne naknade i ratovali protiv partizana pod neposrednim talijanskim nadzorom te su sasvim prestali ratovati protiv ustaša i Nijemaca. Sve je isto bilo i za vrijeme ramskog masakra, kada je Nedjeljko Nališ primijetio kako „su četnici talijanskim časnicima i, što više, vojnicima slijepo poslušni“. Aleksandar Ranković ističe baš tih dana, 11. listopada, u izvještaju samom Titu: „sa svih strana stižu vesti o četničkim zločinima nad Hrvatima i Muslimanima. Četnički banditi postali su najverniji psi talijanskih okupatora u prodatoj Dalmaciji, jer su ustaše nemoćne da u njoj odbrane pozicije Talijana“.39 I Dominik Mandić svjedoči isto: „iz početka su Talijani huškali ustaše protiv Srba, a sada upotrebljavaju Srbe četnike za iskorjenjivanje Hrvata“.40 Mandić ima posve pravo: Talijani su do 1941. snažno podržavali ustaški pokret kako bi destabilizirali i razbili mrsku im Jugoslaviju, a potom su, naravno, favorizirali četnike kako bi destabilizirali NDH-a odnosno u njoj ostvarili što više utjecaja. Talijanski generalni konzul u Splitu Luigi Arduini u izvještaju 1941. govori o „procvatu“ srbofilije u talijanskim krugovima, koja je zapravo plod malobrojnosti Talijana u Dalmaciji te se oni moraju osloniti na Srbe protiv većinskih Hrvata.41


Operacija koja je završila zločinom u Rami počela je prvih dana listopada: ona je bila koordinirana s Nijemcima i oružanim snagama NDH koje su pritisnule slobodni partizanski teritorij sa sjevera – iz pravca Banjaluke. Dakle, četnici su krenuli vlakovima iz Dubrovnika i Metkovića, a iz Nevesinja talijanskim kamionima. U Mostar su stigli 2. i 3. listopada, a 3. listopada napustili grad. Isti su dan u selu Raška Gora (10 km sjeverno od Mostara) ubili jednog mještanina Hrvata te su masovno pljačkali. U selu Gorance (7 km sjeverozapadno od Mostara) ubili su trojicu mještana te kao i svugdje, pljačkali i palili. Sutradan su bili u Drežnici, desetak km sjevernije, gdje im je vojvoda Dobroslav Jevđević održao „harangerski govor te izjavio „da su glavni neprijatelji Srba partizani, a onda ustaše. Njih treba nemilosrdno uništiti, a ostale pustiti na miru“. Potom su četnici u Drežnici ubili 62 osobe (Dominik Mandić tvrdi 142) te pljačkali i palili.42


U Konjicu se 4. i 5. listopada našlo mnoštvo četnika koji potom prelaze Neretvu; tako Talijani i četnici nastupaju direktno prema Prozoru, Šćitu te Gornjem i Donjem Vakufu i dalje, prema Bugojnu, Komaru i Travniku, gdje se tada nalazio štab dviju partizanskih brigada, Pete crnogorske i Prve (desete) hercegovačke brigade, čiji su dijelovi trebali braniti Ramu. Ofenziva je, dakle, išla iz tri pravca, od kojih je centralna kolona išla dolinom Rame, a „sve tri u pravcu Prozora i Šćita, s nekoliko lakih i teških topova, s velikim brojem tenkova i kamiona“. U partizanskom se izvještaju tvrdi kako su „centralnu kolonu sačinjavali pretežno Talijani, dok su bočne pretežno sačinjavali četnici“. Tri bataljona Hercegovačke brigade su ih trebali dočekati u okolici Prozora, ali su se povukli 6. listopada i prije nego što su talijansko-četničke snage uopće i stigle: te su jedinice zapravo pobjegle. I neutralni promatrač Nedjeljko Nališ kaže da su „partizani ostavili Prozor pošto su saznali da dolazi mnogo talijanske vojske“:43 po računici Namika Čehića, partizana koji bi branili Ramu moglo je biti jedva nešto preko 300, a Talijana između 1200 i 1500, dočim je četnika bilo oko 3000 do 3500, što znači da je odnos između zaraćenih snaga bio otprilike 1:15.44


