Program u Sarajevu održan je pod nazivom “Živi i mrtvi”. Što mislite, s obzirom na godine poslije rata i vrijeme koje živimo, koliko bi nam odgovarala sintagma ‘ni živi ni mrtvi’?

Sintagma “ni živi ni mrtvi” odgovara onome što je Krleža nazivao neživotom. Zanimljivo, Krleža tu riječ ne ublažava navodnim znakovima. Ona kod njega figurira kao pojam. Zbog ovakvih stvari je, usput, između ostalog, Krleža bio veliki pisac. Sada pokušajmo ovaj pojam primijeniti na nas. Ali i šire. Mi, zapravo, živimo u eri neživota. To je upravo ono što sam u formi distopijske karikature pokušao demistificirati u romanu Planet Friedman.


U “Planetu Friedman” se, kao i u knjizi “Mrtve ribe plivaju na leđima”, javlja motiv ždralova. Zašto ždralovi?

Ždralovi, odnosno njihove migracije, jedan su od najfascinantnijih prirodnih motiva, koji je višeslojan i pun simbolike. Taj fenomen sam pokušao objasniti prije svega samom sebi, pogotovo u romanu “Mrtve ribe plivaju na leđima”. Možda to najbolje pokazuje razmišljanje jednog mog lika iz tog romana: “Zato ih volimo promatrati. Možda se, barem na trenutak, uvjerimo da ih promatramo očima desetogodišnjaka, ili petnaestogodišnjaka. I pomislimo: bi li odabrali ovaj život koji smo odživjeli. Ili, oni odlaze, mi ostajemo: ždralovi su, zapravo, ljudska žudnja za odlaskom. Ili povratkom: iz jedne žudnje rađa se druga.”


‘Treba biti lojalan tržištu’, ‘Emocije su beskorisni balast’, život podijeljen po zonama, korporacije, papirne knjige kao prošlost – neke su od teza romana “Planet Friedman” – zašto se ta (naoko) daleka budućnost čini ustvari kao sadašnjost?

Zbog toga što svaka distopija polazi iz sadašnjosti. Zapravo je ta “daleka budućnost” samo karikirani preslik stvarnosti koju živimo. Bit svake distopije je upravo to, iako u većini analiza sličnih djela najveći prostor zauzima “proročka” dimenzija sličnih knjiga, što je pogrešno. Nije bitno što će se dogoditi, već ono što bi se moglo dogoditi.


Pišete romane o trenutku u kojem živimo – ratnim i postratnim traumama, izgubljenosti čovjeka, vremenu nezavršenog rata, pa čak i “Planet Friedman”, iako iz budućnosti, itekako nam je blizak – po otuđenosti, neoliberalizmu, borbi za vlast, nadmoć… Koliko smo danas pojedinci s emocijama, vlastitim snovima i nadama, a koliko dio mase?

Mi živimo jednu paradoksalnu stvarnost. Danas, kada su nam puna usta individualnih i manjinskih prava, različitosti, sloboda, nikada nismo bili dio homogenije i bezličnije mase. Današnja civilizacija pomalo podsjeća na jedan okrutan eksperiment sa žabama: žabe, naime, neće pružiti otpor, ako vodu u koju ih ubacimo postupno zagrijavamo, pa ni onda kada ih ta voda ubija. Mi smo se jedan dan probudili, kao Kafkin Gregor Samsa, u ključaloj vodi i nemamo pojma kako nam se to dogodilo. Medijska industrija ubijanja i destrukcije stvarnosti poprimila je zastrašujuće razmjere. Ili, kako to u jednom svom stihu kaže Johnny Štulić: “Da ti pričam o slobodi, da se glupiram”.


planet friedman


Koliko nam je u tom smislu upravo knjiga potrebna?

Rekao bih više nego ikad. Književni svjetovi danas su autentičniji od stvarnih, odnosno od slike stvarnosti kakva nam se prikazuje. Zapravo živimo jednu vrstu ideologije pohlepe koja nam se prikazuje kao ekonomska kategorija. Knjige su potrebne i kao jedan vid raskrinkavanja te pogubne ideologije.


Hoće li knjige, kao u “Planetu Friedman”, “koji se nekad davno, prije nulte godine zvao Zemlja”, nestati i biti rijetkost?

Pisanje se pretvara u jednu elitističku djelatnost. Pravo pitanje je: kakve knjige. Možemo li nazvati knjigama, u onom smislu kako ih percipiramo, one naslove koji zauzimaju čelna mjesta po nekakvim top listama čitanosti i prodaje? A danas takvi naslovi prevladavaju više no ikad. Tu dolazimo do famoznog “tržišta”, mantre neoliberalne ideologije. Bit će knjiga, rekao bih, ali je pitanje kakvih.


Po romanu “Živi i mrtvi” snimljen je film, najavljeno je da će Kristijan Milić režirati film i po romanu “Mrtve ribe plivaju na leđima”. U čemu je, što mislite, tajna televizičnosti Vaših romana? Je li osnova i početak svega jednostavno – tema?

Podjednako je važna tema, ali i način građenja cjeline. Film ne podnosi labave i otvorene konstrukcije koje su u književnosti gotovo pravilo. Možda je moje pisanje u ovom segmentu kompatibilno s filmom? Ne znam. Postoji tu još jedan razlog, čini mi se: kada radim na književnom tekstu, nastojim svaki detalj vizualizirati, što je u principu način na koji rade redatelji.


