Darko Cvijetić: Mi smo odgojili generaciju koja nije svjesna da je moguć bolji svijet
Prošlo je četvrt stoljeća i mi bismo valjda trebali da potvrdimo da smo ljudska rasa i da pripadamo ljudskoj rasi
Prijedorski pjesnik, prozaist i pozorišni reditelj i dramaturg Darko Cvijetić rođen je 1968. godine, a prvu knjigu poezije Noćni Gorbačov objavio je 1990. godine. Rat u Bosni i Hercegovini značio je i prekid Cvijetićevog oglašavanja u javnom životu, a pisanju se vraća 1996. godine objavljivanjem knjige Himenica.
Cvijetićevu poslijeratnu poeziju odlikuje nekoliko tema o kojima opsesivno piše, a zločini koji su se desili u njegovom rodnom gradu postaju predmet njegovog umjetničkog i ljudskog svjedočenja.
Izvor: Al Jazeera. Autor: Jasmin Agić. Prenosio dio razgovora.
Nezabilježeno je u bh. književnosti da je neko pisao poeziju o masovnim grobnicama, konkretno o Tomašici, ali u vaše dvije posljednje knjige, Mali ekshumatorski eseji i Ježene kožice, Vi imate pjesme koje tematiziraju to zlokobno mjesto. Koliko takve pjesme mogu biti opomena, i podsjetnik istovremeno, na preživljene užase?
Ja se plašim
da teško da mogu da budu opomena, jer nam tako govori povijest književnosti i
tako nam govori historija onoga čime se mi bavimo. Počevši od
Prime Levija, Ivana Gorana Kovačića, Skendera Kulenovića, to naime može da
nas dotakne, međutim mi živimo u vremenu kada je faktografija drugačija. Ja
nisam siguran da danas uopće postoje čitači poezije, a mi danas živimo jedan
svijet koji je lišen metafore, lišen poimanja metaforičnosti, jer sve što
zadire i traži dublje promišljanje svijeta već izaziva problematičnu misao.
Nisam siguran koliko pjesme mogu da budu opomena i koliko su u stanju da
promijene svijet. Ali, kaže se, ako uspijete promijeniti jednog čovjeka,
uspjeli ste spasiti ovaj svijet.
Theodor Adorno je na jednom mjestu ustvrdio da je poezija nemoguća nakon Auschwitza, a vaša poezija svjedoči da je pogriješio. Vi pišete pjesme o Omarskoj i drugim prijedorskim logorima sa jasnom namjerom – da se istina ne zaboravi. Ali, koliko poezija ima snage da evocira tu uspomenu i ne čini li Vam se da bi zbivanja na tim mjestima prije trebalo da budu predmet pravosudnih i historijskih narativa?
To će se sasvim sigurno dogoditi, znate. Svi su svjesni svega, čisto sumnjam da može ikakva Cvijetićeva pjesma promijeniti percepciju nekoga. Stvari se, ipak, pomiču i mislim da se neke stvari događaju u svijesti ljudi. Prošlo je četvrt stoljeća, zaboga 25 godina u memoriji je zapravo ogroman period, jer to obuhvaća čitavu jednu generaciju koja je došla na svijet i koja se ne sjeća uopće rata niti ima ikakvog odnosa, nema imanentnosti prema njemu. Živeći tamo negdje izvan ove nesretne zemlje oni su sticali jedan drugačiji i poseban identitet.
Ja ne znam
koliko poezija može tu išta učiniti i koliko zapravo jedna pjesma ili jedan
stih može da utiče, a na drugoj strani ja ne bih mogao da živim bez istine, ne
bih mogao da pišem poeziju koja se bavi isključivo, ne zadahom mrtvih riječi
kako to kaže Gumiljov, nego se bavi onim što je permanentno, onim što su vaše
oči vidjele. Ja sam bivao neprekidno tu i možda me to učinilo ovakvim kakav
jesam i možda je taj senzorij porastao i dobio na svom volumenu zahvaljujući
tome što ste bili u epicentru zbivanja.
