Kad bi nekom strancu ili domaćem čeljadetu opsjednutom preživljavanjem a ne kobajagi politikom ispričali šta to, kao, HDZ Bosne i Hercegovine hoće uz svu logističku pomoć HDZ Hrvatske s pričom o federalizaciji BiH, odnosno federalizaciji »Federacije BiH« (nije isto), teško bi vas shvatili. Još kad bi dodali na tu priču zašto se, kao, bošnjačka partija SDA protivi toj federalizaciji već federalizirane Federacije BiH, ili cijele države BiH, košmar bi bio potpun. Da ne uvodimo u igru još i Dodika koji iz prikrajka očekuje da »federalizacija« bilo čega u BiH, osim RS-a, uspije jer, kako on rezonuje, to sve skupa vodi BiH u disoluciju ili, što bi narod kazao, kraju.

Naravno, ovu košmarnu priču treba raščlaniti na osnovne, po mogućnosti razumljive i logične sastavnice da bi je mogao shvatiti i bilo koji elementarno inteligentan stranac kao i onaj kod kuće koga se sve ovo ne tiče jer ne zna kako će preživjeti u narednih sedam dana. U toj već »federalnoj državi« sa dva entiteta, jedan se zove »Federacija BiH« i federativno je sklopljen od 10 kantona/županija. Drugi ni u imenu ni u organizaciji nema ništa »federalno« a zove se Republika Srpska. Tu nema kantona, ima samo opština kao »jedinica lokalne samouprave«. Mirovnim sporazumom iz Daytona utvrđeno je i kako su oba entiteta, Republika Srpska (49% teritorije BiH) i Federacija BiH (51% teritorije BiH) – multietničke tvorevine. Realno, to je kobajagi. Federacija BiH formalno to jeste jer je predviđeno da bude dom za većinu Bošnjaka i većinu Hrvata u BiH. Ostali su u RS-u ili negdje po svijetu. RS je također faktički i »ustavno« multi-kulti, a realno daleko od toga.

U toj kompliciranoj realnosti BiH sama priča, zapravo, nije previše komplicirana. Polazeći od uvjerenja i osjećanja onih što su dominantno okupljeni u Čovićevom HDZ-u, da su u ovoj zemlji Hrvati temeljno »nejednakopravni« sa ostala dva konstitutivna naroda, poodavno je počela bitka za ispravljanje tog stanja. Priča je, ukratko, počelo se od toga da treba onemogućiti da ikada više »Bošnjaci biraju Hrvatima njihovog člana Predsjedništva BiH«, kao što je to bilo, kako kažu, sa izborom Željka Komšića. On nije HDZ pa kao da i nije Hrvat. Čak je, užasno, bio kandidat SDP-a u vrijeme izbora. Iako je Dragan Čović već drugi put član tog Predsjedništva (prvi put od 2002. do 2005.), argument o tome kako drugi biraju njihovog predstavnika ostaje krunski dokaz za tvrdnju o nejednakopravnosti. Uz još neke optužbe da u vlasti Hrvata nema koliko bi trebalo.

Cijela ova stvar polako je evoluirala od početnog zalaganja za institucionalnim promjenama unutar postojećeg sistema, do zahtjeva za tzv. trećim entitetom. Prvobitno ne kroz odvajanje teritorije na kojoj dominantno žive Hrvati, a kasnije do jasnog definiranja onog što jeste cilj: treći etno-nacionalni entitet onakav kakav treba da budu i ostala dva, kao zasebna i institucionalna i teritorijalno zaokružena cjelina. U nekim medijima u Hrvatskoj i u BiH već su iscrtane i mape tih teritorija sa, blago rečeno, čudnim rješenjima. Sadašnji distrikt Brčko »dijeli« se na tri teritorije, Stolac je cijeli »hrvatski«, dio RS-a ide u novi hrvatski entitet, a po BiH je rasuto još nekoliko potpuno izoliranih, nepovezanih »džepova« koji, eto, treba da pripadnu jedinstvenom hrvatskom nacionalnom entitetu. Oko Mostara se svi još lažu a zna se šta ko misli. Još prije nekoliko mjeseci pojavilo se u medijima u Hrvatskoj i otvoreno pitanje, je li vrijeme za priznavanje tri Bosne i Hercegovine! Sada se cijela priča zove – federalizacija BiH.

Nekoliko je suštinskih problema bez čijeg će rješavanja – kako kaže Dodik u ovakvim situacijama – sve skupa moći da se objesi mačku o rep. Jedan je što se pojam federalizacije, naširoko upotrebljavan i u Odboru za vanjsku politiku Evropskog parlamenta i njihovoj Rezoluciji o BiH, tumači na različite načine. U raspravama o Rezoluciji u Bruxellesu čak su i članovi delegacije Hrvatske imali nijansirano drugačiji »doživljaj« tog federalizma. Marijana Petir, Dubravka Šujica, Ivana Maletić i Željana Zovko (inače Mostarka iz HDZ BiH, do jučer ambasadorica BiH u Italiji, ali tragom izbornog sistema Hrvatske odnedavno član delegacije Hrvatske u Evropskom Parlamentu) priču su čitale zapravo kao podjelu BiH na tri odvojena etno-entiteta. Tonino Picula se trudio da stvar stavi u širi »evropski kontekst federalzma poznat i u drugim državama«. Tako je nekako govorio i Božo Petrov minulih dana u Sarajevu, HRT je imao svoju interpretaciju tog govora, domaćini su sve to drugačije čuli, Petrov ispravljao, objašnjavao i onda svako nastavio kao ranije.