U naknadnom partizanskom izvještaju se tvrdi kako su bataljoni koji su se bezglavo povlačili bili „najslabiji bataljoni brigade izuzevši I. bataljon“. „Oni vojnički i politički stoje na vrlo niskom nivou“, pa stoga „nijesu odgovorili svom postavljenom zadatku, iz sasvim razumljivih i poznatih razloga, ni u momentu kad neprijatelj još nije bio pokušao s ofenzivom prema Prozoru, a kamoli kad je sa ovolikom snagama navalio u njihovom pravcu“.45 U drugom se izvještaju, pak, tvrdi kako su partizanske jedinice ipak „davale djelomičan otpor“, ali onda da je u „ovim jedinicama zavladala panika te su se povukle s dobrih vojničkih položaja odakle su se neprijatelju uz povlačenje mogli zadati dosta veliki gubici“.46


Talijani su „vrlo žestoko bombardirali Prozor 7. i 8. listopada iz topova i aviona“, a onda „8. listopada ušli u grad“. Nedjeljko Nališ tvrdi da im se „žurilo“, jer su mu „mnogi talijanski oficiri rekli kako im je bilo stalo da uđu u grad prije četnika, jer se znalo da će četnici činiti izgrede i ubijati narod“. Uostalom, toga su dana u Prozor stigli hrvatski seljaci iz sela Gmića „moleći Talijane za zaštitu jer da su četnici poklali više seljaka u nedalekom selu Dobroši“. Talijanski oficiri su tvrdili kako „nije moguće“ da to četnici rade, ali ih je stvarnost grubo demantirala: Nališ priča kako se već tada iz Prozora „moglo vidjeti kako u obližnjim selima gore kuće“. Dominik Mandić tvrdi da su kuće počele gorjeti već 6. listopada, kada su Talijani navodno „dali vatrenom raketom četnicima znak da počnu sa svojim 'operacijama'“.47 I Ljubo Lucić prepričava da su Talijani, kada su ih seljani upozorili da u „Solakovoj kuli gori župni stan“, najprije tvrdili da „ne gori, a potom da su ga zapalili partizani“. Sve u svemu, rezimirajući dječačka sjećanja, fra Vinko Petrović (1930), rođeni Prozoranin i 2012. redovnik u samostanu u Rami-Šćit tvrdi kako su se „Talijani šepirili po Prozoru, a četnici klali po okolnim selima“.48


Zajedno s Talijanima je 8. listopada u Prozor stigla nekolicina četnika i vrlo agresivno ispitivala neke ljude. Potom je jedan od četnika glasno zaključivao kako su svi građani „ustaše“. No, Ljubo Lucić tvrdi da „u Prozoru četnici zbog Talijana nisu smjeli ni pomoliti glavu“, ali da su krenuli „divljati“ po selima:49 izgovor pred Talijanima bio je da se traže „partizani“ i njihovo oružje. Tako je jedan četnik ljutito vikao na Andriju Belju: "Vi hranite partizane!" Na to je Andrija odgovorio: "Jesmo koliko smo morali", kuneći se Bogom da govori istinu.50 U ramskom kraju nije bilo nikakvog otpora, a nije bilo niti ustaša, iako su četnici žestoko nastojali da ih pronađu: Jozo Uložnik iz sela Ploče na suđenju Draži Mihailoviću, odgovarajući na pitanje suca o ubojstvima u okolini Prozora, ispričao je „kako su njega i još deset ljudi četnici postrojili i tjerali da uzvikuju: 'Živio Ante Pavelić'. Potom su počeli pucati“.51 Jozo je čudom preživio.


