Štampa

cetnici033

Nema sumnje da je bilo najbolje izbjeći prije četnika, kako to tvrdi Dominik Mandić u svom izvještaju opisujući masakr u Dugopolju: „poklali su sve Hrvate koji nijesu na vrijeme pobjegli“, ili u Stocu – „oni koji su zaštićivali i spašavali Srbe prethodne godine pred ustašama, sada su i oni i njihove obitelji bili jednako poklani kao i najzagriženiji ustaše“.69 No, ostaje činjenica da je većina stanovnika Rame čekala svoje krvnike u svojim selima, iako je, primjerice, bilo upozorenja što će se dogoditi – jedan je partizan koji je bježao, imenom Muho Osmić, rekao kod sela Orašca Stipanu Abazu: "Bježite, dolaze četnici i sve redom ubijaju i pale! Sve će vas pobiti", potom je stigao jedan musliman iz Sovića, pobjegavši ispred četnika te pričao kako četnici u njegovu selu ubijaju ljude i pale kuće, te gotovo zaklinjao ljude da bježe. No, u selu su rekli: "Ubijaju muslimane, neće oni nas katolike, mi nismo ništa krivi". No, kad je prvi četnik stigao u Orašac, predstavivši se kao komandant, rekao je: "Nemojte bježati! Tko ne bude kod kuće sve će mu se zapaliti!" Prije negoli je grupa četnika stigla u Orašac, išao je jedan prije njih, predstavljajući se kao komandant, te govorio „da nitko ne bježi. Onima koje oni nađu kod svojih kuća neće biti ništa, niti će im se što zapaliti, a onome koji pobjegne od kuće zapalit će se i kuća i pojata“. I tada osmogodišnji Šaban Manov početkom 21. stoljeća svjedoči slično: „Došla je prethodnica i rekli su da su oni kraljevska vojska i da se nikome ništa neće dogoditi. Ali, sutradan su došli drugi i počelo je klanje“.7' Razne su četničke jedinice i manje grupe ulazile u sela, s manje-više istim ili sličnim argumentima smirivale mještane, da bi ubrzo došlo do masakra: „- Uvečer su održali zbor i popisali muškarce rekavši da će ujutro biti prozivka pa, ako neko bude falio, kuća i čeljad će mu biti spaljeni. Svi su ujutro došli pred mekteb. Povezali su ih jednim užetom i odveli“, priča Naza Šušak.71


U strašnu priču o masakru u Rami skladno se uklapa i ličnost Ismeta Popovca, liječnika iz Mostara/Nevesinja, jedan od najviđenijih bosanskohercegovačkih Muslimana koji je prišao četnicima („komandant bez vojske i bez narodne podrške“, kako ga naziva Enver Redžić). On je stigao u Prozor u danima nakon masakra, nastojao smiriti prestravljeni muslimanski narod, a četnike odvratiti od daljnjeg pokolja. No, kada se sljedeće godine suprotstavio novim masakrima u Stocu i okolici, četnici su ga ubili.72


Idemo prema zaključku: u suočavanjima s ovakvim stravičnim zločinima valja razumjeti sve ono što se dogodilo, a mislim da je to važnije od broja žrtava. No, u ovom slučaju vrlo je malo dvojbi oko toga. Prvo da vidimo što kažu počinitelji: tako zapovjednik Hercegovačke grupe vojnočetničkih odreda Petar Baćović šalje 23. listopada telegram Draži Mihailoviću: „U operacijama Prozor zaklano preko 2000 Šokaca i Muslimana. Vojnici se vratili oduševljeni“.73 S druge strane bojišnice, partizanski list „Borba“ također spominje brojku od „oko 2000 duša“ koje su „pobili četnici u hrvatskim i muslimanskim selima sreza Prozorskog, Konjičkog i Vakufskog“.74 U izvještaju partizanskih brigada tvrdi se da je „na području Prozorskog i Konjičkog sreza ima na stotine poklanih i poubijanih žena i djece kao i popaljenih kuća“.75 U optužnici koja je podignuta protiv Dobroslava Jevđevića poslije rata u Sarajevu govori se o „1716 lica“.76 Oružnička postaja u Prozoru popisala je poimence 656 žrtava četničkog masakra, a Namik Čehić govori o 848 osoba, pretežno „djece, žena i staraca“.77 Gvardijan franjevačkog samostana u Rami-Ščitu fra Tomislav Brković procjenjuje, s obzirom da na spomen obilježju kod Ramskog kriza stoje imena 1366 ubijenih Hrvata-katolika od 1942. do 1947. godine, s obzirom da su oko 90% tih žrtava ubili četnici te da se barata s brojem od oko 250 do 300 ubijenih Muslimana, da se može govoriti o oko 1500 ubijenih u ovom masakru. Razlike u brojkama u pojedinim izvorima očigledno su rezultat činjenice da se procjene odnose na različite teritorije.


