Ljeto je, navodno vrijeme odmora. Sjedim na balkonu, lice mi se mršti i koža mi gori pod suncem, proganjaju me svi natječaji na koje se nisam prijavila, jer nisam stigla ili mi je bilo previše, jer nisam sigurna mogu li uopće planirati toliko unaprijed. Mobitel vibrira, kolegica mi šalje poruku: Kad ono ideš i kad se vraćaš? Hoćeš uzet laptop? Ustvari, znam da hoćeš, al’ hoćeš li ga otvorit?

Paralelno, na svom omiljenom istraživačkom portalu, Instagramu, čitam o navodnom istraživanju prema kojem otkaz na poslu doprinosi zdravlju više od prestanka pušenja cigareta – i pitam se radi li se o klikbejtu ili bi mi bilo pametnije da zatvorim laptop umjesto da ugasim cigaretu. Poruke i dalje stižu: Odmori, ‘ajde, barem malo. Uzmi koji self-care dan.

Self-care. Na engleskom, jer briga o sebi na hrvatskom nekako gotovo da zvuči previše sirovo, previše stvarno. Razmišljam, što uopće znači self-care u okviru rada u kulturnoj industriji? Što znači ležati na plaži i za vrijeme godišnjeg pisati članak? Anksiozno upisivati rokove u kalendar? Računati koliki sam postotak svoje plaće upravo potrošila na odmor od kojeg trebam – odmor? Razmišljati o prijavnicama za javne gradske i državne pozive za financiranje, koje pišu mahom umorne, zabrinute i potplaćene radnice u naivnom nadanju da će sljedeće godine biti bolje.

U kulturi rada koja sve pretvara u zadatak, self-care se lako pretvara u mikromenadžiranje vlastite ranjivosti. Ako u svoju Google tražilicu upišete pojam self-care, sigurna sam, preplavit će vas članci sa skincare rutinama od 12 koraka, savjeti i trikovi za opuštanje od kojih će vam mozak početi generirati pitanja poput: jesam li danas disala, pisala dnevnik zahvalnosti, zapalila svijeću s eteričnim uljem, pila preskupi čaj za smirenje od lavande, slušala podcast, gasila notifikacije, radila jogu? Ako nisam – jesam li uopće prava radnica na sebi? Kad je i rad na sebi postao prekarni rad?

U kontekstu neoliberalnog kapitalizma, self-care više nije prostor odmora, regeneracije ili oslobađanja, nego još jedan zadatak u nizu, još jedna to-do stavka koja zahtijeva vrijeme, disciplinu i emocionalni angažman. U takvom sustavu, briga o sebi se više ne shvaća kao briga za vlastito zdravlje i dostojanstvo u otporu prema opresivnim strukturama, onako kako ga je zagovarala Audre Lorde, već kao novi oblik imperativa: moraš se pobrinuti za sebe da bi ostala produktivna, dostupna i funkcionalna – za posao, za druge, za sistem. U svojim ranim oblicima, praksa brige o sebi nije bila wellness trend nego politička nužnost – alat za preživljavanje marginaliziranih grupa. Brinuti za sebe značilo je i brinuti o zajednici, boriti se protiv sustava koji te želi iscrpiti ili izbrisati.

Kad je Lorde pisala o brizi o sebi u svojoj zbirci eseja A Burst of Light iz 1988., borila se s karcinomom. Ta se činjenica rijetko spominje, a ovu se afroameričku feministkinju, pjesnikinju i aktivistkinju gotovo nikad ne citira u kontekstu i cijelosti. Danas je njezin citat, koji slijedi u nastavku, ogoljen do klišeja, komodificiran, često sveden na Instagram post koji poziva na kupnju maske za lice. Treat yourself – kupi, potroši, popravi se. No ono što je Lorde uistinu napisala, u cijelosti, sve je samo ne toliko banalno:

„Morala sam ispitati, u snovima jednako kao i u testovima imuniteta, razorne posljedice pretjeranog angažmana. Previše se angažirati nije isto što i rastezati vlastite granice. Morala sam prihvatiti koliko je teško nadzirati tu razliku. Za mene je to bilo nužno poput smanjenja unosa šećera. Ključno. Fizički. Psihički. Briga o sebi nije sebičnost, već očuvanje sebe, a to je čin političkog rata.”

Self-care kakav nam se trenutačno promovira daleko je od brige o sebi i ideje političkog rata, naprotiv, funkcionira kao kompenzacijski mehanizam unutar sustava koji normalizira iscrpljenost, a iz “brige o sebi” radi tržišnu nišu. Ono što je nekad bio radikalni čin otpora danas često postaje individualizirana odgovornost za kolektivno proizvedeni burnout. Umjesto da adresira strukturalne probleme rada – prekarijat, multitasking, neplaćene angažmane, emocionalnu iscrpljenost, nameće se kao alat samopomoći koji nam omogućava da izdržimo – samo još koji dan. Briga o sebi mukotrpan je i dugotrajan posao. Maske za lice, eye patchevi, i ini preparati koji nam se nameću kao self-care uglavnom su lijepo upakirana laž koju preskupo plaćamo, koja doduše, možda i čini da se osjećamo dobro, ali samo na tren. Koga briga što će mi prišt na licu eksplodirati kad mi je mozak tempirana bomba?