Četnici koji su funkcionirali kao svojevrsni talijanski pomoćni odredi mogli su u Dalmaciji, u Gatima i Dugopolju i po drugim selima uistinu tražiti partizansko oružje, partizanske jatake i same partizane, jer je to bio uistinu bio partizanski kraj. Međutim, u Rami je bilo drugačije: oružje ni u muslimanskim, a još više u hrvatskim kućama koje bi koristili partizanima, teško da se moglo naći. Neposredni očevidac Nedjeljko Nališ opisuje kako je neki talijanski oficir u selu Kopčići tražio sakriveno oružje, pa da je „pitao nekog starca da nema u njegovoj kući oružja. Ovaj je to zanijekao“, ali je oficir „ipak dao spaliti kuću ili štalu, našto je nastala eksplozija od otprilike 35 bombi. Nato je zapovjedio četnicima da vrše svoju dužnost, a dalje ga nije ništa interesiralo. Također je u Šćitu našao oružja pod hrpom đubra i naložio četnicima da pale kuće“. Kada je Nališ upozorio tog oficira „da su to bili katolici koji su imali puške radi borbe s partizanima“, on je odgovorio „da on nema vremena voditi istragu pa je zapovjedio da se selo zapali“.52

 

Informacije prikupljene s raznih strana svjedoče da svi Talijani nisu bili isti i da su se različito postavljali u ovoj situaciji: naprimjer, Nedjeljko Nališ tvrdi kako je na svoje oči vidio „da je talijanski oficir dao nalog talijanskoj straži da ustrijeli svakog časnika koji bi pokušao zapaliti bilo kakvu kuću. Naime, jedan je četnik bio zapalio kuću nekog Rahmana i kad su ga uhvatili, rekao je, da su je zapalili talijanski vojnici. Nato smo počeli svi mi prisutni, zajedno s talijanskim oficirima i vojnicima, gasiti vatru, što nam je i uspjelo“.53 Nališ svjedoči i o tome kako su četnici uhapsili trojicu ljudi i željeli ih likvidirati, ali da su ih „Talijani pustili na slobodu, pošto se ustanovilo da nisu surađivali s partizanima“. Tvrdi i da su Talijani sve one „koji su surađivali s partizanima slali u Mostar i odatle u internaciju“.54


Traženje navodnog partizanskog oružja četnicima je, svjedoče razni izvori, ipak bilo posve na margini interesa. To znali i talijanski oficiri i talijanska politika, ali su oficiri svjesno i vrlo planski „puštali lisicu u kokošinjac“. A kad bi ta lisica „poklala kokoši“, onda bi se manje ili više prijetvorno hvatali za glavu, odnosno, kako procjenjuje odmjereni i izvrsno informirani Dominik Mandić – „Talijani i četnici tobože vode borbu protiv komunista, ali stvarno kolju Hrvate i redom pale hrvatske sela i kuće“.55 Neki su se talijanski oficiri Nedjeljku Nališu ovako govorili: „Neka se oni samo međusobno ubijaju“, odnosno „ustaše, partizani i četnici su jedna te ista banda i da se stoga mogu međusobno klati, ako to hoće, a da će Talijani na kralju obračunati s onima koji preostanu“. Osim toga, na molbe seljaka iz sela iz okolice Prozora da ih se zaštiti od četnika, jer da oni „sve kolju“, talijanski oficiri u Prozoru su cinično odgovarali „kako im je nemoguće svuda stići i da su svi ti seljaci uistinu pristaše partizana“.56