Partizanski izvori točno registriraju kako je i sljedećih dana, nakon masakra, u Prozoru i oko Prozora, odnosno u srezu Prozorskom bilo preko 2000 četnika, ali su oni na zahtjev talijanskih oficira na terenu, bili u sljedećim danima povučeni prema jugoistoku, prema Neretvi i Mostaru – fra Vinko Petrović tvrdi da ih je gledao dok su se povlačili kroz Prozor prema Neretvi, da su se „okitili ramskim peškirima te pokazivali krvave noževe“ stanovnicima dok su prolazili.78 Dakle, od daljnjeg napredovanja prema zapadu, prema Livnu i Kninu, kako su zamišljali četnički komandanti, nije bilo ništa. Partizanski izvori tvrde kako su „zvjerstva četnika i Talijana izazvala veliko ogorčenje kod lokalnog stanovništva, pa i kod domobranske vojske u obližnjim postajama, koji su htjeli s oružjem da intervenišu protiv takvog zuluma“, što je sve natjeralo Talijane da povuku četnike nazad u istočnu Hercegovinu.79 No, četnički zapovjednici tvrde kako su zapravo Nijemci, a na intervenciju vlasti NDH, zabranili daljnje četničke pokrete na zapad, prema Dinari, „zbog klanja žena i djece“, pa su vraćeni u istočnu Hercegovinu.80


Zašto baš Rama, zašto nisu meta četničkih kolona, recimo, bili Čitluk ili Široki Brijeg koji su nadomak Neretve ili Mostara? Najvažnija je činjenica bila ta da su četnici bili dio talijanske ratne mašinerije, a Talijani su napali teritorij pod kontrolom partizana. Četnici su u tom smislu prilagodili svoje ciljeve, o čemu dobro svjedoči sam Draža Mihailović: on, naime, 19. listopada, samo koji dan nakon počinjenog masakra u Rami piše kako se „veza s Dinarcima (odnosno, sa četnicima Dinarske divizije popa Momčila Đujića) mora uspostaviti. Morate ostaviti čitav niz odreda a vezanih među sobom da se ovaj cilj ostvari, a novcem osigurati ishranu“.81 Dakle, postojala su u krugu četničkih komandanata razmišljanja da se preko Kupresa i Glamoča uspostavi neprekinuti koridor prema zapadnoj Bosni i dalje, prema Kninskoj krajini, što se i ostvarilo do kraja godine, jer je 3000 četnika pod Baćovićevim vodstvom stiglo u kninski kraj, što je potom bio predmet žestoke raspre Ante Pavelića i Mladena Lorkovića s jedne te generala Marija Roatte s druge strane.82


Iz kojeg god aspekta analizirali ulogu talijanske države i posebice talijanske vojske u ramskom masakru, nema sumnje da je ona, blago rečeno, mračna – pokroviteljstvo i neposredno suučesništvo u zločinu uopće nisu dvojbeni. Kada je trebalo na drugim stranama kasnije govoriti o ramskom masakru, Talijani su ostali krajnje prijetvorni: naime, pošto su naknadno predstavnici vlasti NDH prosvjedovali, talijanski su vojni predstavnici tvrdili kako je „u velikoj akciji čišćenja oko Prozora utvrđeno nekoliko incidenata između pripadnika antikomunističkih odreda i hrvatskih građana“, a da vlasti NDH, tvrde Talijani, „to mnogo preuveličavaju“.83


