Polemika povodom obilježavanja godišnjice HR Herceg-Bosne
Kritiku obilježavanja 25. godišnjice osnutka Hrvatske Republike Herceg-Bosne objavila je Višnja Starešina, kojoj je odgovorio Ivan Pepić, a kritički komentar napisao je i Ivo Goldstein (Historiografija.hr)
"Zašto učiti iz Maestrala 95., a ne iz HR Herceg-Bosne 93."
Višnja Starešina,
Nedavno je hrvatska vladajuća nomenklatura u BiH organizirala proslavu proglašenja Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Nije bilo baš onako veličanstveno kao što su Srbi običavali slaviti poraz na Kosovu polju, ali okupila se na svečanosti u susjednoj državi reprezentativna ekipa zimzelenih hrvatskih dužnosnika da bi obilježili jedan od najbesmislenijih poteza i najvećih promašaja hrvatske politike.
Zašto je bilo besmisleno proglašavati Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu koncem kolovoza 1993.? Zato što je to učinjeno usred pregovora o takozvanom Owen-Stoltenbergovu mirovnom paketu, koji je podrazumijevao ustrojstvo BiH od tri nacionalne republike. Ali kako nije bilo suglasnosti o teritorijalnom razgraničenju, bio je to još jedan u nizu mirovnih procesa koji je samo služio kao paravan za iscrtavanje unutarnjih granica ratom.
Pred slomom
Teritorijalni spor je bio oko izlaza muslimanske i srpske republike na more. Alija Izetbegović bio je odlučan osvojiti izlaz na more ratnim sredstvima, operacijom Neretva 93, najvećom ratnom operacijom koju je ikada pokrenula muslimanska Armija BiH. Slobodan Milošević i Radovan Karadžić čekali su rezultat, spremni u sljedećoj fazi uzeti za sebe komad hrvatske obale kod Dubrovnika.
A Hrvatska i Hrvati u BiH nalazili su se te jeseni 1993. u jednoj od najgorih pozicija nakon međunarodnog priznanja države: četvrtina Hrvatske bila je pod srpskom okupacijom u koju taj Owen-Stoltenbergov plan uopće nije dirao, opasnost da Armija BiH dolinom Neretve izbije na Jadran bila je realna, Hrvatskoj su nad vratom visile međunarodne sankcije, iznutra se pripremalo rušenje Tuđmana. Hrvatska je te jeseni zapravo bila pred slomom i pred povratkom u neku novu Jugoslaviju okolnim putom.
Proglasiti u takvim okolnostima Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu značilo je pojačati sve negativne aspekte katastrofalnog položaja: izazvati usporedbe s Karadžićevom Republikom Srpskom, dati Izetbegoviću alibi za ofenzivu prema moru, dati legitimitet Martićevoj Republici Srpskoj Krajini.
Politički autogol
A što se dobilo zauzvrat? Memorandum nepostojeće republike na papiru. Uz to, na brzinu proglašena republika dezavuirala je ideju i svrsishodnost Hrvatske zajednice Herceg-Bosne kao oblika samoorganizirane lokalne samouprave u vrijeme velikosrpskih osvajanja, zahvaljujući kojoj su Hrvati u BiH uspjeli opstati i obraniti prostore na kojima su živjeli. Bio je to čisti politički autogol. A republike su se hrvatski politički predstavnici za pola godine odrekli s jednakom lakoćom s kojom su je i proglasili. A s njome su bacili i HZ Herceg-Bosnu.
Proglašenje republike bilo je još besmislenije ako se znade da se u to vrijeme ispod stola već uvelike pripremao drugi mirovni proces, sa SAD-om u glavnoj ulozi, da se istodobno predsjednik Tuđman, bez čije suglasnosti HR Herceg-Bosna ne bi bila proglašena, trudio u taj proces ući kao američki saveznik, svjestan da je jedino na taj način moguće završiti rat, preokrenuti srpsku vojnu dominaciju i da jedino uz pomoć SAD-a Hrvatska može izići iz mirovnog procesa kao država u svojim međunarodno priznatim granicama.
Zašto mi se čini danas važnim osvijestiti tu priču o slavljenju poraza, kada to zbilja nije jedini primjer besmisla hrvatske politike, niti kada je riječ o Hrvatskoj, a niti kada je riječ o Hrvatima u BiH? Zato što je pred vratima očito nova runda definiranja država na postjugoslavenskom prostoru, u kojoj se SAD nakon dugog političkog izbivanja s ovih prostora opet vraća u igru, sa željom da vrati svoju narušenu političku uvjerljivost. Započelo je grčko-makedonskim dogovorom oko novog imena Makedonije.
