"Na lokaciji gdje se decenijama uzdizao rudarski toranj Stare jame, simbol rudarske tradicije i identiteta Kaknja, prošlog mjeseca počela je izgradnja Lidl marketa."

Ova vijest na različite načine je komentarisana na društvenim mrežama. Bilo je mnogo onih kojima je izgradnja još jednog tržnog centra najava ekonomskog prosperiteta na tom prostoru, koji su se posebno obrušili na tvrdnju da je rudarski toranj simbol identiteta Kaknja. Ostali su bili tužni.

Metalna konstrukcija rudarskog tornja stigla je u Kakanj iz Labina, pedesetih godina prošlog vijeka. Od tada je toranj spuštao rudare u zemlju, ponekad i 250 metara duboko. Na njega je instalirana sirena koja je obilježavala početak i kraj radnog vremena. Njen zvuk dugo je bio zvuk svakodnevnice Kakanjaca.

Tako je bilo sve do zatvaranja jame 2002. godine, navodno zbog neekonomičnosti. Toranj je ipak ostao, da svjedoči o rudarskoj prošlosti grada. Prije par godina nepoznatim investitorima prodato je zemljište na kojem se nalazio. Opštinske vlasti predlagale su da se toranj premjesti i da zauvijek ostane spomenik rudarskoj tradiciji ovih prostora. Ipak, u novembru prošle godine, bez ikakve najave, toranj je srušen. Protestvovali su građani, brujale društvene mreže, ali uzalud. Bilo pa prošlo i šta sad? Rušili smo i uništavali mnogo dragocjenije stvari, od društvenog vlasništva do Ustava pa niko nije odgovarao za to. Niko nije, niti će, odgovarati ni za uništenje rudarstva u Bosni i Hercegovini.

Rudarstvo na ovim prostorima imalo je dugačku tradiciju, zbog svojih specifičnih uslova rada, silaska u "podzemne svjetove", rudarima su pripisivane skoro mitološke osobine. Ne tako davno, oni su simbolizovali čestitost kroz težak rad, naglašavalo se da žrtvuju svoje živote da bi svima ostalima bilo bolje. A onda je došlo vrijeme u kojem su vlastima postali višak koji moraju odstraniti. Da bi se taj rez učinio bez reakcije javnosti, uslijedila je medijska kampanja kako bi se obeščastili nekadašnji heroji rada.

Za propast rudnika u Bosni i Hercegovini optuženi su rudari koji nisu dovoljno radili da zadovolje potražnju energetskog sektora. Za kriminal uprava i nadzornih odbora, masovna stranačka zapošljavanja birokratije, krađe u javnim nabavkama, obaranje cijene uglja - niko nije odgovarao. Nema niti potrebe, pronađeni su dežurni krivci. Ipak, prije nego što rudari zauvijek nestanu iz naših života bilo je potrebno još završno čišćenje - rušenje svega što podsjeća na rudarsku tradiciju. Da bi zaborav bio efikasniji, na rudarskim ostacima treba podići nešto sasvim drugačije, nešto što efikasno odvlači pažnju, šareno kao šarena laža. Recimo - tržni centar.

Tako će i na mjestu rudarskog tornja biti izgrađen jedan tržni centar, pored poslovno - stambenih objekata omiljeni poduhvat postratnih neimara. Kao i svi drugi prije njega, i ovaj se najavljuje kao mjesto obilja i ekonomskog prosperiteta.

Masne su to laži, jer tržni centri, svi odreda, posebno su podmukla mjesta. Kapitalisti su ih osmislili da bi onu treću osmicu, zamišljenu za rekreaciju radništva, preinačili u opuštanje kroz trošenje zarađenog. Tržni centri koriste takozvanu "Grinovu promjenu", gdje lavirint izloga zbunjuje kupca kako bi postao podložniji reklamnim sloganima. Ako je imao namjeru da kupi čarape, tržni centar napušta sa gomilom gluposti koju je skoro nesvjesno pokupovao. Nakon privremene iluzije obilja obavezno dolazi otrježnjenje u vidu novih računa.

Tržni centar je za kućni budžet pogubniji od svake mehane strateški smještene uz fabrički zid. To je pažljivo konstruisana zamka gdje se kupovina predstavlja kao životna radost.

Također, tržni centri nisu nikakve ekonomske investicije. Naprotiv, oni efikasno ubijaju lokalne ekonomije, jer niti jedan mali trgovac ne može pobijediti u njihovoj igri velikih brojeva. Zbog toga ih odgovornije vlasti smještaju na pustopoljine izvan gradova, do kojih kupci ne mogu doći pješice.

Danas je moderno pričati o kulturi sjećanja, o identitetu i o neprocjenjivosti njegovih simbola. Ali, kad se pruži povoljna prilika i ponudi odgovarajući novac, svaki simbol nakon kraćih pregovora može dobiti svoju cijenu. Lako je uočiti, oni koji najviše pričaju o identitetu samo na osnovu tog trabunjanja do sada su zaradili za više od deset života.

Na žalost, Kakanj je ostao bez svog simbola koji sigurno ne može nadomjestiti tržni centar, ma koliko raskošan. Njegove svijetleće reklame ne mogu biti identitetska tačka. Iako se marketinški stručnjaci trude da ih ispune brojnim značenjima, one su suštinski prazne jer traju onoliko koliko traje sezonska ponuda ili moda.

Kakanj je možda ostao bez svog simbola, ali sumnjam da će sjećanje na njegovu rudarsku tradiciju tek tako izblijediti. Ipak, rudari nisu bili bilo ko, recimo budaletine koje su izbornim koalicijama dovedene na ministarska mjesta. Bili su to čestiti ljudi, koji su za život zarađivali teškim i poštenim radom. U zemlji kojom vladaju neradnici, rudari se zaista čine kao mitološka bića, više nego ikada. A takva bića se lako ne zaboravljaju.

Hoću da vjerujem u to. Ili bar, ne želim depresivno okončati tekst.

Selvedin Avdić, Žurnal.info