Što se tiče ustaških vlasti, sva bijeda NDH ogleda se u nemogućnosti da u ramskom slučaju, pa i u drugima sličnima, bilo što napravi kako bi zaštitila hrvatsko stanovništvo od pokolja: Njihovi izvještaji vlastima u Zagrebu nakon četničkih zločina u listopadu 1942. godine, izvršenih pod talijanskim pokroviteljstvom i Nijemcima, nakon masakra koji su u veljači 1944. u podkamešničkim selima (planina na granici Hrvatske s BiH, u Dalmatinskoj zagori, iznad Sinja) počinili pripadnici SS-a, djeluju otužno: naime, iza tih izvještaja koji vrlo dobro opisuju zločine („pri četničkom paljenju i pljački nije se gledalo da li koja obitelj ima veze s partizanima ili ne, već je cijelo selo bilo stavljeno van zakona. Poduzimanje prednjih mjera nijesu mogli diktirati interesi vojnih operacija“), vlasti u Zagrebu su tek mlako prosvjedovale, bez ikakva efekta. U tim diplomatskim akcijama čak nisu smjele na pravi način ukazati na masovne ubojice (koji su ubijali na teritoriju NDH), da ne bi razgnjevili Rim i Berlin, a da se o sankcioniranju tih ubojica i ne govori.84


No, to je samo posljedica realne pozicije vlasti NDH koja je zapravo bila marionetska, a NDH tek talijansko-njemački protektorat. Ostaje, međutim, činjenica da je velika većina Hrvata željela hrvatsku državu. Nakon što su njima tijekom 840 godina vladale druge nacije, postojala je neodoljiva psihološka i politička težnja za nezavisnošću.85 Međutim, politički čelnici u kritičnim povijesnim razdobljima u obzir moraju uzeti cijenu koja se treba platiti za nezavisnost, ne izraženu samo u ljudskim životima i patnjama, već i u smislu nacionalne časti i držanja te u smislu izgleda opstanka novouspostavljene države. Iznad svega, nezavisnost ne smije biti privid, ona nije tek razmjena ovisnosti o jednoj naciji za ovisnost o drugoj. Od travnja 1941. ovisnost o Berlinu i Rimu bila je nemjerljivo veća negoli u odnosu na Beograd u vrijeme Banovine Hrvatske. Vladko Maček, prvak HSS-a, koji je zastupao većinu Hrvata u godinama prije Drugog svjetskog rata, nije bio voljan prihvatiti „nezavisnost“ koja se u travnju 1941. nudila po cijeni koju su Hitler i Mussolini nametnuli. Što se pak četničkog zločina u Rami u listopadu 1942. tiče, ni ustaše ni domobrani nisu ni na koji način reagirali, iako su bili upoznati da se sprema četničko-talijanska ofenziva i da je četnički zločin ne samo moguć, nego i vrlo vjerojatan: pa oni i nisu mogli reagirati, ne samo zbog sluganskog odnosa prema Italiji, nego i zbog činjenice da su u toj ofenzivi usko surađivali – Talijani i četnici su napadali na teritorij pod kontrolom partizana s juga, a Nijemci i oružane snage NDH sa sjevera. Uostalom, u Konjicu i Mostaru postojali su jaki domobranski (i ustaški) garnizoni, i Talijani su priznavali da je to teritorij NDH, ali ta vojska nije ništa učinila, a i nije mogla ništa učiniti kako bi onemogućila istočnohercegovačkim četnicima da prođu kroz te gradove, prijeđu Neretvu i krenu prema Rami. Čehić ustašama u svojoj, već višekratno spominjanoj knjizi o Prozoru pripisuje suučesništvo, čak donosi dokumente iz kojih to proizlazi – tako primjerice u „bojnoj realizaciji“ Devete domobranske pukovnije, za srpanj 1942. godine, odnosno za dan 13. srpnja, kada su partizani zauzeli Prozor, navodi kako „kako su poduzete mjere od strane četničke grupe Drenović i posade domobrana iz Varcar Vakufa (staro ime za današnji Mrkonjić Grad) da se spriječi daljnje nadiranje partizana“. Lokalne ustaške vlasti su se brinule da se ovo savezništvo sa četnicima održi, pa su četničkim jedinicama pružale i materijalnu pomoć. Tako, primjerice, u izvještaju velikog župana Župe Pliva i Rama upućenom MUP-u u Zagreb 6. kolovoza 1942. stoji da je „ova Župa izdala ukupno 160.000 kn za nabavu opanaka četnicima, jer je prijetila opasnost da četnici napuste položaj“.86 Naposljetku, 8. listopada je izvjesni pukovnik Šimić upućen s „500 momaka, ustaša i domobrana, iz Bugojna u smjeru Gornjeg Vakufa, gdje će ostati privremeno i čistiti u smjeru Prozora i okolice. O ovoj operaciji izviješteni su i saveznici“, drugim riječima – Talijani, a vjerojatno posredno i četnici. Naime, Talijani su predviđali da, pošto Talijani i četnici zauzmu Prozor, ubrzo potom u gradu vlast preuzme jedan ustaški bataljon kako četnički boravak ne bi izazvao neželjene posljedice – tako se i dogodilo, ali su ustaše pričekali da četnici odu, pa su tek onda došli.87 Uostalom, već je vojvoda Baćović, kako je spomenuto, i prije akcije, u rujnu, predviđao kako u njoj trebaju sudjelovati zajedno s Talijanima i četnicima i domobrani koji bi teritorij pod kontrolom partizana napali sa sjevera i sjeverozapada.88


