Šibenski biskup Ante Ivas sudjelovao je u stvaranju Thompsonog albuma "Ora et labora" (Moli i radi), objavljenog 2013. Napisao je pjesmu-pamflet Maranatha.

Prvi dio teksta govori o Thompsonu tijekom 1990-ih

U zagrebačkoj Bogovićevoj ulici toga jutra 2006. protezao se dugačak red kakav se obično viđa u rujnu početkom školske godine kada roditelji obilaze knjižare da bi kupili udžbenike za klince. Međutim, ovo nije bio početak škole i ovi ljudi nisu stajali pred knjižarom, nego pred vratima Croatia Recordsa.

Fanovi Marka Perkovića Thompsona nestrpljivo su čekali početak prodaje dugo najavljivanog šestog albuma “Bilo jednom u Hrvatskoj” i jedinstvenu priliku da uzmu njegov autogram. Poslije su mogli opušteno zasjesti u donjogradske kafiće i popiti još po jednu za Thompsonov trijumfalan ulazak u Zagreb.

Svi su u njihovim redovima zapamtili kako je Thompson nakon “Vjetra s Dinare” s lakoćom napunio Dom sportova, ali to je bez naročitog medijskog šušura uspio odraditi i Dino Merlin. Promocija albuma na zagrebačkoj špici u Bogovićevoj izgledala je kao priprema za mnogo veći spektakl.

Ništa slično nije viđeno u gradu od neke davne godine prije rata, kad je Jugoton na istom mjestu izazvao masovnu tinejdžersku histeriju oko prve ploče Plavog orkestra “Soldatski bal”. U posrnuloj hrvatskoj diskografiji, devastiranoj internetskom piraterijom, album “Bilo jednom u Hrvatskoj” bio je te sezone jedini pravi bestseler, a početna tiraža razgrabljena je već u predbožićnom šopingu.

Croatia Records osmislio je i ambicioznu promotivnu kampanju za dijasporu, gdje se album prodavao maltene kao najtraženiji suvenir iz Hrvatske, ali je prigodno okupljanje u frankfurtskom Karstadtu otkazano u posljednji trenutak, što je Večernji list, koji je izgleda jedini medijski pratio nesvakidašnju situaciju, objašnjavao sigurnosnim razlozima.

Prema jednoj verziji priče, interes fanova u Njemačkoj bio je prevelik za kapacitet frankfurtske robne kuće, a prema drugoj, koja se širila po lokalnim hrvatskim udrugama, bilo je nekih podmetanja iz krugova koji ne podnose Thompsona pa su izlobirali da mu se uskrati gostoprimstvo. U svakom slučaju, to je bio signal da otkazivanja nizozemskih koncerata u Amsterdamu i Roterdamu 2003. godine, zbog procjena gradskih vlasti kako bi tamo mogla eskalirati neofašistička propaganda, neće ostati izolirani incidenti.

Thompsonu su nakon toga iz manje-više sličnih razloga otkazivani koncerti u Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj, gdje je 2009. dobio i trogodišnju zabranu ulaska u zemlju. Međutim, sve gubitke pretrpljene u inozemstvu višestruko će nadoknaditi profitabilnim poslovanjem na domaćim pozornicama, s bezrezervnom podrškom političkog establišmenta, crkvenih velikodostojnika i loptačkih sportskih saveza.

Za osvajanje njihove naklonosti ključan je bio uspjeh prvog stadionskog koncerta održanog na splitskom Poljudu u rujnu 2002. godine, nakon izlaska petog albuma “E, moj narode”. U to doba nije bilo online prodaje i nitko nije bio siguran da je moguće dovući na stadion 40.000 fanova, pa je poduzetni Željko Kerum preuzeo poveliki paket sponzorskih ulaznica i podijelio ih kao bonus kupcima koji su tih dana u njegovom supermarketu potrošili preko 500 kuna.

Thompsonovim brojkama s krcatog Poljuda najviše su bili fascinirani ekstremni desničari iz HSP-a, HČSP-a i drugih crnokošuljaških stranaka, koji su na koncert došli u kompletnom sastavu. Na svojim mitinzima okupljali su jedva po nekoliko stotina, maksimalno par tisuća simpatizera, a sad su zadivljeno gledali i slušali kako nepregledna masa na splitskom stadionu kliče njihovom političkom istomišljeniku.

HDZ je na Poljud poslao visoko stranačko izaslanstvo s nekoliko budućih ministara, a njihovi su znatiželjni pogledi bili ponešto različiti od ultradesničarskih. Poslije Tuđmanove smrti stranka im je tavorila u opoziciji i Thompson je sa žestokom antikomunističkom retorikom u hit-pjesmi “E, moj narode” zvučao kao pouzdan saveznik u borbi protiv Račanove vladajuće koalicije.