U knjizi “Mrtve ribe plivaju na leđima” u svakoj od priča stvarnost u jednom trenutku lika asocira na neki poznati film. Da li ti blicevi stvarnost/fikcija ustvari brišu granicu između stvarnosti i fikcije, pokazuju kako je krhka ta nit koja ih razdvaja?

Tu se ponovo moram vratiti jednom prethodnom pitanju, lažnoj stvarnosti koju nam serviraju. Ponekad, stvarnu laž pokušavamo opravdati fikcijom. Fikcija dođe kao neka utjeha. Kao da podsvjesno znamo da je ponekad fikcija stvarnija od života koje živimo i kao da je ono Kunderino “život je drugdje” prešlo iz zemljopisnih u metafizičke magle. Život je, po tome, nekada na filmu ili u knjigama.


Vrijeme nezavršenog rata, prodanih branitelja, novih i bezosjećajnih političara, prošlost koju vučemo na leđima…, je li to sve podloga za dobru literaturu?

Naravno. Suvremeni poljski pisac Andrzej Stasiuk (kod nas najpoznatiji kao autor izvrsnog romana Devet) tvrdio je u intervjuima prije nekoliko godina, kada je gostovao na ovim prostorima, kako je danas nemoguće pisati dobru literaturu u zemljama uređenih zapadnih demokracija. Sterilnost tog svijeta je smrt za literaturu. Po Stasiuku, znači, mi smo obećana zemlja za pisce.


Jednom ste rekli da živimo u stvarnosti koja je dnevnopolitička tvorevina. Koliko je takva stvarnost, koja traje godinama, skoro pa i desetljećima, za pisca otežavajuća?

Teror dnevne politike je frustrirajući. Ne samo za pisce. Pogotovo jer živimo u vremenu bez kriterija, etičkih, vrijednosnih, humanih. Ne postoje nikakvi mjerljivi kriteriji u bilo čemu. Sve je devastirano. Navest ću posljednji primjer te ljudske bešćutnosti i nemoralnosti koji me je zaprepastio, unatoč “visokim” kriterijima koji su nam nametnuli naši političari. Nakon tragedije u jami Raspotočje, vrli federalni premijer Nermin Nikšić i direktor Elektroprivrede u pratnji televizijskih kamera, s rudarskom kacigom na glavi u nekom od rudnika, obećavaju poboljšanje uvjeta rada za rudare. Gdje su bili prije tragedije? Međutim, mi svi znamo da oni nisu bili tu zbog rudara i njihovih obitelji, već njihov posjet ima isključivo predizborni karakter. U suprotnom, zašto bi ih pratile kamere? To bešćutno lešinarenje dnevne politike poprima naprosto apokaliptične razmjere.


Postoji li književna scena, književno tržište u BiH? Gdje smo u odnosu na zemlje regije?

Književna scena postoji, naravno, ali kada je riječ o tržištu, tu su stvari malo kompleksnije. Mogu se pozvati na jedan od prethodnih odgovora: trebamo prvo definirati o kakvim knjigama govorimo. U odnosu na regiju, kada je riječ o književnim naslovima, neizmjerno zaostajemo. Pogotovo kada se sjetimo knjiga koje je objavila Svjetlost i Veselin Masleša sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća.


Koliko je olakšavajuća/otežavajuća okolnost što živite izvan nekih književnih centara (Uskoplje)? Daje li to, na određen način, slobodu? Možda širi vidokrug da na stvari pogledate ‘sa strane’, iz neke druge perspektive?

Da, to daje određenu slobodu, tu pogotovo mislim na nepripadanje nijednom književnom ili paraknjiževnom klanu. Pogled “sa strane” često je otrežnjavajući. A što se tiče pisanja, danas je svejedno gdje živite.


Prepoznaje li BiH u ovom trenutku svoje velike pisce i velika umjetnička djela?

Ne, ako pod ovim “BiH” podrazumijevamo političke institucije i medije kojima je u opisu posla kultura. Međutim, knjige koje će ostati, nadživjeti današnje vrijeme, ipak dođu do onih kome su namijenjene, unatoč svemu. Posljednji primjer koji mi pada na pamet su Lovrenovićevi “Nestali u stoljeću”. Vidim ogorčene komentare povodom dodjele nagrade “Meša Selimović” za ovaj roman koje idu od formalnih (je li nešto roman ili nije), pa do ideoloških. Jedino što je važno reći povodom ove nagrade je sljedeće, a što se uporno prešućuje: više je dobila nagrada “Meša Selimović”, negoli Ivan Lovrenović. “Nestali u stoljeću”, da to pomalo banalno rezimiram, jedna su od onih rijetkih knjiga koje podižu rejting nagrade koja im je dodijeljena.


“Mrtve ribe plivaju na leđima” i “Planet Friedman” su ustvari dva dijela trilogije. Ako je prvi naša stvarnost, drugi budućnost, što je treći dio?

Ideja o ova dva romana kao djelu jedne trilogije je prilično zanimljiva. Moram priznati da nikada nisam o tome razmišljao, iako su ova dva romana jako kompatibilna. Ne znam što bi mogao biti treći dio tako zamišljene trilogije. Možda se neki od mojih budućih romana uklopi u sličnu formu?

[09/2014]