A što se tiče vlasti NDH, od sluganske pozicije prema Berlinu i Rimu do savezništva sa četnicima put nije bio dug: što se tiče odnosa četnika i ustaša, radilo se zapravo o jednoj vrsti prešutnog, istovremeno i teško podnošljivog savezništva, ali ipak savezništva. Ono je trajalo sve do kraja rata, jer je nepoznatog datuma u travnju 1945, po vlastitu priznanju, Ante Pavelić primio „dva generala iz stožera Draže Mihailovića te s njima utanačio dogovor o zajedničkoj borbi protiv Titovih komunista“.89


Sva bijeda ustaške pozicije očituje se, primjerice, i u pisanju „Hrvatskog naroda“ tih dana koji izvrće smisao zbivanja na Kordunu i, dodatno, mnogo toga s tog prostora prešućuje,90 ali ne spominje četničke zločine u Gatima i Dugopolju i drugdje. Naravno, ne spominje ni ramski pokolj, ne samo zbog talijanskog vrhovništva nad cijelom operacijom, a nezgodno bi bilo, makar i neizravno, napasti velikog saveznika, nego i zbog toga što „Hrvatski narod“ nije smio biti glasnik loših vijesti: dana 18. listopada objavljuje se tekst iz Travnika o „promicanju stočarstva u velikoj župi Lašva i Glaž“ te o otvaranju nove jame u mostarskom ugljenokopu, ali o ramskom pokolju ništa ni tih dana ni kasnije. Ako su vijesti o četničkim zločinima nad hrvatskim i muslimanskim civilima tijekom 1941. godine još bili dopuštena tema u ustaškim glasilima, sljedeće godine, kada su civilne i vojne vlasti NDH zapale u duboku krizu, o tome se više nije smjelo izvještavati, jer se s tim vijestima javnost više nije mogla suočiti.91 Uostalom, samo dan-dva zločina u Rami, 15. listopada, poglavnik Ante Pavelić razgovara s talijanskim generalom Roattom i ne traži potpuno razoružanje četnika smatrajući da bi time oni bili gurnuti u „zagrljaj partizana“, već ih je želio potisnuti podalje od lijeve obale Neretve, u okolicu Nevesinja.92


Štab Pete crnogorske i prve (desete) hercegovačke brigade naknadno je razmatrao prerano povlačenje, zapravo bijeg dvaju svojih bataljona s položaja kod Prozora: „Ovakvo držanje pomenutih jedinica“ odnosno „naša nebudnost i nesnalažljivost koštale su nas vojnički i politički, pa smo povodom toga održali zajedničko savjetovanje i po tim greškama i slabostima oštro udarili, osudili postupke cjeline i pojedinaca, o čemu ćete detaljnije biti drugim putem izviješteni“. Iza šturih ocjena nemoguće je prodrijeti u bit problema, ali uvidom u širi kontekst stvari postaju jasnije – partizani, većinom očigledno Srbi, gotovo bez borbe povlače se iz većinski hrvatsko-muslimanskog kraja. Da li je to bila spontana reakcija neiskusnih boraca ili je zapovjednik dao znak za povlačenje? Otkuda su bili borci i komandanti, koje su nacionalnosti bili? Da li bi njihova reakcija bila takva da su morali braniti svoje kuće i obitelji? Na sva ta pitanja danas više ne možemo pronaći odgovor, ali možemo iznijeti određene pretpostavke, čak i zaključke, na temelju općeg uvida u stvari. Valja uzeti u obzir da je povlačenje pred nadmoćnijim neprijateljem u duhu partizanske taktike i strategije: sjevernobosanski su se partizani koji mjesec ranije, u lipnju 1942, izvukli iz neprijateljskog obruča na Kozari i ostavili Nijemcima i ustašama oko 55.000 srpskih civila, uglavnom žena i djece, od kojih je velika većina završila u Jasenovcu i po njemačkim logorima. Stoga po svemu sudeći ne stoji teza da partizani nisu željeli braniti Ramu jer nisu htjeli braniti hrvatsko i muslimansko stanovništvo, nego su se zbog straha i dezorganizacije povukli prije nego što su trebali.