Nastavlja se pokušajem dogovora između Srbije i Kosova u kojem se u igru uvodi mogućnost dogovorne promjene granica. S obzirom na vojno-sigurnosni profil Trumpovih najbližih suradnika, na njihovu sklonost pragmatičnim dogovorima, nije isključeno da će dogovorna promjena granica i postati dio nekog srpsko-kosovskog sporazuma.
Besmislena osporavanja
I sasvim je besmisleno da hrvatski premijer Plenković ili ministrica vanjskih poslova, kao njegova glasnogovornica, unaprijed osporavaju pravo na takav dogovor. Prvo, zato što je ponekad šutnja zlato. Oni nisu ti koje će poslušati Trump, Putin ili Merkel. A drugo, zato što dogovorna promjena granica, kao sredstvo rješavanja međudržavnih sporova, nikada nije bila sporna. Sporna je njihova promjena silom. No, istina je da se dogovori o promjeni granica vrlo teško postižu, obično je potreban neki katalizator, međunarodni pritisak.
Nakon jesenjih izbora, na red za novo političko resetiranje će vjerojatno doći BiH. I za politiku Hrvata u BiH i za politiku Hrvatske koja bi im trebala biti potpora i time osigurati vlastite granice, bilo bi mnogo svrsishodnije crpiti političku inspiraciju iz pobjede 1995. nego iz poraza 1993. Iz potpuno gubitničke pozicije ujesen 1993., Hrvatska je 1995. godine postala glavni akter mirovnog procesa, a postrojbe HV-a i HVO-a u operacijama Maestral i Južni potez u zapadnoj Bosni postale su glavni američki partner na terenu u stvaranju uvjeta za američki daytonski mir. Početak promjene je sagledavanje dubine i razloga vlastitog političkog poraza. I spoznaja da hvatanjem za propale projekte kao za slamku spasa taj poraz može biti samo veći.
* * *
*
"Trebamo li se sramiti HR Herceg-Bosne 93.? (Odgovor Višnji Starešini)"
Ivan Pepić,
U kolumni "Zašto učiti iz Maestrala 95., a ne iz HR Herceg-Bosne 93.", objavljenoj 9. rujna 2018. u Slobodnoj Dalmaciji, Višnja Starešina primjećuje kako se na svečanoj obljetnici proglašenja Hrvatske Republike Herceg-Bosne okupila "reprezentativna ekipa zimzelenih hrvatskih dužnosnika". Starešina smatra kako je proglašenje HR Herceg-Bosne besmisleno i da "predstavlja jedno od najvećih promašaja hrvatske politike" jer je "to učinjeno usred pregovora o takozvanom Owen-Stoltenbergovu mirovnom paketu".
Ona tvrdi da je Hrvatska "te jeseni bila pred slomom i pred povratkom u neku novu Jugoslaviju okolnim putom". Proglašenje HR Herceg-Bosne "značilo je pojačati sve negativne aspekte katastrofalnog položaja: izazvati usporedbe s Karadžićevom Republikom Srpskom, dati Izetbegoviću alibi za ofenzivu prema moru, dati legitimitet Martićevoj Republici Srpskoj Krajini". Starešina tvrdi i da je proglašena republika umanjila vrijednost Hrvatske zajednice Herceg-Bosne.
Kolumnistica tvrdi kako bi bilo "svrsishodnije crpiti političku inspiraciju iz pobjede 1995. nego iz poraza 1993.", jer su operacije Maestral i Južni potez omogućile HV-u i HVO-u da postanu glavni američki partner.
Politički rezultati potvrđuju zimzelenost hrvatskih dužnosnika. Međutim, je li proglašenje HR Herceg-Bosne u to vrijeme doista bio toliki promašaj i problem?
Muslimansko i međunarodno izjednačavanje Srba i Hrvata
Starešina tvrdi da je proglašenje HR Herceg-Bosne izazivalo "usporedbe s Karadžićevom Republikom Srpskom" – kao da se to nije događalo prije uspostavljanja HR Herceg-Bosne.
Nacionalna politika Hrvata osuđivana je i prije i poslije Herceg-Bosne. Muslimansko izjednačavanje Srba i Hrvata formalizirano je 7. veljače 1992. donošenjem "Direktive za odbranu Republike Bosne i Hercegovine" muslimanske Patriotske lige Sefera Halilovića. U njoj su navedene tri "ukupne snage neprijatelja": "Jugoslavenska armija, snage SDS-a i ekstremne snage HDZ-a". Ciljevi neprijatelja su, navodi se, "priključenje Velikoj Srbiji i Velikoj Hrvatskoj".