No, i u ovom slučaju imamo podataka koji svjedoče o drugačijem ponašanju talijanskih oficira: naime, kada je 9. listopada od hrvatskih seljaka dobio nove informacije o zločinima, talijanski zapovjednik Borelli se uzbudio i izjavio: „Kakva li samo zlodjela ne čine ti divljaci i zašto su nam uopće dodijeljeni! Mora se tražiti, da budu što prije povučeni“. Još je rezolutniji bio neimenovani talijanski general koji se, došavši u Prozor koji dan kasnije, naglas pred mještanima pitao: „Zašto su nam uopće dodijeljeni ovi četnici? Tako pada sramota na talijansku vojsku. Zašto je uopće određeno, da četnici sudjeluju u akcijama?“ I on je tražio da se četnici što prije povuku.57 No, sve ove izjave samo vrlo dobro ilustriraju dvoličnost Talijana, a nikako njihovo distanciranje od zločina.


„Manje grupe četnika penjale su se čak do koliba na visokim brdima. Svuda su tražili dragocjenosti, dukate, novac, pa su i kućne stvari trpali na konje. Rili su po košnicama, uništavajući ih, rili su po brašnu, mlijeku, kajmaku. Pijani su ostavljali pustoš za sobom“, tvrdi partizanska Borba.58 Nedjeljko Nališ svjedoči vrlo slično: četnici su „posvuda pljačkali od seljaka novac i druge stvari kao konje i druge živine, što su sve usput i prodavali“,59 baš kao i Ante Jeličić čiji je tekst objavljen na ramskom internetskom portalu: „Iz Čuljaka (Gornje Maglice) ljudi su pošli pred četnike, i da bi ih udovoljili, nosili su rakiju i jabuke. No, čim su četnici stigli u selo odmah su počeli s pretresom i pljačkom. Što su htjeli, to su i uzimali“ ili, kako kazuje Ljubo Lucić: „četnici su opkolili selo, pucali nasumce po njemu preko pola sata, a onda ušli i pretresali kuće tražeći novac, zlato i dragocjenosti“.60 Kada su čuli da jedan od seljana ima ručni sat, neki su četnici napravili pravu istragu da bi ga našli. Nikoli Džolanu su „dvojica preživjelih pričali da su njegovu ocu prije klanja povadili zlatne zube, oteli sat i srebrenu duhansku kutiju“. Nema sumnje da je pljačka bila ključan motiv u ovakvim akcijama, a onda su palež, silovanja i ubijanja bili samo dodatan, logičan element proizvodnje terora. Osim toga, Borba opisuje i „naročite metode iznuđivanja novca: “Počeli bi da kolju žrtvu dok se ona ne bi otkupila. Poneki seljak je po nekoliko puta bio klan i nedoklan, jer se svaki put otkupljivao“.61


Palež je bio dio plana: četnici su sustavno palili (poput Talijana na tom prostoru, koji su koji mjesec ranije uništili veliki broj sela u Gorskom kotaru, ali i u drugim dijelovima Hrvatske). U Kopčićima je pošteđena samo škola i džamija, u Varvari je od 104 objekta spaljeno 94, a u Rumbocima su spaljene 294 zgrade. Bilo je sela u kojima nijedna kuća, štala ili drugi objekt nisu ostali čitavi. Dolazila je zima, a najveći broj porodica u prozorskom kotaru ostao je bez hranilaca, kuća, hrane i stoke, koju su četnici potjerali sa sobom na povratku u Hercegovinu.62


Osim što su neki pred četnike išli s rakijom i jabukama, selo Rumboci "je bilo iskićeno bijelim zastavama... u znak predaje."63