U sljedećem partizanskom izvještaju, poslanom tri dana kasnije (21. listopada), problem se pojašnjava: tvrdi se kako se „uslijed četničkih pokolja (pa i pored naše slabe borbe sa njima) mase, a naročito muslimanske otvoreno izjašnjavaju za nas. Naročito je vidljiv prelaz kod katoličkog svijeta, koji se je do sada držao dosta rezervisano“. Vodstvo ovih brigada traže da ubuduće „njihovi bataljoni politički djeluju među okrvavljenim i preplašenim stanovništvom koje bježi ispod krvavog noža četnika i Talijana, tražeći partizane i njihovu zaštitu, a kako bi djelujući tako vojnički i politički omogućili hrvatskim i muslimanskim masama da vode krvavu borbu protiv onih koji ih ubijaju, zlostavljaju i pljačkaju“.93


Vodstvo brigada se žali „da zbog ovakve situacije srpske mase na ovom teritoriju podliježu pod uticaj četnika i mijenjaju svoj stav prema partizanima i u momentu kad hrvatske i muslimanske mase, naročito muslimanske, uviđaju opravdanost naše borbe i nas traže, a mi da bi razbijali koncentričnost okupatorskih snaga primorani smo da razvlačimo snage kako nas neprijatelj ne bi uništio, što privremeno onemogućava našu jaku udarnu snagu“.94


Nema sumnje da su za četnički zločin u Rami neposredno odgovorni bili vojvoda Dobroslav Jevđević, kao i Petar Baćović, neposredni zapovjednik na terenu. Jevđevićev bliski suradnik Todor Perović, kad je uhvaćen potkraj rata, u istrazi je istakao kako je „Jevđević za akciju kod Prozora govorio da se ide u borbu protiv ustaša“, a kad je akcija završila da su se „Jevđević i Baćović hvalili svojim djelima“.95 No, baš su ta dvojica mjesec dana po ramskom masakru napisali samokritički izvještaj samom Draži Mihailoviću: „Prilikom operacija u Bosni svjedoci smo bili najbestijalnijeg klanja djece od godinu dvije dana, i to ne od pojedinca nego od cijelih grupa. Iskonski instinkti počinju da bivaju predominantni u narodnoj duši. Isto tako smo utvrdili niz slučajeva ordinarne pljačke, ali se na to moralo gledati malo blaže jer je cio kult naše prošlosti i nacionalna epopeja protkana tim pojavama“.96 Što se dogodilo u tim dvjema glavama? Očigledno su željeli naknadno skinuti odgovornost sa sebe, jer je već tada u inozemstvu, prvenstveno u obavještajnim i političkim krugovima u Britaniji, bilo dosta informacija o četničkoj pasivnosti prema neprijatelju, zapravo kolaboraciji s Talijanima te o četničkom „klanju nevinih Hrvata po Dalmaciji“.97 Doduše, ujesen 1942. u britanskom je establišmentu takve podatke imao ograničen broj ljudi, a političke simpatije britanske vlade i dalje su bile na strani monarhističkih, antikomunističkih četnika. Premijera Churchilla stanje u Jugoslaviji nije mnogo zanimalo dok su bojišta bila daleko od jugoistočne Europe. Odnos njegove vlade i njega osobno prema četnicima i NOV-u počeo se mijenjati u kasnu jesen 1942. godine, otkada se nazirala pobjeda u sjevernoj Africi i počeo planirati napad na Italiju, pa balkansko krilo jedinstvene europske ratne fronte postaje važno. Istovremeno, NOV vidno jača, postaje snaga s kojom vrijedi računati (primjerice, uspostava i održavanje „Bihaćke republike“ ujesen 1942), ali i četnički pokolji od ljeta 1942. sve ih više uvjeravaju da oni ne mogu biti integrativni faktor na jugoslavenskom prostoru. Vojni planeri i dio obavještajaca stoga zagovaraju uspostavljanje veza s partizanima. Početkom 1943. Britanci su od izbjegličke vlade u Londonu zatražili da se četnici prestanu boriti protiv partizana i da se zajednički bore protiv Nijemaca i njihovih saveznika. Do vidljivije promjene u praktičnoj politici dolazi u ožujku 1943. godine, što se podudarilo s četničkim slomom na Neretvi. Glavni zagovornik nove strategije bio je sam premijer Winston Churchill.