Muslimani i odbori SDA koji su surađivali s HDZ-om i vlastima HZ Herceg-Bosne redovito su raspuštani. Dok su se cijevi još hladile od Lipanjskih zora 1992., u Hercegovini Izetbegovićevi ljudi oduzeli su legalno izabranom odboru SDA pravo na "zaštitu muslimanskih interesa" zbog suradnje s Hrvatima. Naglašeno je kako se podržavaju "sve odluke legalnih organa RBiH vezano za HVO i tzv. Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu" po kojima se HZ Herceg-Bosna podređuje muslimanskoj republici.
Ne zaboravimo da je pred očima svijeta, kako kažu sveznalci, "Bosna šaptom pala" u Karađorđevu već 1991. i da su čelnici HZ Herceg-Bosne i Republika Srpske "dijelili" Bosnu u Grazu 1992. godine. Pritisci međunarodne zajednice rezolucijama 752, 757 i 787 Vijeća sigurnosti UN-a donesene u proljeću i jeseni 1992. najbolje pokazuju efekte razornih ciljeva nauštrb Hrvata i propagande kojoj se muslimanska strana, naravno, nikad nije opirala.
Hrvatska pred slomom, Muslimani pred Jadranom. Je li kriva HR Herceg-Bosna?
Hrvatska je bila pred slomom i prije uspostavljanja HR Herceg-Bosne. UNPA, "ružičaste" i "zaštićene" zone, oštra pisma ministara vanjskih poslova EU i Državnog tajnika SAD-a Christophera Warrena krajem siječnja 1993. te Rezolucija 802 VS UN-a protiv Operacije Maslenica bili su prijetnja Hrvatskoj, i to nakon što su Hrvati i Muslimani potpisali kratkotrajno siječanjsko primirje u Ženevi, prije proglašenja HR Herceg-Bosne.
Starešina tvrdi da je HR Herceg-Bosna dala "Izetbegoviću alibi za ofenzivu prema moru" – kao da se taj plan nije počeo provoditi mnogo ranije uz pomoć međunarodnih aktera.
U siječnju 1993. muslimansko vodstvo obećalo je potpisati Vance-Owenov plan ako dobije posebna prava u luci Ploče i izlazak na Jadran. Postupno je međunarodna zajednica legitimirala taj bošnjački cilj. Glavni pregovarač EU, David Owen, 22. lipnja 1993. za BBC izjavljuje da "Muslimanima treba biti osiguran pristup na more, a moguće je da im se dade i Mostar". Tri dana kasnije, Owen i njegov kolega iz UN-a Stoltenberg upućuju Tuđmanu pismo u kojem izražavaju "čvrsto uvjerenje da Muslimani moraju imati više od 30% teritorija… izlazak na Savi te osiguran pristup Jadranu". Owen i Stoltenberg izražavaju uvjerenje da "što su Muslimani bliži moru, to je rješenje prihvatljivije svijetu". Isto uvjerenje Tuđmanu prenose i ministri vanjskih poslova EU.
Međunarodna zajednica 25. i 27. lipnja 1993. traži čak ustupanje područja Republike Hrvatske sjeverno od Save kod Brčkog, Gunju, kako bi Muslimani imali nesmetan izlazak na Savu. Zanimljivo je kako je mjesec dana nakon tog zahtjeva SIS informirao hrvatske vlasti o učestalim provokacijama muslimanskih izbjeglica i pojačanom muslimanskom ekstremizmu u Gunji i Gašincima kod Đakova (6. kolovoza 1993). Glavni međunarodni mediji svesrdno su prenosili muslimanske želje. Kratkotrajni član Predsjedništva BiH i poslijeratni Predsjednik Federacije BiH Ejup Ganić za bečki Kurier tvrdi kako "mi [Muslimani] bismo pobijedili rat da smo imali 20 kilometara slobodnog pristupa moru" (25. kolovoza 1993).
Starešina griješi kad tvrdi da je alibi za ofenzivu prema moru dala HR Herceg-Bosna. Blagonaklonost međunarodne zajednice i antihrvatska kampanja među muslimanskim vodstvom bili su dovoljni motivi za takve planove i ciljeve. Oni su se provodili znatno ranije uz pristanak međunarodne zajednice.
HR Herceg-Bosna u Uniji republika Bosne i Hercegovine
Herceg-Bosna je preimenovana u republiku nakon što je 31. srpnja 1993. potpisan mirovni sporazum Owen-Stoltenberg koji je predviđao Uniju republika BiH odnosno "konfederaciju republika čiji će ustav priznati tri konstitutivna naroda, a većinu vladinih dužnosti obnašat će njihove republike". Hrvati su odmah prihvatili prijedlog da Muslimanima pripadne 30% teritorija Unije, bez obzira što se i tijekom pregovora to područje širilo uvijek nauštrb Hrvata.