Pragmatični HDZ-ovci, otprije izvješteni u manipulacijama širokim narodnim masama, uočili su još nešto na poljudskim tribinama. Megapopularan i neosporno karizmatičan, a još uvijek relativno mlad kamenjarski narodni tribun imao je predispozicije za budućeg velikog nacionalnog junaka, za što se kompromitirani političari nikako nisu mogli kvalificirati.

Procjena bi možda bila drugačija da su HDZ-ovci imali više izglednih kandidata za tu ulogu, međutim general Ante Gotovina bio je u bijegu i nije se moglo znati kako će se to raspetljati, a Luka Modrić je tek bio stigao u Dinamo, dok je Real gledao na televiziji. Kad se HDZ vratio na vlast pod Ivom Sanaderom, u pripremama stranke za sljedeće parlamentarne izbore 2007. godine jedan od glavnih operativnih zadataka bio je riješiti se nezgodnih suparnika na desnoj strani političkog spektra koji su mu otkidali prevelik postotak glasova.

Đapićev HSP imao je osam zastupnika u Saboru i trebalo ga je po svaku cijenu oslabiti prije početka nove parlamentarne utakmice. S Thompsonovim nastupima na predizbornim skupovima HSP je mogao postići dotad neviđenu masovnost i Sanader je odlučio preventivno djelovati.

HDZ je ranije uspješno poslovao s nekim estradnim zvijezdama koje mu možda nisu bile uvijek naklonjene i računao je da se svakoga iz pjevačkog društva može namamiti odgovarajućom ponudom. Tako je jedanput dobio Alena Vitasovića u Istri, Severinu u Zagrebu, Bareta u Vinkovcima, a Gibonnija negdje u BiH. Thompson je sasvim očekivano istaknuo daleko višu tarifu. Sanader je pristao i kupio njegovu lojalnost za pola milijuna eura. U analima političkog marketinga nije zabilježeno da je neki muzičar naplatio toliki honorar samo za to da tijekom predizborne kampanje ostane doma i pjesmom ne podrži konkurentsku stranku. HDZ-ov rizničar Mladen Barišić na suđenju Sanaderu u slučaju Fimi medija prisjetio se kako je najprije posredovao za 200.000, a onda je cijena skočila na 515.000 eura.

Kad su Perkovića pozvali za svjedoka na tom suđenju demantirao je Barišićeve navode i izjavio kako je od Sanadera dobio samo 50.000 kuna za crkvu u Čavoglavama. Thompsonom se poslije bavila porezna uprava, sve je u tom slučaju razjašnjeno i arhivirano, ali iz mutnih dilova s prekaljenim muljatorima u dresu HDZ-a nitko ne izlazi čist. Kantautor koji je u svojim pjesmama prečesto držao moralne prodike i nabacivao se fanovima kao hrvatska moralna vertikala sa samo jednom transakcijom skliznuo je u moralnu horizontalu.

Razgranati etno biznis zbog toga nije bio nimalo ugrožen. Zaustavljen je jedino u Istri, gdje mu je odlučnim intervencijama utjecajnih IDS-ovaca onemogućen pristup pulskoj Areni, a prije toga otkazano gostovanje u muzičkom programu teniskog turnira u Umagu.

U međuvremenu je postavio novi osobni i državni rekord sa 60.000 posjetitelja na stadionskom koncertu u Maksimiru 2007. godine. Političari su se nastavili boriti za njegovu naklonost. Milan Bandić platio je iz zagrebačkog gradskog proračuna troškove koncerta na Trgu bana Jelačića, koji se po dobnoj strukturi publike upadljivo razlikovao od Maksimira ili splitskog Starog placa.

Na besplatan koncert u Bandićevoj režiji masovno je pohrlila zagrebačka srednjoškolska škvadra i poslije te akcije bilo je potpuno jasno kako je Croatia Records s njim napravila daleko veći posao nego Jugoton s Plavim orkestrom. Od nacionalnih mitova i legendi u njegovom redu veličina ostao je još samo “Zabranjeni koncert” Prljavog kazališta.

Thompsonov odnos s hrvatskim i bosanskohercegovačkim ograncima Rimokatoličke crkve znatno je kompliciraniji od njegova svrstavanja uz politički establišment. Uvijek se predstavljao velikim vjernikom i silno se trudio to istaknuti u svojim pjesmama i koncertnim ritualima. Nezgodno je iz ateističke pozicije preispitivati nečiju predanost Bogu, pa ćemo to prepustiti stručnjacima.

Fra Ivo Marković je profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, a njegov kratki osvrt na Thompsona iz intervjua objavljenog 2009. u Novom listu jači je od svake glazbene kritike: “Zar nije strašno da jedan Thompson može imati toliko mjesta u našem Katoličanstvu? Pa to što on čini čista je blasfemija, najobičnije bezboštvo. Bio sam na njegovom koncertu u Kiseljaku i nisam vidio ništa osim bezočnog iskorištavanja katoličke vjere i simbolike. A vidim časne sestre i fratre koji sve to s oduševljenjem gledaju i slušaju.”