Jevđević je na kraju rata – ne slučajno – pobjegao u Italiju. Savezničke vojne vlasti su ga uhitile i zatvorile u logor, ali su se oglušile na jugoslavenski zahtjev za izručenje. U Sarajevu je, uime NR BiH podignuta protiv Jevđevića optužnica u kojoj je optužen i da je, između ostalog, „po njegovoj naredbi, u sastavu vojnih jedinica talijanske okupatorske vojske uzelo učešća preko 4000 pripadnika oružanih grupa kojima je komandovao“ te da su „u prvoj polovini oktobra 1942. u Prozoru i okolici poklali i poubijali 1716 lica oba pola, hrvatske narodnosti i muslimana, a opljačkali i popalili oko 500 domaćinstava“.98 Jevđević je, ne izašavši pred lice pravde, umro u Rimu 1962. u 67. godini života.


Petar Baćović je u travnju 1945. napustio štab Draže Mihailovića te se zajedno sa svojim jedinicama povlačio na zapad. Ustaše su ga uhvatile u Lijevče polju, sjeverno od Banjaluke, deportirale u Jasenovac, gdje je ubrzo ubijen.


Na vrhu zapovjednog lanca za ramski zločin 1942. bio je Draža Mihailović. U presudi Vrhovnog suda FNRJ iz 1946. stoji da je bio na čelu pokreta „koji je počinio bezbrojne ratne zločine nad narodom“ te da su tako, između ostaloga, četnici „oktobra 1942. pod vodstvom Petra Baćovića ubili u okolini Prozora zajedno s Italijanima oko 2500 muslimana i Hrvata, među kojima je bilo žena, dece i staraca, a veliki broj sela popalili“.99 Ilko Franjušić iz sela Ripaca kojemu su četnici kamom presjekli grkljan, preživio je, te je doveden kao svjedok na suđenju Draži Mihajloviću. Draža Mihailović je osuđen na smrt i strijeljan. Životi nevinih ramskih žrtava ne mogu se povratiti, ali je na ovaj način barem zadovoljena osnovna pravda.

 

~KRAJ~

I dio

II dio

________________________

69Dizdar – Sobolevski, Prešućivani četnički zločini, 370-372.

70A. Jeličić, Pokolj u Rami 1942. godine, u: Rama-Prozor.info; Dnevni avaz, Sarajevo, 15. travnja 2012.

71Dnevni avaz, Sarajevo, 15. IV. 2012.

72O Popovcu, E. Redžić, Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu, Sarajevo 1998, 365 i drugdje; Kisić-Kolanović, NDH i Italija: političke veze i diplomatski odnosi, 206, 274, 294.

73Dizdar – Sobolevski, Prešućivani četnički zločini, 133; Dizdar, Četnički zločini u Bosni i Hercegovini 1941-1945, 198.

74Borba, organ KPJ, Drinići kod Bosanskog Petrovca, 20. XI. 1942; Dizdar – Sobolevski, Prešućivani četnički zločini, 133-134.

75Zbornik DNOR, t. IV, knj. 7, 283.

76Dizdar – Sobolevski, Prešućivani četnički zločini, 688-689; Dizdar, Četnički zločini u Bosni i Hercegovini 1941-1945, 198.

77Dizdar – Sobolevski, Prešućivani četnički zločini, 414-429; Čehić, Prozorski kraj u oslobodilačkom ratu i revoluciji, 309.

78Zbornik DNOR, t. IV, knj. 7, 283; svjedočenje fra Vinka Petrovića.

79Zbornik DNOR, t. IV, knj. 7, 341.

80Dizdar, Četnički zločini u Bosni i Hercegovini 1941-1945, 198.

81Dokumenti o izdajstvu Draže Mihailovića, knj. I, dok. 425, 502-504; o ciljevima koje propagira Mihailović - Redžić, Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu, 234 i drugdje.

82Dokumenti o izdajstvu Draže Mihailovića, knj. I, Beograd 1945, dok. 425, 502-504; Kisić-Kolanović, NDH i Italija: političke veze i diplomatski odnosi, 303-304.