Muslimanskim liderima ni to nije bilo dovoljno, ali su tad morali pridobiti srpsku stranu. Ganić je uoči potpisivanja sporazuma izjavio za hamburški Die Woche da "mi [Muslimani] možemo birati samo između dva neprijatelja. Mi ćemo odlučiti u korist Srba. Englezi bi rekli: ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se. Srbi su sve postigli i svijet ih podržava u vojnim pobjedama… Zato, mi ćemo s jačima. A to su Srbi…" (29. srpnja 1993).
Slično, bečki Der Standard i hamburški Die Woche prenose Ganićevu misao prema kojoj su "Muslimani islamizirani Srbi, i najveća greška koju smo mi učinili na početku rata bilo je stvaranje vojnog saveza s Hrvatima" te kako su Muslimani „bliži Srbima nego Slovencima i Hrvatima. Pričamo dijalekt koji je bliži srpskom nego hrvatskom. Isto vrijedi i za mentalitet, navike i običaje“ (30. srpnja 1993). "Alijin diplomata" Muhamed Filipović tvrdi da mu je Owen 26. srpnja 1993. u Ženevi obećao da "ako mi [Muslimani] pristanemo na ono što trebaju dobiti Srbi, tada će oni okrenuti leđa Hrvatima i mi se možemo namiriti na njihov račun". Sumnjam da su Ganićevo bratimstvo sa Srbima i Owenov plan namirenja na račun Hrvata ovisili o HZ ili stvaranju HR Herceg Bosne.
Unatoč tome, 20. kolovoza odlučeno je da će sve tri strane predstaviti prijedlog svojim javnostima te kako će se 30. kolovoza vratiti natrag u Ženevu. Za razliku od Muslimana i Srba, Hrvati nisu imali dom u kojem bi mogli glasovati o takvom ili bilo kojem dokumentu, jer se politika provodila sukladno civilnoj vlasti HVO-a i predsjedništvu HZ Herceg-Bosne. Zbog toga, 24. kolovoza je uočena potreba i dogovoreno je proglašenje HR Herceg-Bosne, ni manje ni više, u skladu s međunarodnim sporazumima o Uniji republika BiH. Uslijedilo je donošenje "Temeljne odluke o uspostavi i proglašenju HR Herceg-Bosni" 28. kolovoza 1993. Njene institucije, poput Zastupničkog doma, nisu dovodile u pitanje postojanje, integraciju i podjelu ovlasti s Unijom republika BiH. Za razliku od proglašenja Republike Srpske 1992. i Martićeve RSK, HR Herceg-Bosna temeljila je svoje postojanje na međunarodnom ugovoru. Međunarodna zajednica nije nikad reagirala protiv preimenovanja HZ u HR Herceg-Bosnu. Bilo im je jasno kako taj čin nije bio uperen protiv nijedne strane, jer je HR Herceg-Bosna i dalje prihvaćala okvire Bosne i Hercegovine.
Srbi su prihvatili mirovni prijedlog na sjednici republičke skupštine 27. kolovoza. S druge strane, sve su strane znale da će muslimanska strana odbiti prijedlog. Izetbegović u svojim Sjećanjima svjedoči kako je "lord Owen očekivao završetak razgovora i prihvatanje njegova plana, ali, na njegovo zaprepaštenje, mi smo objavili da moramo ići na konsultacije u Sarajevo da za mirovni plan dobijemo suglasnost Skupštine BiH". Konačno, muslimanska Skupština BiH odbila je plan o Uniji BiH krajem kolovoza 1993. (65 protiv, 0 za).
Vrijedi napomenuti i kako su početkom jeseni 1993. međunarodna zajednica i zapadni mediji imali sve manje strpljenja prema muslimanskim zahtjevima. Owen bilježi kako su muslimanski ratnici htjeli nastaviti rat s Hrvatima, a Burg i Shoup u knjizi The War in Bosnia-Herzegovina, pozivajući se na Washington Post i New York Times, tvrde kako su mediji pisali o "slavlju muslimanskih dužnosnika zbog rezultata glasovanja" o planu te kako je među Muslimanima sve manje interesa za dogovor.
Teško je dokazati kako je položaj Hrvatske u svijetu pogoršan stvaranjem HR Herceg-Bosne i da je taj potez besmislen. Naprotiv, Unija republika BiH bila je na UN-ovom stolu formalno sve do kraja prosinca 1993. godine. Obljetnica HR Herceg-Bosne ne umanjuje pobjede u operacijama Maestral i Južni potez. One se, između ostalog, obilježavaju svake godine. Doduše, dogodi se da tih dana ponosa „lokalne“ vlasti koje naređuju postavljanje ratnih ljiljana "zaborave" pozvati pripadnike HVO-a i HV-a. Čini se kako su te operacije davno "zaboravili" i hrvatski partneri. To "zaboravljanje" nosi sa sobom ključno pitanje: je li crpljenje inspiracije iz izvrsnih operacija iz 1995. dovoljno za zaustavljanje današnjih bošnjačkih političkih napada na konstitutivnost i ravnopravnost, bez učenja iz HR Herceg-Bosne?