Drugi je problem je što vodstvo Republike Srpske sa Dodikom na čelu, koliko jučer silno raspoloženo da podrži »hrvatski entitet« (samo nek' se ruši i izdvaja...), sada gromoglasno prijete da nikome ne smije na pamet pasti zadiranje u sveti teritorij njihove Republike. A tu su i Posavina i još neki pomenuti »džepovi« na onim iscrtanim mapama. Treći problem je nekako više »interne naravi« i za samog Čovića i Hrvate u BiH zbog kojih se, je li, treba praviti taj novi entitet. Brojke iz popisa u BiH pokazuju da najmanje polovica Hrvata u BiH ne žive na onim kompaktnim prostorima koje treći entitet treba da pokrije. Kako onda brinuti o ostalima ? To je ovih dana precizno objasnio Franjo Topić, predsjednik Hrvatskog Kulturnog Društva Napredak: »...Ne može biti treći entitet samo u Federaciji, nego u cijeloj BiH. Treba demaskirati tezu da će treći entitet brinuti za Hrvate izvan njega. Pa ne brine se ni brat za brata...Ljetošnja podjela sredstava Vijeća ministara od oko 100.000 eura o kojima su odlučivali hrvatski predstavnici pokazala je tu brigu. Dato je u Hercegovinu 85 posto novca, a u Bosnu 15 posto. Da stvar bude jasnija, u Hercegovini je oko 220 hiljada a u Bosni oko 320 hiljada Hrvata...« Na ovom terenu, javna je tajna u BiH, zaiskrilo je i između HDZ BiH i Katoličke crkve. Zaključak je da Crkva želi voditi brigu o svim katolicima u BiH, a HDZ-ov fokus je – Hercegovina.

Posebna muka sa idejom o odvojenom, etno-nacionalno i teritorijalno omeđenom trećem entitetu, jeste reakcija SDA na taj koncept. Veoma glasno se odbija bilo kakav novi princip podjele i »federalizacije« unutar BiH, ako to nije, kako kažu, temeljem standarda evropskog regionalizma, na bazi ekonomskih, saobraćajnih i socijalnih kriterija... Oni što oštrije argumentiraju ovakvo odbijanje ideje o trećem entitetu, idu i korak dalje. Kažu, takav etnički »entitet«, bez kantona/županija kao u Federaciji, već postoji u RS-u i po svim pokazateljima je zaostaliji od sredina u Federaciji. Takav treći entitet bi stvorio tri etničke »republike«. To bi sve vratilo na stanje iz 1993. godine i postojanje tri čiste etničke federalne jedinice sa svim onim zločinačkim što su donijele. Ipak, nije malo onih što ispotiha dumaju, »uz njihova dva, eto i našeg, trećeg entiteta. Mi ne bi ali šta ćeš... «

Cijela ova storija, još uvijek u domeni zakulisnih i teorijskih uvjeravanja, u javnosti se pomalo rezignirano čita ponajviše kao nova stranačka borba za vladanje »svojim plemenom«. I za ustavna rješenja kojima se dovijeka njima obezbjeđuje patronat nad ljudima. U sadašnjem sistemu kantona/županija u Federaciji BiH, uz postojeći mehanizam glasanja i odlučivanja mogućnost lokalnog »nacionalnog totalitarizma« koliko toliko može se držati pod kontrolom. U centraliziranom sistemu kakvom slute tri »čista« etnička entiteta, to izgleda bitno drugačije. Prema vertikali jedino važne Banjaluke i potpuno zaboravljenog Nevesinja, ni Čović nema mnogo interesa za Hrvate izvan Hercegovine gdje je gazda. Kao ni Izetbegović koji je otvoreno kazao da mu je općina Centar u Sarajevu važnija od deset drugih u BiH. Priča o brizi za »naciju« tu je lažna. »Moji« su samo oni kojima vladam. Prilično poznato.

Puno je razloga da se povjeruje kako federalizacija u BiH, zapravo nejasna i mnogima u Bruxellesu – osim brifovanih hrvatskih parlamentaraca – ima u ovom času veliku manu: čita je ovisno kako kome odgovara, šta od nje očekuje i zašto. A u svakom od tih elemenata sve se vidi drugačije, i u Bosni i u Hercegovini, u Posavini i Vitezu, Mostaru i Stocu, Sarajevu i Zagrebu. Baš prava situacija za pošten dogovor, pa ko koga! Federalno.


Preuzeto s portala novilist.hr