Bosanskohercegovačka filmska redateljica Aida Begić Zubčević (filmovi Sjever je poludio, Snijeg, Djeca...) u intervjuu za Portal Novosti govorila je o svom filmskom stvaralaštvu i srodnim temama. Izdvajamo dijelove iz razgovora, cijeli intervju možete pročitati na www.portalnovosti.com.

*

  • Za mene je filmski jezik kao neko more bez obala, jer uvijek ima neki novi redateljski izazov koji trebam savladati i koji me vuče da idem dalje. Za mene je dominantna snaga slike: kada pogledam neki film, ne moram znati baš sve o čemu se u njemu radi, ali ono čega ću se sjećati su upečatljive slike. Percepcija svijeta kroz sliku i zvuk je nešto što mi je i u svakodnevnom životu uzbudljivo. Osim toga, ritam i tempo u filmu su veliki izazov: kako gledaoce provući kroz tok priče, kako poentirati detalje, kako odvojiti bitno od nebitnog, kako uspostaviti harmoniju. Žao mi je ponekad što se današnji film odvojio od umjetnosti i postao zabava, entertainment, pa onda ima i sve manje publike koja bi prihvatila nešto drugo osim dva sata jeftinog uzbuđenja uz kokice i koka-kolu. U svakom slučaju, neću nikada prestati ispitivati jezik filmske umjetnosti i uspoređivati ga recimo s poezijom. Novi projekat koji sada pripremam baziran je na usmenoj književnosti Bosne i Hercegovine, na ljubavnim baladama i jako mi je zanimljivo kako mogu te pjesničke slike izraziti kroz film, a da ne ubijem ljude dosadom.
  • *
  • Sjećam se onoga što je bilo prije 1990-ih, vrlo dobro onoga što je bilo u ratu, a i poslije. Nekako sam se pomirila s tim da smo generacija koja mora nositi biljeg rata, ali ono što me čini tužnom su ove nove mlade generacije koje su rođene poslije rata, a i dalje su tim ratom obilježene. Ti mladi ljudi ne mogu normalno da dišu i da žive, nego moraju da pate od depresija i strahova koji nisu njihovi. Vidim studente koji se po Bosni i Hercegovini ne kreću slobodno i imaju strah jedni od drugih, ali taj strah ne proizlazi iz njihovog iskustva, nego iz onoga što su im drugi rekli. Moj novi film trebao bi biti ljubavna priča, ali na kraju ne znam kako će izgledati, jer vidim da je stvarnost u koju bi ona trebala biti smještena živo blato iz kojeg nikako da se iščupamo.
  • *
  • Nikada neću shvatiti potrebu ljudi da žive u jednoličnom okruženju. Zašto je nekome draže i bolje da živi u društvu gdje svi misle, osjećaju i prakticiraju isto što i on? Ta ideja o jednonacionalnim naseljima i gradovima, a kamoli o takvim državama, nikada mi neće biti jasna. Svaki put sam frapirana kada ljudi tako iskreno ne žele da neko tko je različit od njih živi pored njih. Rasla sam i odgojena sam u mješovitom okruženju i, srećom, danas u Sarajevu postoji koliko-toliko takva raznolikost. Vjerojatno bih se nekamo odselila kada bih oko sebe vidjela samo jednoumlje. Vidim kao čisti idiotizam to što se nove generacije odgajaju u mržnji, još radikalnijoj od one prije 25 godina, i to što uče da im je netko druge nacionalnosti ili vjere neprijatelj. Danas je stvoren jedan jako neprijatan globalni ambijent u kojem ljudi umiru od raka i depresije zato što neprestano žive u strahu i napetosti, iako materijalno živimo možda i bolje nego prije. Trudim se u svom poslu da radim s mladim ljudima i da ih ohrabrujem da svijet koji ostaje na njima ne bude tako odvratan i da ne vjeruju ljudima koji ih uvjeravaju da žive u čoporima koji urlaju i koji ih truju fašizmom i podijeljenošću. Ne mogu se nikako identificirati s tim zagušljivim nacionalnim idejama i za mene je kao majku veliki izazov da odgojim djecu da se odupru ovakvom svijetu.
  • *
  • Mislim da se nada nalazi u pojedinačnim sudbinama i zato se u svojim filmovima bavim specifičnim ljudskim pričama. Mislim da se snaga života nalazi u umjetnosti: svi su ljudi isti ili slični, svi vole i pate na isti način i svi plaču ili se smiju kada gledaju kineski, francuski ili islandski film. Takozvane velike istine razdvajaju ljude, a mali detalji vezani uz svakodnevne ljudske priče ih spajaju. Zato treba da se bavimo tim običnim ljudima i da ne gledamo u političare koji su samo obični službenici, uglavnom mediokriteti, koji uživaju u svom javnom glamuru. Kao što je umjetnik Braco Dimitrijević stavio obične ljude na svoja velika platna, koja je postavljao na fasade ulica i trgova, tako bi takvi ljudi sa svojom običnim i lijepim pričama trebali zauzeti mjesto političara, koji nisu zavrijedili ni toliko medijskog prostora, ni toliko naših života. Zamka u koju smo upali jest da svi mi tim ljudima dajemo prostor, pažnju i važnost. Moramo se boriti koliko možemo, ali taj prostor mi moramo zauzeti ili ćemo živjeti kao u nekoj epizodi Mad Maxa, a onda izumrijeti.