* * *
*
"Zašto smatram da obljetnicu osnutka Herceg-Bosne nipošto ne treba slaviti"
Ivo Goldstein,
Potkraj kolovoza proslavljena je u Mostaru 25. obljetnica osnutka Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Svečanosti je bio nazočan Zvonko Milas, državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH. Glavni govornik na skupu bio je Božo Ljubić, saborski zastupnik iz dijaspore, a Marko Babić, generalni konzul RH u Mostaru, bio je izaslanik predsjednice Republike. Proslava je izazvala brojne negativne reakcije u BiH jer se procijenilo da su se u Mostaru okupili zagovornici podjele te države. Poslije je Milas objašnjavao kako je bio privatno. Ljubić i Babić, koliko znamo, nisu se oglasili.
To je prilika da se zapitamo o mjestu Herceg-Bosne u povijesti. Je li baš tako kako je u Mostaru rečeno, da je “Hrvatska zajednica, a zatim Hrvatska Republika Herceg-Bosna odlučujuće doprinijela obrani cjelovitosti BiH”?
Pojam Herceg-Bosne
Zna se da se pojmom Herceg-Bosna od kraja 19. stoljeća koriste neki hrvatski intelektualci kako bi zamijenili općeprihvaćen pojam Bosna i Hercegovina. Poznati je historičar Ferdo Šišić 1908., u vrijeme austrougarske aneksije BiH, isticao da ona mora biti priključena Hrvatskoj, a ne austrijskom ili ugarskom dijelu Monarhije.
Drugim riječima, naglašavao je hrvatsko pravo na BiH, tvrdeći da ono datira još od hercega Andrije koji je 1198. sjedinio Hum (ili Humsku zemlju – otprilike jugoistok današnje BiH i dio Crne Gore) s Hrvatskom. Zahvaljujući i hercegu Stjepanu Vukčiću Kosači Hum se od 15. stoljeća naziva Hercegovinom. Očito zato da bi naglasio vezu imena zemlje s hercezima Šišić se koristi isključivo nazivom Herceg-Bosna. U isto vrijeme Stjepan Radić piše traktat “Živo hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu“ te dosljedno upotrebljava termine Bosna i Hercegovina ili Bosna-Hercegovina, a ne i Herceg-Bosna.
Terminom Herceg-Bosna otad se koriste osobe vrlo različitih ideološko-političkih uvjerenja: historičar Hamdija Kreševljaković, Vladko Maček, kralj Aleksandar Karađorđević, ministar vanjskih poslova NDH Mladen Lorković i franjevac i historičar Dominik Mandić. Lorković i Mandić upotrebljavali su nazive Herceg-Bosna i Bosna i Hercegovina kao sinonime.
Termin Herceg-Bosna ne upotrebljava se u vrijeme NDH, jer su ustaše negirali samosvojnost Bosne (i Hercegovine). Termin Herceg-Bosna imao je određenu stilsku vrijednost i funkciju, korišten je u manifestima, svečanim govorima, u pjesmama, itd.
Tuđmanove velikohrvatske opsesije
Franjo Tuđman uporno je i dosljedno, još od 1971., javno izražavao želju da se stvori “Velika Hrvatska“ - tada je, ne baš uvijeno, pisao o “duhovnoj i teritorijalnoj integraciji hrvatskog nacionalnog bića”.
Za razvoj tih ideja Tuđmanu su važni bili razgovori koje je u Norvalu 1987. vodio s hercegovačkim fratrima. Oni su zajednički došli do zaključka da Hrvati i Srbi ne mogu živjeti u zajedničkoj državi, da su muslimani (dakle s malim “m”!) dio hrvatskoga nacionalnog korpusa i da u budućnosti, nakon raspada Jugoslavije, na tom prostoru valja stvoriti samostalne nacionalne države u kojima će se organiziranim preseljavanjem stanovništva stvoriti etnički kompaktni i homogeni teritoriji.
Otkad je 1989. kao vođa HDZ-a Franjo Tuđman dobio priliku da se javno izjašnjava, u nizu je istupa posve otvoreno govorio o prirodnim i povijesnim hrvatskim granicama, a potom, nešto uvijenije, i o potrebi da ta nova država bude etnički što homogenija.
Predstavljajući HDZ 1990. na televiziji u predizbornoj kampanji, Tuđman je zaključio kako je hrvatski “kifl” neprirodna oblika i da ga treba podebljati, što je bila izravna aluzija na potrebu razgradnje BiH. Građanski dio javnog mnijenja bio je zgrožen i prestrašen, ali su Tuđman i HDZ time dobivali glasove na desnici.