Na nekoliko mjesta u posljednjoj knjizi pišete o brutalnosti i svireposti ratnih zločinaca koristeći ličnost Željka Ražnatovića Arkana kao prototip savršenog zločinca. U jednoj pjesmi pišete o čovjeku koji je prije rata spasio dijete od utapanja, u ratu bio hladnokrvni ubica, a zatim nakon svega živio život običnog čovjeka. Kakva je to ličnost ratnog zločinca i ubice o kojoj, čini mi se, opsesivno pišete?
Pa znate
šta, to je zapravo nevjerovatno i tu se susrećete sa onim što je Hannah Arendt
nazvala banalnim tipom. Susrećete se sa banalnošću zla, on je naime običan, on
je tu pored nas, on je svako od nas, ispunjen je banalnošću i sljepoćom vršenja
svoje dužnosti, on je samo radio svoj posao. Taj imperativ ljudi koji nemaju
svoje senzore nego pozajmljuju opće senzore i pričaju vam opće istine, takvih
je ljudi, nažalost, puno. Mi smo odgojili generaciju koja nije svjesna šta se
dogodilo, niti je svjesna da je moguć bolji svijet. To je poražavajuće. A on,
taj koji je sve činio, taj koji je zbilja radio zlodjela - ta njegova
krila će odgovarati i biće potkresana Božijim pogledom.
Čest je i taj užasni motiv rasparčanosti tijela u nekoliko masovnih grobnica. Ta naturalistička slika govori više o prirodi masovnih zločina nego stotine reportaža, jer se iz nje vidi da je zločin bio smišljen, organizovano sproveden, a zatim sistematično prikrivan. Da li su ove tri činjenice ono nepobitno za razumijevanje zločina počinjenih nad Bošnjacima Prijedora i okoline?
Jesu. Rasparčanost tijela je jedna posebna vrsta dijabolike. To čak zadire u antičnost. Postojanje sekundarne i tercijarne grobnice je užas, užasno je da možete čak stepenovati nivoe grobnica. To je nažalost poetika do te mjere crna i Gotfried-Bennovska da ima svoju biblijsku, antičku pozadinu. Kakav to čovjek morate biti da nekome spriječite da pokopa svoje mrtve. Prošlo je četvrt stoljeća i mi bismo valjda trebali da potvrdimo da smo ljudska rasa i da pripadamo ljudskoj rasi.
Miljenko Jergović je izdvojio pjesmu Zakopavanje sestre iz posljednje knjige kao posebno upečatljivu. Ta Aida se u mjesto svoga djetinjstva vraća samo kako bi pokopavala ubijenu braću. Koliko je tragedija njenog gubitka zapravo karakteristična za hiljade njenih bezimenih vršnjakinja, kojima je mladost bila prekinuta brutalno i nasilno, a nihova braća i očevi ubijeni bez ikakvog razumljivog razloga?
Pazite kako
se pjesma uopće zove Zakopavanje sestre. Radi se o tome da to jeste
pjesma o žrtvi žrtve. To je ta priča koja ima u sebi inverziju. Ona što
više braće pronalazi, to ona više propada i to nje više nema. To žrtve koja neprekidno potrebuje susret sa onim što se dogodilo i neprekidno
mora to ponovo preživljavati, to je jedan permanentni užas koji sam ja nazvao
zakopavanje brata, a tim činom mi zapravo zakopavamo sestru, zapravo zakopavamo
žive, jer su živi prinuđeni da traže i dvadeset i pet godina kasnije
one kojih još uvijek nema.
Danas se u Prijedoru zločini iz rata strateški zaboravljaju i negiraju. Koliko je prijedorsko društvo svjesno strahota koje su se desile na njegovom području u ratnim godinama?
Svi su svjesni svega. Ja mislim da ova nesretna zemlja, pa tako i ovaj nesretni grad, znaju sve. Svima je sve jasno šta se dogodilo. Ne treba tu mnogo slova. Kozarski vjesnik, lokalni nedjeljnik je, prvi put nakon 25 godina objavio smrtovnicu roditelja ubijene djece, ta 102 imena. Ipak se nešto događa, taj susret s tim šta se dogodilo. Umiru ljudi koji su učestvovali u svemu tome i dolaze ljudi koji ne žele da nose taj balast na ramenima, žele da se sretnu s tim ljudima. Albert Camus negdje piše da bez velikog uznemiravanja ne može da bude velikog smirenja.
Ostatak intervjua na