Sjeme tolerancije između rušilačkih sila
Tolerancija čini mogućom koegzistenciju – to je temeljni i nužni zahtjev za narode koje su različiti, koji imaju različitu kulturu, običaje i vjerovanja da bi doživjeli procvat i razvoj
Na najvišoj točki, u vijencu brda isprepletenih oko Jeruzalema, s južne strane grada otkriven je 12. 9. 2008. „Spomenik tolerancije“. Autor spomenika je poznati poljski, primarno religijskim temama usmjereni, umjetnik Aleksander Gudzowaty. Poznat je po zauzimanju za toleranciju, uvažavanje i normalan život među ljudima različitih mišljenja, uvjerenja, pogleda na svijet… Bio je prijatelj s ondašnjim izraelskim predsjednikom Shimonom Peresom koji se bio aktivno angažirao na izgradnji mira s Palestincima. Spomenik je simbol toga nastojanja, ali ipak prije svega poticaj za djelovanje svakome tko u toleranciji vidi neupitnu vrednotu. U slici i riječi možemo vidjeti kako Gudzowaty zamišlja i kroz umjetnost izražava toleranciju.
Uz rub spomenikana stijeni urezane su ove umjetnikove riječi kojima kratko objašnjava spomenik: „Dvije polovice prelomljenog stupa odvojene su ali su još povezane s ostacima bezimenog i vječnog hrama. Drvo masline raste između raspolovljenog stupa i lišćem nastoji obuhvatiti i prigušiti obje polovice. Ono omogućuje dvama raspolovljenim dijelovima da budu simbolički povezani u koegzistenciji. Ne znamo kada će raspuknutost biti izliječena, kada će dvije polovice ponovno rasti zajedno, ali možemo vidjeti da između grana maslinovog drveta klija novo sjeme, zlatno zrno tolerancije.“
Na velikoj manifestaciji otkrivanja spomenika, odlučeno je da spomenik otkriju palestinska i židovska djeca, jer „djeca još nisu sposobna činiti zlo“, kazao je autor spomenika Aleksander Gudzowaty. On je nastavio kazavši da je „ovo najveći princip koji bi trebao obvezati političare na cijelome svijetu. Ovo je poziv na buđenje.“
Nažalost, od tada do danas odnosi između Palestinaca i Židova u Jeruzalemu i drugdje nisu se značajno poboljšali, ali zahtjev za tolerancijom i građenjem mira, kojeg je u umjetničkom djelu utjelovio Gudzowaty, ostaje na savjesti svakog čovjeka. U stijeni, na ulazu u područje oko spomenika, urezane su također sljedeće Gudzowatyjeve riječi o toleranciji: „Tolerancija čini mogućom koegzistenciju – to je temeljni i nužni zahtjev za narode koje su različiti, koji imaju različitu kulturu, običaje i vjerovanja da bi doživjeli procvat i razvoj. Tolerancija, razumijevanje i prihvaćanje drugoga su univerzalni standardi ponašanja, jednaka etika i vjera da je to važno.“
Foto: polis.ba
„Svi mi znamo da je tolerancija nužna, ali tako često zaboravljamo tu temeljnu vrijednost svakodnevnog postojanja. Nalazimo brojne razloge za uplitanje u misli drugih ljudi, njihova ponašanja i običaje – to nužno prouzrokuje patnju, nerazumijevanje i sukob… Nedostatak tolerancije ponižava ljudsko društvo, narode i ljude te odražava našu nesposobnost u ostvarenju vlastitog potencijala. Glad za tolerancijom će nam omogućiti da dostignemo svoju najvišu točku.“
U jednom intervjuu neposredno prije otvaranja spomenika poljski umjetnik je komentirao aktualnu situaciju u svijetu. Kazao je: „Veoma sam zabrinut za sadašnjost, nešto se vrlo loše događa u svijetu. Može se jasno uočiti opadanje viših osjećanja. Odrastaju hladni ljudi. Gasi se potreba za činjenjem dobra. Ovo je vrijeme sukobljavanja i agresije, kao temeljnih načela za rješavanje sukoba. Očigledno je da je cijelo 20. st. pomoglo u nastanku velike pustoši u svijesti ljudi, to je snizilo moralne standarde. Loše 20. stoljeće. Zašto? Revolucija, dva svjetska rata, depresija 1930-ih, holokaust, i kasnije nastavljene svađe, veliki ratovi, mali ratovi. I nastavljeno je sve do sada. Mi smo se ‘zbližili’ s ubijanjem. Navikli smo se na meteže. Nismo više u stanju ‘raspravljati’ drugačije.“
Na pitanje o patriotizmu kao izvoru sukoba, kazao je da je „današnji patriotizam prvenstveno povezan s obavezom da se bori. Ljudi zbog patriotizma ubijaju. ‘Naši hrabri vojnici…’, ‘naš hrabri vojnik podnio je najveću žrtvu…’ itd, itd. Žestina takvih riječi plaši. Bilo bi zanimljivo znati što mrtvi o tome misle? Jesu li oni uistinu zadovoljni? I što s njihovim majkama, što one misle?“
Govoreći dalje u intervjuu o samom spomeniku, Aleksander Gudzowaty je kazao da „maslinove grane tek malo obuhvaćaju razlomljene polovice“ i da vjeruje „da će u stvarnosti narasti grane koje će nadjačati i pomiriti sukobljene struje u društvu“. Mislio je prvenstveno na Izrael.
Jednaka je velika i zahtjevna odgovornost na mirotvorcima u našem bh. društvu, na ljudima koji grade porušene mostove međuljudskih odnosa. Oni bi, u duhu poruke ovog spomenika, morali bez straha, iskreno i predano raditi na zbližavanju, ne vodeći računa o popularnosti i karijeri. Takvih „radnika“ kod nas je sve manje. Popuštaju i one malobrojne brane podivljalom nacionalizmu, dehumanizirajući i šovinistički patriotizam postao je neupitna društvena vrednota. Odakle će niknuti maslina mira čije će grane obuhvatiti hladne duše ispunjene mržnjom i pomiriti ih? To je pitanje za svakoga od nas, a ponajviše za veliki broj intelektualaca koji su se pretvorili ili se pretvaraju u apologete rušilačkih ideologija, neki to rade izravno, a neki uvijeno. Kako god, učinak im je jednak – rušilački. Posao je, očigledno, velik, a „radnika malo“.
Autor: Jozo Šarčević, Polis.ba