Tuđman je smatrao da se podjela BiH treba dogoditi u načelu po granicama Banovine Hrvatske iz 1939., ali Banovina nikad nije profunkcionirala na zdravim osnovama: njezina uspostava nije verificirana u beogradskoj Skupštini. U određivanju njezinih granica s drugim dijelovima BiH gledao se samo omjer Srba i Hrvata u pojedinim kotarima, a ignoriralo muslimansko stanovništvo, što je teško opteretilo dotadašnju suradnju HSS-a s muslimanskim političarima. Zapravo, Tuđmanova zamisao o reinkarniranju Banovine samo je još jedna od njegovih fiksideja.
Početkom 90-ih ekstremni su se desničari u Hrvatskoj pozivali na ustaštvo i sugerirali obnovu NDH. U hrvatskom političkom životu, u emigraciji i među bosanskohercegovačkim Hrvatima živjele su tada paralelno dvije koncepcije: prva je bila očuvanje cjelovite BiH. Druga, dugo vremena pritajena, bila je ustaškonostalgičarska (primjerice, bugojanska je grupa 1972. stigla u BiH sa sloganom “Osvetnici Bleiburga”) – po njoj je cijela BiH trebala biti integrirana u Hrvatsku. Tuđman je jedini zagovarao podjelu BiH. Nisu to domislili ni Gojko Šušak ni Mate Boban ili netko treći od hercegovačkih HDZ-ovaca. Oni su bili samo provoditelji.
Za realizaciju Tuđmanovih ideja i planova pomoć je stigla od politike koju je od 1987./88. otvoreno provodio pokret sa Slobodanom Miloševićem na čelu. Doduše, Milošević je na suđenju u Haagu 2002. odbacio tvrdnje da je htio podijeliti BiH: “Ne kažem da nije bilo takvih ideja, ali ne s moje strane”, što mu nije bilo prvi put da otvoreno laže. Demantira ga Warren Zimmerman, posljednji američki veleposlanik u Beogradu u doba Jugoslavije: uperio je prstom baš u njega kao “glavnog pokretača rušenja Jugoslavije” te zaključio kako je “njegov prvi cilj bio uspostaviti srpsku vlast u cijeloj državi.
Kada su se Slovenija i Hrvatska oduprle tom cilju, odlučivši da se izdvoje, srpski se vođa priklonio alternativnoj strategiji. Dovest će sve jugoslavenske Srbe, koji su živjeli u pet od šest republika, pod srpsku upravu, tj. pod svoju vlast”. Od goleme mu je pomoći u realizaciji tog plana bio Franjo Tuđman. A zapadnu Hercegovinu ionako nije ni mislio uključiti u “Veliku Srbiju“ (čak je i Stevan Moljević 1942. predvidio za zapadnu Hercegovinu i Dalmaciju nekakav autonomni status).
Franjo Tuđman se u proljeće 1990. našao u izvršnoj vlasti prvi put u životu te se suočio s brojnim temama i problemima, kao nikad. Morao je donositi ključne odluke i bio je podvojen unutar sebe u dilemama koje su se činile nerazrješivima: pregovori ili oružje? Tuđman nije bio za ratnu opciju, izbjegavao je rat koliko je god mogao. Prilike su ga prisilile da vodi politiku bez jasne koncepcije, kombinirajući miroljubive izjave i pregovore s jedne strane, ali s druge najavljujući da će se Hrvatska moći obraniti i spremajući se za rat.
Milošević kao idealan sugovornik
U takvoj situaciji Tuđman je Miloševića doživljavao kao idealnog sugovornika. Tuđman je bio herostrat – uživao je u činjenici da je moćan, da može sjesti s nekim tko mu je ravnopravan za isti stol i odlučivati o sudbinskim pitanjima svoje zemlje. Osim toga, Milošević mu se svidio, bio je veliki glumac, kozer – sve ono što Tuđman nije bio. Međutim, Tuđmana sve to vrijeme nije napuštala opsesivna želja da dijeli BiH.
Njih su se dvojica sastali 25. ožujka 1991. u Karađorđevu. Službeno priopćenje nikad nije objavljeno. Poluslužbeno, dogovarano je kako izbjeći rat u Hrvatskoj i na prostoru bivše Jugoslavije, ali nema dvojbe da je najvažnija tema bila podjela BiH.
Tuđman je nakon povratka iz Karađorđeva davao slavodobitne izjave o dobivenim teritorijalnim ustupcima. To je nastojao kapitalizirati i u međunarodnim kontaktima. Branko Tuđen svjedoči kako je u Rimu u svibnju 1991. pred iznenađenim premijerom Craxijem “izvadio zemljopisnu kartu i počeo objašnjavati granice Banovine Hrvatske koje da su najpovoljnije za Hrvatsku”.