83Dizdar – Sobolevski, Prešućivani četnički zločini, 696.

84Primjerice, Dizdar – Sobolevski, Prešućivani četnički zločini, 374. i d.

85I. Goldstein, Hrvatska 1918-2008., Zagreb 2008, 224. i d.

86Čehić, Prozorski kraj u oslobodilačkom ratu i revoluciji, 305-306.

87Čehić, Prozorski kraj u oslobodilačkom ratu i revoluciji, 307. i d.

88Dizdar, Četnički zločini u Bosni i Hercegovini 1941-1945, 110.

89Kisić-Kolanović, NDH i Italija: političke veze i diplomatski odnosi, 439.

90Vidi, npr. Hrvatski narod, Zagreb, 6. X. 1942.

91Hrvatski narod, Zagreb, 18. X. 1942.

92Kisić-Kolanović, NDH i Italija: političke veze i diplomatski odnosi, 294.

93Zbornik DNOR, t. IV, knj. 7, 283, 303.

94Zbornik DNOR, t. IV, knj. 7, 284.

95Dizdar – Sobolevski, Prešućivani četnički zločini, 698.

96Dizdar – Sobolevski, Prešućivani četnički zločini, 134.
97Dizdar – Sobolevski, Prešućivani četnički zločini, 398-399.

98Dizdar – Sobolevski, Prešućivani četnički zločini, 688-689.

99Dizdar – Sobolevski, Prešućivani četnički zločini, 684-685.

 

 

| Prometej.ba, 7.11.2012.|

Boldiranje: Prometej.ba

Fotografija: Hercegovački četnici pale selo, listopad 1942.

Iz kolekcije fra Tomislava Brkovića

 

Share on Facebook

VIJESTI i KRATKI TEKSTOVI

László Végel | Rat i hladni rat

Šta će biti s tobom, Ukrajino? – p

Gdje su završile komunjare?

Sve češće priče o „komunističko

Boko Haram je uzor Islamskoj državi

Pristaše su Boko Harama, islamističk


Ateizam palanke | 2 |

Kult neznanja kao korijen problema No

Ateizam palanke | 1 |

Autor: Mate Jagnjić Vjerojatno bi bi

Nepoznati Teheran

Prijestolnica Irana, Teheran je metro

Divlji konji na prostranstvima Cincara (fotozapis)

Sudbina konja nerazdvojna je od čovje

Proljeće na Raduši | fotoreportaža |

Za istraživače i ljubitelje živog s

Pale | Prijestolnica duha palanke

'A onda je 90-ih sve puklo, kad je nacio

MARKEŠIĆ, fra Luka (Mirko)

(Proslap kraj Prozora, 23. XII. 1937 -

Sjećati se Srebrenice

Tragična sudbina nevinih ljudi koji s

Analiza utakmice BiH-Argentina

Četvrtak petnaesti lipnja 2014. ostat

Preporučujemo

prozor-x  crckarijebanner

logos logo

INTERVJU

Intervju s Edinom Šarčevićem | Država mora pripadati svima na isti način, da ne bi bila ničija
Intervju s Miroslavom Volfom | Religije i pluralno društvo
Ivan Šarčević: HNS je Čovićeva pozlaćena močvara nacionalnoga jedinstva
Intervju s Dragom Bojićem | RELIGIJA I UMJETNOST
Porazna je i zastrašujuća činjenica »

DRUŠTVO I ZNANOST

Tko u svemiru upravo sada promatra postanak Sunca i Zemlje?
Ateizam palanke | 2 |
Kult neznanja kao korijen problema No »
Ateizam palanke | 1 |
Autor: Mate Jagnjić Vjerojatno bi bi »
Demokratski cirkus: vlast u rukama četveronožaca, mrtvaca i komedijaša

KULTURA

Ivo Andrić | Učitelj Ljubomir
Kad dođe vreme i počnu da nam umiru »
Hermann Hesse: Ulomak iz romana Stepski vuk
(...) Kod mene je beda možda bila vi »
The Walking Dead kao paradigma i simulakrum apokalipse i inspiracija za predapokaliptičnu teološko-političku odiseju
Svjetlo u tami afričke kolibe
Piše: Branislav MIKULIĆ  Nakon »

Beč



Ljubljana



Bobovac



Podmilačje



Olovo