Boris Dežulović: Ovo ne podsjeća na dvadesete, ovo jesu dvadesete
(...) ratni veterani i nabrijana omladina što postrojeni u Freikorpse nasrću na „degeneriranu umjetnost“ – sve je tu, u weimarskoj Njemačkoj kao i u današnjoj weimarskoj Americi, weimarskoj Europi ili maloj, vlažnoj weimarskoj Hrvatskoj
Izvor fotografije: Tanja Draškić Savić
Riječki Ex libris izdao je ovoga ljeta novi roman Borisa Dežulovića "Tko je taj čovjek - izvještaj o jednoj mogućnosti". Tim povodom za portal Lupiga Boris Pavelić razgovarao je s piscem o temama njegovog novog romana i kontekstu u kojem je nastao.
Izdvajamo jedno pitanje i odgovor, cijeli intervju preporučujemo pročitati na Lupiga.com.
Proizlazi li tvoj interes za hitlerizam, Weimarsku republiku i njezinu apokaliptičnu propast iz osjećaja paralelizma s današnjicom? Često čujemo da naše vrijeme, sva ova tompsonijada oko nas, podsjeća na tridesete prošlog stoljeća.
- Niti, rekoh, podsjeća na tridesete, već na dvadesete, niti uopće podsjeća. Ovo, naime, ne podsjeća, ovo jesu dvadesete: provjerite na kalendaru. A dvadesete su samo priprema za ono što će doći: kad dođu tridesete, bit će kasno. Uostalom, i samu činjenicu da se događa prije točno stotinu godina možemo odlučiti čitati kao puku dosjetku, a možemo i kao precizno adresiranu opomenu. Sto godina sljepoće. Vrijeme, političke prilike, odnosi i procesi, baš kao i ljudi i njihove rečenice, zastrašujuće su isti. Sva opća mjesta današnjice – posrnula Europa, izolacionistička Amerika, migranti, Židovi, Palestina, Krim, Ukrajina i nova velika Rusija, ponižena Njemačka, tehnološki napredak i sjebana radnička klasa koja oduševljeno prihvaća fašizam, ratni veterani i nabrijana omladina što postrojeni u Freikorpse nasrću na „degeneriranu umjetnost“ – sve je tu, u weimarskoj Njemačkoj kao i u današnjoj weimarskoj Americi, weimarskoj Europi ili maloj, vlažnoj weimarskoj Hrvatskoj. Pa jednako kako su batinaši Sturmabteilunga prije stotinu godina prijetili Bertoltu Brechtu i minirali münchensku premijeru njegove „Džungle“, danas prijete Miljenku Jergoviću i miniraju festival u Benkovcu. Čitajući tako stotinu godina stara godišta njemačke, ruske i američke štampe, pa i naše, imao sam jezivi osjećaj da čitam jutrošnje novine. Kao putnik kroz vrijeme koji se vratio u 1923. godinu i zbunjen se zatekao kao isti čovjek u isto vrijeme na istom mjestu. Shvativši onda da nešto nije u redu: ili s vremeplovom, ili s vremenom. Ili s nama.

Foto: Prometej.ba