Franjo Tuđman (1922 – 1999) i Bosna
Portret osnivača Hrvatske demokratske zajednice i prvog predsjednika Republike Hrvatske
Čim je u kasnu jesen 1999. godine umro Franjo Tuđman, mogla se u Hrvatskoj i u Bosni uočiti različita recepcija i posljedice njegove vladavine i njegovoga odlaska. Franjo Tuđman ostavio je iza sebe Hrvatsku punu dubokih ožiljaka od svoje teške ruke, kojom je vladao skoro puno desetljeće. Ne skrivajući istinsko olakšanje zbog njegova odlaska, u Hrvatskoj su mudro rezonirali: jest, bio je nemoguć vladar, nanio je zemlji velike štete, ali jedno je izvan kritike – stvorio je nezavisnu državu Hrvatsku! Time se izražavalo stanovito posttuđmanovsko raspoloženje u zemlji, u kojemu se osim ritualnoga odavanja hvale “ocu nove Hrvatske” moglo prepoznati nešto mnogo važnije – oslobođena nada i priželjkivanje da zemlja konačno započne svoj hod ususret Evropi i svijetu, normalnijemu životu. Za druge – tko mari!
U neposrednom susjedstvu, međutim, još je jedna zemlja i jedan narod, na čiju egzistenciju i sudbinu je Tuđman u proteklom desetljeću presudno utjecao: Bosna i Hercegovina i bosanskohercegovački Hrvati. Ako se za njegovu vladavinu u Hrvatskoj može reći da je zemlju oštetila i usporila u njezinoj funkcionalnoj integraciji u suvremeni svijet, u ovom drugom slučaju, u slučaju Bosne i bosanskih Hrvata, slobodno se može ustvrditi da su rezultati njegova utjecaja – katastrofa, i to na nesagledivo dug rok. Pa i sama smrt i pogreb Franje Tuđmana bili su pozornica na kojoj se manifestirao tragični bosanskohrvatski paradoks: oni, koje je njegova politika najviše koštala, i koštat će, slave ga najodanije!
Nije to lako objašnjiv paradoks. Da bismo mu se makar primaknuli, nužno je ukratko ponoviti neke činjenice, kolikogod izgledale bliske i poznate.
Stvorivši 1990. godine, na početku višestranačja u bivšoj Jugoslaviji, stranku-kopiju svoje Hrvatske demokratske zajednice u Bosni i Hercegovini, Franjo Tuđman je odmah politički zagospodario dušama bosanskohercegovačkih Hrvata. U tadašnjemu okviru zajedničke države, Jugoslavije, za to u formalno-pravnom smislu nije bilo nikakvih prepreka. Nije ih bilo ni u političko-psihološkom, jer je u Titovoj Jugoslaviji, makar i bez osobitoga naglašavanja, službeno vladala ideologijska norma o Hrvatima kao jedinstvenoj naciji na prostoru cijele zemlje, jednako kao i o Srbima. Kada su nakon dvije godine, poslije izbijanja rata i raspada Jugoslavije, Hrvatska i Bosna i Hercegovina postale dvije zasebne, međunarodno priznate države, bilo je već kasno. Bosanskohercegovački HDZ i njegovo vojno krilo HVO, profilirani već kao čvrsta vojno-stranačka organizacija, ovisili su izravno o Franji Tuđmanu i njegovim najbližim suradnicima, prije svega o Gojku Šušku, ministru obrane Republike Hrvatske i neformalnom Tuđmanovom gubernatoru u Bosni i Hercegovini. Sve druge političke orijentacije kod Hrvata u Bosni i Hercegovini od strane moćne Tuđmanove propagande sustavno su demonizirane kao izdajničke, i uspješno su marginalizirane – politički, moralno i materijalno. Ilustrativan je slučaj hercegovačkoga vojnika-političara Blaža Kraljevića, koji je nasuprot koncepciji pripojenja zapadne Hercegovine i dijela Bosne Hrvatskoj, što su priželjkivali Tuđman i njegov hercegovački adept Mate Boban, zastupao ideju borbe za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu u suradnji s Muslimanima. Bobanovi su vojnici, konkretno: plaćenici lokalnoga war-lorda Mladena Naletilića Tute, u ljeto 1992. godine Kraljevića i njegovu pratnju nemilosrdno pobili iz zasjede na cesti Mostar – Široki Brijeg. Istraga o tome masovnom zločinu do danas nije dala nikakvih rezultata.
Nakon Sarajevskoga sporazuma 2. siječnja 1992. i ulaska međunarodnih mirovnih snaga (UNPROFOR-a) u regiju, rat u Hrvatskoj praktično je zamrznut, a sve efektive Jugoslavenske narodne armije iz Hrvatske preselile su se u Bosnu i Hercegovinu. Kada su se referendumom 29. veljače/1. ožujka građani te zemlje izjasnili za državnu neovisnost, vojno-politička organizacija Radovana Karadžića, Srpska demokratska stranka, uz pomoć beogradskoga režima Slobodana Miloševića i JNA, započeli su agresiju na Bosnu i Hercegovinu, a jugoslavenska vojska ubrzo se s punim blagoslovom međunarodne zajednice transformirala u srpsku, Karadžićevu. U skladu s očevidnom Miloševićevom i Tuđmanovom suglasnošću o podjeli Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske, već u svibnju 1992. hercegovački lider HDZ-a i šef HVO-a Mate Boban uspostavlja separatni mir sa Radovanom Karadžićem.