U partizanskom izvještaju tvrdi se kako su „četnici su kroz dva pravca vršili najveća zvjerstva i pljačku nad hrvatskim i muslimanskim narodom ubijajući hrvatski narod gotovo odreda“, a „muslimanski djelomično, a pljačkajući sve i svakoga kuda su se kretali“.64 Dakle, ispada da su četnici tijekom ramskog masakra generalno bili blaži u postupanju kada su ulazili u muslimanska sela, negoli u hrvatska sela, a tako nije bilo za cijelo vrijeme rata. No, to djelomično „milosrđe“ mnogim Muslimanima tijekom ramskog masakra nije pomoglo, jer su i oni postali žrtve. Osim toga, i partizanski izvori i Nališ slažu se da je četnička kolona koja je išla prema Prozoru „bolje ponašala“, za razliku od druge dvije koje su neobuzdano vršili zločine.65 Na pitanje – zašto su neki opljačkani, neki ubijeni, a neki ostavljeni na životu – nema jasnog odgovora. Spirala nasilja – pljačka, silovanja, palež, potaknuta vjerojatno i velikim dozama alkohola, što pridonosi tome da sve kočnice prema nehumanosti dodatno popuste – vodila je i prema masovnom ubijanju.


Očevici svjedoče, a Ljubo Lucić i Ante Jeličić zapisuju, kako je bilo četnika koji su bili milosrdni, izuzimali ljude iz progona, dozvoljavali im da pobjegnu. Tako je četnik rekao jednoj ženi: „Budalo moja, vidiš kakva je ovo banda! Sakrij to žita što imaš negdje u obrvu, naši će ti zapaliti kuću, čime ćeš hraniti djecu. Nagaraj to lice, netko će te silovati! Drugi su znali baciti čovjeku kapu niza stranu da je ide donijeti, želeći mu tako pružiti priliku da uteče; ili su nekoga slali da nešto donese, da se ne mora vratiti, ali su se ljudi vraćali, ne želeći ostaviti jedni druge. Tako su zajednički odlazili u smrt“, svjedoči Lucić.66 Iako, po svemu sudeći, takvih primjera izuzimanja od progona ili spašavanja nije bilo puno, ovi detalji istovremeno pokazuju svu brutalnost, apsurdnosti i banalnost ramskog zločina.


Lucić opisuje kako su „četnici upali u selo Bare, povezali su zajedno sve seljane, doveli ih na njivu Meje i poklali ih“. I Nedjeljko Nališ opisuje ubijanje muškaraca te navodi da su „iznimno ubijane žene i djeca“, potom i navodi poimence tri žene i troje male djece, a Ljubo Lucić da su "ubijali ljude i žene, starce i djecu". U Proslapu je ubijeno 109 osoba, među njima dvije žene.


Partizanska Borba, pak, priča o silovanjima, odnosno da su „stotine žena bile žrtva talijanske i četničke životinjske pohote. Tu su se takmičili gospodari i sluge. U jednu kuću zatvorili su desetak žena, svukli ih, a muškarce rastjerali puškomitraljezima. Tri su žene izvršile samoubojstvo. Jedna je skočila u Ramu, a neke su sami napasnici ubili“.67 Namik Čehić tvrdi kako je u talijansko-četničkom pohodu „trebala da poteče krv partizana i onih koji su ih podržavali, ali su četnici iznevjerili ustaška očekivanja i počeli klati sve redom, nošeni instinktom krvožednih zvijeri“ te da su „u zločinačkom pohodu ubijani „pretežno nejaki – djeca, žene i starci“.68 Ljubo Lucić tvrdi da je u muslimanskom selu Varvari jedan četnik "silovao na opšte veselje i uživanje prisutne subraće. Zatim, pošto su se još dvojica četnika, po njegovu odobrenju, zadovoljila na djevojci, naoštrio je svoju kamu i žrtvu zaklao", a da su u Rumbocima četnici su "izdvojili neke žene i djevojke, a ostale izveli na jednu ledinu i naredili da se otvori vatra". Navečer su se pijani četnici "smjenjivali na ženama i djevojkama, koje su - naročito radi toga - bili izdvojili". Vjerojatno silovanja nije bilo „na stotine“, kako govori Borba, ali da ih je bilo dosta, i da su bila integralni dio zločinačkog plana, u to nema sumnje.

 

| I dio |

Nastavlja se...

_________________________________

22Tomasevich, Četnici u Drugom svjetskom ratu, 232-236.