Njegov subrat i stariji kolega s Teologije fra Luka Markešić bio je još oštriji. U jednom od rijetkih pojavljivanja na HRT-u pokojni fra Luka (1937. – 2014.), inače izrazito blag i miran čovjek, zvučao je kao da mu se Thompson strašno zamjerio i bez oklijevanja ga je prozvao za sotonizam.

Kad je najavljeno gostovanje u Sarajevu, fra Luka je kontaktirao gradsko poglavarstvo i svojim neupitnim autoritetom bosanskohercegovačkog patriota pokušao zaustaviti koncert u Zetri. U Sarajevu je kasnije uspješno održano čak i jedno okupljanje za Bleiburg, ali Thompsonov koncert nikad. Malo je vjerojatno da bi stranačke šićardžije iz Stranke demokratske akcije, koja je tada upravljala Sarajevom, uvažili proteste lokalnih antifašističkih organizacija i donijeli takvu odluku da se nije umiješao fra Luka.

U Hercegovini mu to nisu nikad oprostili. Ako čitate Poskok, otišao je kao “fratrizan”, ako pitate Nina Raspudića, umro je kao “daidža”. Na koncertima po Hrvatskoj od poznatijih katoličkih svećenika u prvim redovima najprije je viđen skandalozni poglavnikov dušobrižnik, pater Vjekoslav Lasić, ali njegovo mišljenje nije puno značilo u crkvenoj hijerarhiji. Na Kaptolu su u početku bili oprezno suzdržani prema novom masovnom kultu, zbog čega nije prošla Thompsonova inicijativa da prigodnom pjesmom “Ivane Pavle II.” pozdravi papu na dočeku u Zadru 2003. godine.

Crkvena politika počela se mijenjati kad su se velikodostojnici uvjerili da su njegovi koncerti posjećeniji od vjerskih hodočašća. Vrhunac suradnje zabilježen je na sedmom albumu “Ora et labora”, za koji je šibenski biskup monsinjor Ante Ivas sastavio kleronacionalistički pamflet “Maranatha”.

Poslije politike i crkve, a prije YouTubea i Facebooka, najjača promocija odvijala se u užarenoj navijačkoj atmosferi na sportskim priredbama. U prijenosima domaćih utakmica i trijumfalnih dočeka hrvatskih nogometnih, rukometnih i vaterpolo reprezentacija, novi naraštaji gledatelja su od ranog djetinjstva indoktrinirani Thompsonom i jednostavno naviknuti da se njegova “Lijepa li si” pjeva poslije svakog reprezentativnog meča kao da je alternativna državna himna.

Cure i dečki iz generacija rođenih poslije rata uglavnom nisu imali pojma što je predstavljala Herceg-Bosna opjevana u njegovoj pjesmi, ni kakvi su sve tragovi ostali iza Mate Bobana, čiji je grob prikazan u videospotu. Thompson je s vremenom toliko duboko penetrirao u hrvatski javni prostor da gotovo nitko nije bio iznenađen ni kad je lezbijski Le Zbor za Povorku ponosa otpjevao “Lijepa li si” u prigodnoj queer verziji.

Poslije koncerta u Slunju 2017. godine, koji je platilo Ministarstvo branitelja iz državnog proračuna, Marko Perković bio je prijavljen zbog izvikivanja ustaškog pozdrava na početku pjesme “Bojna Čavoglave”. Prekršajni sud u Karlovcu odbacio je optužni prijedlog, čime je Thompsonov ZDS trajno dekriminaliziran u Hrvatskoj.

Iste godine uskraćeno mu je gostoprimstvo u Mariboru odlukom gradske uprave koja je prije zabrane koncerta u dvorani Lent zatražila mišljenje gradskog Muzeja narodnog oslobođenja. Muzej je naručio ekspertizu o ustaškom pokretu povjesničara Ive Goldsteina i Bože Repea, profesora suvremene historije na Filozofskom fakultetu u Ljubljani.

U kasnijem razgovoru za Al Jazeeru profesor Repe ponovio je svoj zaključak kako “Thompson u nekim svojim pjesmama, a posebno u izvedbama u kojima koristi ustaški pozdrav, izravno i neizravno brani ustašku ideologiju i NDH”.

S takvom međunarodnom reputacijom Thompson na koncertnoj turneji više nije mogao dobaciti dalje od Livna. Da je u tom momentu netko iznio prognozu kako će jednog dana njegova estradna falanga postavljati pozornicu na zagrebačkom Hipodromu i pripremati teren za dolazak pola milijuna gledatelja, vjerojatno bi ga proglasili luđim od Ivana Pernara.

Treći i završni dio teksta Konjska krunidba pročitajte ovdje.

Autor: Ilko Čulić, tjednik Novosti