Zapadnohercegovačka oblast ostaje pošteđena od rata, Bosansku Posavinu na sjeveru Tuđman, Šušak i Boban prepuštaju Karadžiću, a rat se svom silinom koncentrira na unutarnja područja stare Bosne, u kojoj su najbrojniji stanovnici Muslimani (kako starosjedioci, tako i velik broj izbjeglica i prognanika iz istočne Bosne) i autohtoni Hrvati. Ta teritorijalno-etnička činjenica stajala je kao velika prepreka na putu Tuđmanovoj opsesiji prostornoga povećanja Hrvatske i etničke homogenizacije, za čije ostvarenje je predviđao dvije alternative: preseljenjem stanovništva stvoriti etnički kompaktna područja u Bosni i Hercegovini, koja bi (a) u povoljnim međunarodnim okolnostima pripojio Hrvatskoj (s pozivom na pravo naroda na samoopredjeljenje), ili (b) održavao formalno u granicama Bosne i Hercegovine, ali kao “zaštitni pojas”, svojevrsni hinterland. U tu je svrhu samoproglašena paradržavna struktura Hrvatska Republika Herceg-Bosna, koja je bila u svakom pogledu upravljana i financirana iz Zagreba.
Da bi psihološki pripremio bosanske Hrvate za sukob s Muslimanima, koji je za ostvarenje takve koncepcije političke i etničke prekompozicije prostora bio neophodan, Tuđman je pokrenuo zastrašujuću propagandnu kampanju o ugroženosti Hrvata od Muslimana i islama, o nemogućnosti i nepoželjnosti koegzistencije, o besmislenosti etničkoga suživota. Tehnički ta je kampanja imala na raspolaganju najmoćnije sredstvo – Hrvatsku televiziju, čiji programi su se nesmetano gledali u cijeloj Bosni i Hercegovini. Psihološki, ona je mogla biti plodna i uspješna iz mnogih razloga, među kojima su dva najvažnija.
U srednju Bosnu slila se ogromna masa muslimanskih stradalnika, koje je Karadžićeva soldateska protjerala iz Podrinja (istočna Bosna) i iz Bosanske krajine (sjeverozapadna Bosna). U isto vrijeme, proklamirajući i dalje pro foro externo principe borbe za cjelovitu, multikulturnu i demokratsku Bosnu i Hercegovinu, Alija Izetbegović intenzivno transformira političku i vojnu strukturu u striktno bošnjačku i islamsku. Na prostoru srednje Bosne, potpuno zatvorenom sa svih strana, tako se oči u oči sučeljavaju dvije uzajamno antagonizirane propagande i ideologije – Tuđmanova hrvatska, dirigirana iz Zagreba i zapadne Hercegovine, i Izetbegovićeva muslimanska, koja je ovdje “domaća”, a apsolutno je premoćna u vojnom pogledu.
Drugi razlog valja potražiti u “povijesti mentaliteta”. Katoličko-hrvatski element u Bosni stara je etničko-konfesionalna struktura, koja je u tom prostoru prisutna, kao u svom izvornom sociokulturnom habitatu, od najranijih razdoblja bosanske politogeneze u srednjemu vijeku, pa kroza sve civilizacijske mijene i lomove, do danas. I u četiri stoljeća osmanlijske vlasti i dominacije islamsko-orijentalne civilizacije, bosanski su katolici (kasnije nacionalno: Hrvati) dobrim dijelom tvorili dio urbanoga stanovništva, kao obrtnici, trgovci, kasnije i činovnici, u drevnim bosanskim gradovima (Sarajevo, Travnik, Jajce, Mostar, Banja Luka, Tuzla, Zenica, Livno, Bihać, Doboj, Derventa, Varcar Vakuf/Mrkonjić-Grad, Kotor Varoš, Brod, Bugojno, Konjic, Vareš...). U tom dugom razdoblju bosanski katolici svoj su politički identitet i status ostvarivali i potvrđivali u jedino mogućem okviru osmanlijskoga konfesionalizma, u statičnim formama patrijarhalizma i bezrezervne potčinjenosti autoritetu franjevaca, te od uvođenja redovne crkvene hijerarhije 1881. i autoritetu biskupskih svećenika, a pogledi tihe ali uvijek žive čežnje bili su usmjereni na imaginarni, sugestivno snažan “katolički Zapad”. Takav oblik strukturiranosti etničko-konfesionalne i društvene zajednice rezultirao je konzervativnim i zapuštenim političkim mentalitetom, od kojega je veoma daleko modernost sa svojim idejama demokracije i individualnih prava i sloboda, i koji veoma lako pada žrtvom kolektivističko-autoritarnih političkih koncepata. Politički uvjeti u kojima su ovi ljudi živjeli posljednjih stotinu godina (Austro-Ugarska Monarhija, Kraljevina Jugoslavija, Nezavisna Država Hrvatska u Drugom svjetskom ratu, socijalistička Jugoslavija) nisu nimalo pridonijeli političkoj modernizaciji toga mentaliteta, naprotiv. Najopasnija, pak, crta ovoga mentaliteta jest njegova potpuna lišenost sposobnosti za realnu procjenu vlastitoga položaja, mogućnosti, stvarnih interesa. U tomu je zakazao i jedini “kolektivni intelektualac” i tradicionalno neosporni autoritet ovoga svijeta – Katolička crkva. Djelovala je humanitarno, djelovala je karitativno, dala je i žrtve vrijedne poštovanja, ali se povijesno-politički pokazala zatočenikom istoga mentaliteta.