23Dizdar – Sobolevski, Prešućivani četnički zločini, 336-337, 339; vidi i E. Redžić, Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu, Sarajevo 1998, 256.

24Lj. Boban, Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade (1941-43), Zagreb 1985, 232.

25A. Giron, Zapadna Hrvatska u Drugom svjetskom ratu, Rijeka 2004, 59. i d.

26HDA, fond 1.1196, oružničke pukovnije NDH, kut. 2, pbč. 416. I, za 20. V. 1942.
27HDA, fond 1.1196, oružničke pukovnije NDH, kut. 5, zapovjedništvo 6. oružničke pukovnije, t. br. 341.
28HDA, fond 1.1196, oružničke pukovnije NDH, kut. 5, zapovjedništvo 6. oružničke pukovnije, t. 263.
29HDA, fond 1.1196, oružničke pukovnije NDH, kut. 2, pbč. 282. I, za 23. IV. 1942.
30HDA, fond 1.1196, oružničke pukovnije NDH, kut. 5, zapovjedništvo 6. oružničke pukovnije, t. br. 34142.
31HDA, fond 1.1196, oružničke pukovnije NDH, kut. 5, zapovjedništvo 6. oružničke pukovnije, t. br. 34218.
32HDA, fond 1.1196, oružničke pukovnije NDH, kut. 5, zapovjedništvo 6. oružničke pukovnije, t. br. 34167.
33HDA, fond 1.1196, oružničke pukovnije NDH, kut. 5, zapovjedništvo 6. oružničke pukovnije, t. br. 2419, 34170.

34Dizdar – Sobolevski, Prešućivani četnički zločini, 435; Redžić, Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu, 245.

35K. Budor, NDH u španjolskoj diplomatskoj prepisci, rukopis, 26.

36HDA, fond MUP NDH, br. 223, kut. 26, Predsjednički ured, br. 23551, god. 1941.
37Državni arhiv u Splitu (DAS), fond Velike župe NDH u Dalmaciji, kut. 4.
38Kisić-Kolanović, NDH i Italija: političke veze i diplomatski odnosi, 256. i d.

39Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda (Zbornik DNOR), t. II, knj. 6, Beograd 1957, 206.

40Petrović, R., Počeci saradnje Jevđevića i Birčanina sa talijanskim okupatorom 1941. godine, Prilozi 19, Sarajevo 1982, 45-66; Dizdar – Sobolevski, Prešućivani četnički zločini, 370, 371.

41Kisić-Kolanović, NDH i Italija: političke veze i diplomatski odnosi, 267. i d.

42Dizdar – Sobolevski, Prešućivani četnički zločini, 346-347, 351-352, 366-367, 371; Dizdar, Četnički zločini u Bosni i Hercegovini 1941-1945, 232.

43Dizdar – Sobolevski, Prešućivani četnički zločini, 363.

44Čehić, Prozorski kraj u oslobodilačkom ratu i revoluciji, 311.

45Zbornik DNOR, t. IV, knj. 7, 279-281.

46Zbornik DNOR, t. IV, knj. 7, 282.

47Dizdar – Sobolevski, Prešućivani četnički zločini, 371; L. Lucić, Rama kroz stoljeća, Rama-Šćit 2002, 125.

48Svjedočenje fra Vinka Petrovića.

49Lucić, Rama kroz stoljeća, 125.

