Kada se pomene Isus Hrist, često mi naumpadne Amfilohije Radović, kolokvijalno Risto Sotona, morački zlikovac sa kamilavkom koji se, pred očima cijelog svijeta, stotinu puta na Hristov nauk popišao, a da mu se, pritom, ni oko nije namrdilo, kako bi rekli u mom kraju. Ne vjerujem da je, u Crnoj Gori, narod ikad spjevao i o kome išta tačnije od stihova:
      Nema većeg antihrista
      Od zloglasnog popa Rista!

Zato je, zaista, suva šteta što Boga nema i što vladika Amfi neće biti nogom ćušnut u lijepi džehenem, kako bi rekli u Bosni.

Uf, kad naš novopečeni hadžijica stane o Bogu da raspreda, zadrijema se insanu od onolike ljepote. Gotovo da ne prepoznaš predratnu komunjaru za koju je moj otac volio reći: veće pogani u manje mesa nisam srio na dunjaluku. Sad priča o Bogu kao ja i ti o drugu iz djetinjstva s kojim smo igrali trule kolibe. Pritom nazuje najmuslimanskiju od svih faca koje ima u zalihi, a izdrečio one oči farbane u zeleno kao minobacačka cijev. Hiko veli da mu prije rata nisu bile onoliko zelene. Nego da im je boju lećama pojačao!

Kad je srpski snajperist mojoj prijateljici
ustrijelio dijete u naramku
prestala sam u boga vjerovati. Nema te, bože,
rekla sam, prekrižen si za sva vremena
i tačka. Jer bog što pušta da djecu, majkama
u naručju, ubijaju onako, ni zbog čega,
naprosto iz zabave, takav bog meni ne treba
A drugi – kako god hoće