Self-care, dakle, nije borba protiv podočnjaka već protiv neprospavanih noći koje ih uzrokuju, nije borba protiv bora na licu nego protiv mrštenja uzrokovanog stresom, nije borba za bolji rast kose nego protiv uzroka njenog opadanja. Nije ni borba za summer body već za fizičko zdravlje, nije ni borba za odlazak na masažu nego za leđa koja ne bole kronično, nije ni borba za neodgovaranje na poruke već za nedopuštanje da nas rad posjeduje 24/7. Za to nam je potreban odmor koji si ne mogu svi priuštiti.

Glavna premisa kulturnog rada u kasnom kapitalizmu, njegovim ostacima ili kakogod sad nazivamo ovo konstantno stanje neizvjesnosti, ostaje – radim, dakle postojim. U nekoj proširenoj verziji može zvučati i ovako: dostupna sam, dakle postojim; nosim laptop na godišnji, dakle postojim; ne stignem, dakle postojim. Postojim li uopće ako ne radim? U moru (pozitivnih) trendova koje pratimo i za koje se zalažemo – od slow livinga, održivosti, degrowtha i slično, možda bismo svu tu silnu teoriju mogli primijeniti tako da, za početak, jedni drugima omogućimo život s manje hitnosti i dostupnosti. Ili barem bez nepotrebne hitnosti. I ovo nije devalorizacija onog čime se bavimo, nego puka potreba.

No ima li uopće života bez ili nakon rada? Nick Srnicek i Alex Williams u knjizi Postkapitalizam i svijet bez rada (Jesenski i Turk, 2020) tvrde: “Rad se obično formulira u opreci prema dokolici koja se obično veže uz vikende i praznike. No dokolicu ne treba brkati s besposlicom budući da mnogo toga u čemu uživamo iziskuje od nas golem trud. (…) Postradni svijet stoga nije svijet besposlice; to je svijet u kojem ljudi više nisu prikovani uz svoj posao već su slobodni stvarati vlastiti život. Takav projekt ima uporište u dugom nizu mislioca – podjednako marksista, kejnzijanaca, crnih nacionalista i anarhista – koji su odbacivali ideju o radu kao nečemu što ima središnje mjesto u životu.”

Nije nemoguće stvoriti kulturu koja ne romantizira umor. Nije nemoguće zamisliti radne odnose temeljene na solidarnosti, a ne kompetitivnosti. Iscrpljenost nije vrlina, a biti stalno zauzet nije statusni simbol. Ta borba nije samo za danas, nego i za budućnost – za generacije koje dolaze. Za rad dostojan čovjeka, za vrijeme koje ne pripada isključivo poslu, za tijelo koje nije pod stalnim pritiskom učinka. Možda tada više nećemo morati pričati o tome koliko je bilo teško, dokazivati da smo dale sve od sebe kroz priče o neprospavanim noćima i neplaćenim satima. Iskustvo iscrpljenosti ne bismo trebali prenositi kao dokaz snage, već kao znak upozorenja. Umjesto da gradimo identitet na patnji, gradit ćemo ga na mogućnostima. Na nježnosti, a ne na preživljavanju. Otpor ne počinje velikim gestama i ne počiva na grandioznosti već je i u mikroakcijama i onome što možemo pružiti sebi i drugima.

Možda je i to već početak kraja ovog sustava – usuditi se reći ne: ne možeš me više imati cijelu. Radim, ali ne uvijek. Postojim i kad ne radim. Ne želim napisati tekst koji završava porukom da sve može biti bolje ako samo još malo više poradimo na sebi. Ne treba nam još posla. Ponekad je stvarno dovoljno priznati da je teško. I da nas umor ne čini slabima ni lijenima, nego živima u sistemu koji nam ne želi dobro.

Prerađene smo i umorne. Da, overworkerd se možda prevodi sa preopterećen, ja ga sad već shvaćam doslovno, kao prerađen. To možda više zvuči kao neka jeftina konzerva koja izgledom i okusom podsjeća na pseću hranu i ima jedno 15 E-ova u sebi. Proizvod. Sasvim je prigodno, tako se i osjećam – kao da me kapitalizam preradio i umetnuo u mene konzervanse koji mi omogućuju da imam duži rok trajanja. U istom tonu self-care postaje samo dobro dresirani pas kapitalizma koji umjesto da laje u znak upozorenja kad nanjuši prve simptome zamora, grize i to uglavnom – novčanike.

Antonela Solenički, Kulturpunkt