50A. Jeličić, Pokolj u Rami 1942. godine, u: Rama-Prozor.info

51Dnevni avaz, Sarajevo, 15. IV. 2012.
52Dizdar – Sobolevski, Prešućivani četnički zločini, 364.
53Dizdar – Sobolevski, Prešućivani četnički zločini, 365-366.
54Dizdar – Sobolevski, Prešućivani četnički zločini, 366.
55Dizdar – Sobolevski, Prešućivani četnički zločini, 370.
56Dizdar – Sobolevski, Prešućivani četnički zločini, 363, 365.
57Dizdar – Sobolevski, Prešućivani četnički zločini, 363-364.
58Borba, organ KPJ, Drinići kod Bosanskog Petrovca, 20. XI. 1942.
59Dizdar – Sobolevski, Prešućivani četnički zločini, 366.
60A. Jeličić, Pokolj u Rami 1942. godine, u: Rama-Prozor.info
61Borba, organ KPJ, Drinići kod Bosanskog Petrovca, 20. XI. 1942.
62Dnevni avaz, Sarajevo, 15. IV. 2012.
63Dizdar – Sobolevski, Prešućivani četnički zločini, 366; Lucić, Rama kroz stoljeća, 125.

64Zbornik DNOR, t. IV, knj. 7, 282.

65Zbornik DNOR, t. IV, knj. 7, 282; Dizdar – Sobolevski, Prešućivani četnički zločini, 367.

66Lucić, Rama kroz stoljeća, 127.

67Dizdar – Sobolevski, Prešućivani četnički zločini, 370; Lucić, Rama kroz stoljeća, 126; Borba, organ KPJ, Drinići kod Bosanskog Petrovca, 20. XI. 1942; vidi i Dnevni avaz, Sarajevo, 15. IV. 2012..

68Čehić, Prozorski kraj u oslobodilačkom ratu i revoluciji, 309.


| Prometej.ba, 29.10.2012.

Boldiranje: Prometej.ba

Fotografija: Četnici iz Bileće (Hercegovina) prije napada na Prozor, operacija "ALFA", listopad 1942.

Iz kolekcije fra Tomislava Brkovića

 

 

Share on Facebook

Nepoznati Teheran

Prijestolnica Irana, Teheran je metro

Divlji konji na prostranstvima Cincara (fotozapis)

Sudbina konja nerazdvojna je od čovje

Proljeće na Raduši | fotoreportaža |

Za istraživače i ljubitelje živog s

Pale | Prijestolnica duha palanke

'A onda je 90-ih sve puklo, kad je nacio

Sjećati se Srebrenice

Tragična sudbina nevinih ljudi koji s

Analiza utakmice BiH-Argentina

Četvrtak petnaesti lipnja 2014. ostat

Kordić po drugi put među Hrvatima

"O Dariju Kordiću i povodom njega" Iv

Borba za Ukrajinu

Analiza stanja u Ukrajini i događanja

Preporučujemo

prozor-x  crckarijebanner

logos logo

INTERVJU

Intervju s Edinom Šarčevićem | Država mora pripadati svima na isti način, da ne bi bila ničija
Intervju s Miroslavom Volfom | Religije i pluralno društvo
Ivan Šarčević: HNS je Čovićeva pozlaćena močvara nacionalnoga jedinstva
Intervju s Dragom Bojićem | RELIGIJA I UMJETNOST
Porazna je i zastrašujuća činjenica »

DRUŠTVO I ZNANOST

Ivan Markešić | Socijalna konstrukcija zla
Hrvatski branitelji s krunicom oko vra »
Zahum i Kedžara: kako ne oskvrnuti mit o Divi i njezinu 'grebu'?
Pismo izraelskog intelektualca Daniel Bar-Tal-a: Voli svoga susjeda kao samoga sebe
Ruđer Bošković – preteča moderne fizike
O Josipu Ruđeru Boškoviću, fizičar »

KULTURA

Hermann Hesse: Ulomak iz romana Stepski vuk
(...) Kod mene je beda možda bila vi »
The Walking Dead kao paradigma i simulakrum apokalipse i inspiracija za predapokaliptičnu teološko-političku odiseju
Svjetlo u tami afričke kolibe
Piše: Branislav MIKULIĆ  Nakon »
Filip David | Trijumf primitivizma
Pravo značenje reči primitivac je pr »

Beč



Ljubljana



Bobovac



Podmilačje



Olovo