Hrvoje Šarinić opisuje kako je u srpnju (agresija na Hrvatsku je u punom jeku!) u Berlinu predstavnicima Vanjskopolitičkog odbora Bundestaga govorio da je BiH “geopolitički apsurd” i da su “je stvorili komunisti, a koja je ostatak turske kolonije”. Da ne bi bilo nikakve dvojbe o imperijalnim planovima, dometnuo je: “Zato imamo neprirodne granice Hrvatske, a u BiH imamo cijeli dio s čistim hrvatskim življem.”
Nešto poslije, u vrijeme kada se mogao naslućivati ratni rasplet u BiH, uslijedile su izjave poput ove: “Ako netko okupira i anektira dio BiH, i Hrvatska će tražiti svoj dio.”
Tadašnji bliski Tuđmanov suradnik Mario Nobilo opisivao je da je Tuđman, “dajući pravo na samoodređenje jugoslavenskim narodima i njihovim republikama, a ne manjinama, naglašavao da to ne vrijedi za BiH, koja nikad nije bila država jednog temeljnog naroda”. Tuđmanovi etnocentristički stavovi bili su beznadno zastarjeli. On nije razumio međunarodnu politiku, a nije razumio ni BiH. Bio je opsjednut svojim vizijama – upravo je na bosanskohercegovačkom pitanju bio mnogo iracionalniji nego što bi političar, osobito državnik, smio biti (za razliku od reakcija u nekim drugim situacijama, kad je iskazivao mnogo više racionalnosti).
Nobilo tvrdi da se Tuđman “često vraćao i omiljenoj temi o normalizaciji odnosa Hrvatske i Srbije kao ključu mira na Balkanu, što u sebi implicira podjelu BiH na osnovi zemljovida Banovine Hrvatske”. Drugim riječima, Tuđman “nije prestao vjerovati u nagodbu s Miloševićem oko podjele Bosne, koja će onda Miloševića odvratiti od komadanja Hrvatske”.
Na međunarodnoj konferenciji o Jugoslaviji početkom studenoga 1991. u Ženevi Europska zajednica predložila je da se kriza riješi prihvaćanjem republičkih granica kao granica novih država te da se poštuju prava manjina. Osnovana je arbitražna komisija pod vodstvom Roberta Badintera (tzv. Badinterova komisija) te je ona potkraj mjeseca ustanovila da se Jugoslavija “nalazi u procesu raspada”. Ministarsko vijeće EZ-a najavilo je tada da će priznati Hrvatsku (i Sloveniju).
Ne čekajući da se to i dogodi, Tuđman se požurio 18. studenoga proglasiti Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu (HZHB), kao “političku, kulturnu, gospodarsku i područnu cjelinu”. Granice HZHB nikad nisu bile utvrđene, još manje usklađene s nekim partnerom. Na području predviđene HZHB živjelo je tek otprilike 50 posto Hrvata u BiH, ali se politika države Hrvatske prema BiH idućih godina prilagođavala stremljenjima HZHB, a ne interesima Hrvata u BiH i interesima Hrvatske kao države.
Nema potvrde da je baš Tuđman odlučio o imenu nove tvorevine, ali nema ni razloga sumnjati da je to bio on. Jednostavno, osim njega, nije bilo osobe koja bi za to bila kadra.
Na sjednici Vrhovnog državnog vijeća RH 27. prosinca 1991., u danima kad se čeka potpisivanje primirja i međunarodno priznanje Hrvatske, Tuđman zaključuje kako je “vrijeme da okupimo hrvatsko nacionalno biće u maksimalno mogućim granicama”. Smatra da je od “manje važnosti da li bi to bilo baš 30 općina, ili 28” od tadašnjih bosanskohercegovačkih općina koje je želio okupiti u HZHB, ali poentira: “Ovakva Hrvatska nema uvjeta za život, ali Hrvatska s granicama Banovine ima, osobito s poboljšanim granicama.”
U tom je smislu govorio četiri dana poslije u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji: izjavio je da bi se hrvatsko-srpski odnosi mogli trajno riješiti tako “da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare (dakle da ona dobije dio BiH – op. I. G.) i da ona više nema razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj priključilo njezine krajeve, jer je sadašnji hrvatski perec neprirodan”. Tuđman je procjenjivao da je “u hrvatskom interesu da se problem riješi na naravan način”, što znači po obrascu “kako je bila riješena Banovina Hrvatska”. Naposljetku bi ostao “dio ‘zemljice Bosne’ gdje bi Muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon između Hrvatske i Srbije”. “Time bi”, zaključio je Tuđman, “ujedno nestala i kolonijalna tvorevina BiH.”
