Kada me pitaju je li ovo kraj Zapada, moja prva reakcija je ona antropologa koji promatra zalazak civilizacije bez da se prepušta panici ili naivnosti. Pitanje je to koje implicira priznavanje propadanja, ali kraj jednog svijeta nikada nije iznenadni događaj, to je proces, dugotrajno iscrpljivanje kulturne, političke, životne energije.

Zapad je konstruirao vlastiti identitet na ideji napretka, na vjeri u racionalnost, na uvjerenju da bi znanost i tehnika mogli učiniti svijet prikladnijim, sigurnijim, pravednijim. Ali se danas, ipak, nalazimo pred jednim paradoksom: upravo je tehnika – element koji je Zapadu omogućio upravljati poviješću – sada postala temeljni faktor krize.


Tehnika i kraj politike

Vjerovali smo da bi politika mogla biti mjesto odlučivanja, laboratorij u kojem će ljudi graditi svoju sudbinu. Danas, međutim, svjedočimo dominaciji tehnike. Njoj ne treba politika, ona je ispražnjava i čini irelevantnom. Tehnika ne poznaje etiku, nema svrhovitost, ne pita se što je pravedno, a što je pogrešno. Nitko je ne može zaustaviti, nitko ne može odlučiti u kojem bi pravcu morala ići. Upravo ovo transformira demokraciju u fikciju: vlade više nemaju moć vladanja, ograničavaju se na administriranje tehničkim i ekonomskim vezama koje se nameću sa strane. Građani glasaju, ali njihovi izbori ne utječu na pravac u kojem ide svijet.


Zapad i kriza vrednota

Postoji jedno dublje pitanje, ono koje se odnosi na sami smisao našeg postojanja. Zapad je stoljećima bio nositelj univerzalnih vrednota: slobode, dostojanstva pojedinca, traženja istine. Što je danas ostalo od ovih vrednota? Nihilizam, kako je bio predvidio Nietzsche, je srušio svaku sigurnost, svaki temelj. Živimo u epohi sveopće indiferentnosti, rasprostranjenog cinizma. Ne vjerujemo više ni u što, osim u konzumiranje. Konzumerističko društvo nadomjestilo je društvo kulture; želja se svela na trenutnu strast, na instant zadovoljenje. Zapadni čovjek više nije istraživač, nego klijent, više nije građanin, nego korisnik.

Obrazovanje – nekad čuvar znanja – se podložilo logici korisnosti: ne studira se da bi se razumjelo svijet, nego kako bi se stekle kompetencije koje se mogu utržiti. Škola i sveučilište više ne oblikuju kritičke duhove, nego učinkovite radnike. A filozofija? Odbačena je na marginu jer ne proizvodi profit, ne služi ničemu.


Umor Zapada

Možda stvarna propast Zapada nije iznenadni kolaps, nego umor. Umorni smo od povijesti, umorni od politike, umorni od borbe. Sadašnjost gledamo s očajem, a budućnost sa strahom. Naša kriza nije samo ekonomska ili politička, nego je to kriza smisla. Izgubili smo svrhu stvari, predali smo se automatizmu svijeta.

Ipak, nije rečeno da je sve već gotovo. Civilizacije, kao i ljudi, mogu se probuditi, mogu ponovno otkriti nove putove. Za to je potrebna hrabrost, pogled daleko naprijed, volja koja je kadra oduprijeti se fatalizmu.

Jesmo li na kraju Zapada? Možda. Ili smo možda samo na jednoj povijesnoj pauzi, u iščekivanju da netko negdje pronađe snagu da predoči drugačiju budućnost.

Autor: Umberto Galimberti; izvor: autorov Facebook profil; prijevod: Polis.ba