Tuđman je procjenjivao da se bošnjačka strana neće moći suprotstaviti i da će se morati pomiriti s kontrolom manjeg dijela BiH. Kad ga je Stjepan Mesić upitao što će na takav plan reći Izetbegović, odgovorio mu je: “Stipe, ne razumiješ povijesne silnice. Kad se srpske i hrvatske škare slože, nema tu Alija što reći.“ Tuđman je Izetbegoviću u jednom razgovoru tada objašnjavao kako mu je namijenjena uloga Mehmeda Spahe (1883.-1939.), aludirajući na to da je Spaho dugo godina bio ministar u jugoslavenskoj Vladi, a sve kako bi u njoj ipak sjedio neki Musliman. A Izetbegović je Tuđmana upozorio: “Ali ja, za razliku od Spahe, ipak imam vojsku.” Valja shvatiti kako tada Tuđman nije smatrao da bi se iz Herceg-Bosne trebali iseljavati Bošnjaci (jer su i oni Hrvati!). Kako su nastali Dretelj, Helidrom itd., posve je druga priča.
Opsesije koje ne popuštaju
U lipnju 1992. (rat u BiH je počeo) Tuđman se u razgovoru s Miloševićem i Izetbegovićem zalagao za mirno rješavanje sukoba. Isticao je kako smatra da je probleme bolje riješiti “razgraničenjima”, pa i “dobrovoljnim preseljenjima”, nego “istrebljenjima i barbarskim uništavanjima”. Osnovao je u kolovozu 1993. Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu (HRHB), pa je smatrao da smije otvoreno iskazivati želje za podjelom BiH. Tako je potkraj godine na sastanku hrvatskoga državnog vrha ustvrdio da se sada “određuju granice buduće hrvatske države. One će vjerojatno biti veće nego što je ijedan hrvatski vladar ili kralj imao pod svojom kontrolom u povijesti... HRHB pripojit će se Hrvatskoj. Hrvatska će biti snažnija i moćnija.”
Tuđman je lagao i sebi i drugima, jer od travnja te godine, kad je počeo hrvatsko-bošnjački rat, HVO je bio prisiljen s većinom hrvatskoga stanovništva povući se iz Travnika, Bugojna i Fojnice. Bošnjaci su masakrirali hrvatske civile u Varešu, Križančevu Selu, Bugojnu, Maljinama, Gučoj Gori, Doljanima, Neretvici, Grabovici, Drežnici, Uzdolu itd. General Praljak ustanovio je da je u 21 općini – od Maglaja na sjeveru do Čapljine na jugu – ubijeno 1147 Hrvata.
Želeći ostvariti shizofreni san o Herceg-Bosni, Tuđman se nije ustezao raditi bilo što, sve do pristajanja na “dobrovoljno preseljenje“ tisuća Hrvata, što nije ništa drugo nego uništavanje vlastitog naroda. Naime, početkom 1994. tvrdio je da je u pogledu BiH vodio “jedino moguću politiku” te da su “naši ljudi u Herceg-Bosni, i Boban i svi drugi, provodili tu politiku”. Konačno, posve neuobičajeno za njega (jer je u pravilu bio pun samohvale), ustvrdio je da su “uzroci ratnog sukoba 70 posto na strani Muslimana”, a onda samokritički – “a 30 posto na hrvatskoj strani”. A koliko je to 30 posto u ljudskim životima?
Naposljetku, u srpnju 1995., kad je već bio potpisan Washingtonski sporazum, Tuđman je, točno predvidjevši brzu pobjedu Hrvatske vojske nad krajiškim Srbima, izjavio da potom “krojimo granice Hrvatske u Bosni”, što znači da ga njegove stare opsesije ni tada nisu puštale.
Da zaključim - Franjo Tuđman iskreno je vjerovao da je podjela BiH najbolje rješenje. Teško je kalkulirati po obrascu “što bi bilo kad bi bilo”, ali, da on nije nametnuo Herceg-Bosnu, posve je jasno da bi antimiloševićevska opozicija bila puno jača, da bi agresija na BiH, suočena s bošnjačko-hrvatskom koalicijom, bila slabija, pa bi i zlo posljedično bilo manje.
Potkraj 2017. Haški je tribunal potvrdio u drugom stupnju zaključak da su prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i drugi hrvatski vođe imali cilj osnovati hrvatski entitet koji bi omogućio ujedinjenje Hrvata.
Oni koji brane Tuđmanovu politiku prema BiH uvijek su bili u manjini, njihovi su argumenti neuvjerljivi. Svima bi bilo bolje kad bi se slavljenici iz Mostara suočili s povijesnom istinom, a ne da pričaju priče sebi i drugima.
* * *
(Podnaslovi u tekstu Ive Goldsteina su urednička intervencija Prometeja)