Jedno s drugim, u konkretnim okolnostima rata 1992/1995. u srednjoj Bosni, svi su ovi elementi omogućili potpun trijumf jedne opasne ideološke apstrakcije, kakva je Tuđmanova ideja svenacionalnoga jedinstva Hrvata i matične domovine Hrvatske. Svi koji su upozoravali na apsurdnost i samoubilačku štetnost te orijentacije, bili su propagandno likvidirani kao nacionalni izdajnici i “Alijini Hrvati”.
Današnje brojke o svemu tome rječito govore: od 760.852 iz popisa 1991. godine, danas po aproksimacijama u Bosni i Hercegovini živi tek nešto više od 400.000 Hrvata. U usporedbi s druga dva naroda u postocima i u dinamici, stanje je još poraznije. Spram procentualnoga rasta Bošnjaka, prema podacima CIA-e (48% 2000. godine prema 43,5% 1991) i Srba (37% 2000. godine prema 31,2% 1991), Hrvati jedini bilježe pad: od 17,4% 1991. na cca 14,3% 2000. godine. No, ni brojke ne otkrivaju svu dubinu hrvatskoga deficita kad je riječ o prisutnosti na cijelome prostoru Bosne i Hercegovine. Tek u kombinaciji s podacima o teritorijalnoj razmještenosti iskrsava slika katastrofe historijskih razmjera. Po popisu iz 1991. hrvatskoga stanovništva u Bosni bilo je cca 580.000, a u Hercegovini 180.000. Nakon etničkoga inženjeringa u ratu i poslije njega, danas su „izbalansirane“: Hercegovina je nešto malo „pojačana“, Bosna sasvim depopulizirana, s time da u Posavini skoro nema žive duše.
Ovaj biblijski egzodus Hrvata iz njihove drevne domovine zauvijek će pratiti jedna mračna činjenica – većina ih je, naime, u razne krajeve Hrvatske dotad naseljene uglavnom Srbima, mahom pasivne i zaostale, te u Hercegovinu, otišla u aranžmanu “humanoga preseljenja”, što je osobni Tuđmanov izum i termin u akciji nacionalne homogenizacije. Ali, i mnogi od onih, koji su prognani ili pobjegli prvo od srpske vojske a potom i od muslimanske, indirektno su Tuđmanove žrtve: Bosansku Posavinu, na primjer, Karadžić je etnički očistio nakon što mu je pala u ruke u sklopu Tuđmanove nagodbe s Miloševićem, a golemi broj Hrvata iz srednje Bosne jesu tehnički prognali Muslimani, ali je i Tuđmanova politika huškanja tomu pridonijela.
Uz mjerljive loše posljedice, možda su još gore one moralno-psihološke. Pristajanje uz Tuđmana i njegov panetnički i velikodržavni program Hrvate je, po kobnom lancu kauzaliteta, dovelo do toga da se u ime “nacionalne ideje” počine ratni zločini. U Hercegovini – razaranje gradova (Stolac, Mostar), islamske sakralne i kulturne baštine, masovni progon stanovništva, stvaranje logora, mučenje i ubojstva; u Bosni – nekoliko gnusnih masovnih zločina, kakvi su oni u Ahmićima i u Stupnom Dolu. Kada danas Hrvati teško prihvaćaju činjenicu da mnogi “njihovi” odgovaraju pred Haaškim sudom, i brane se time da su i Muslimani počinili zločine nad Hrvatima (Grabovica, Doljani, Trusina, Bugojno, Križančevo Selo, itd.), taj mizerni qui pro quo također je jedna od grotesknih posljedica tuđmanovske propagande i tuđmanovskog poimanja “nacionalne istine”.
Ukratko, Tuđman je bosanske Hrvate naučio da omrznu jedinu stvarnu domovinu, Bosnu, a sve svoje emocije i očekivanja projiciraju na apstrakciju, Hrvatsku. (U sjajnoj pjesmi Tamo daroviti pjesnik Ivo Totić iz Viteza, grada koji je na posebno tragičan način bio uvučen u krvavi vrtlog rata u ratu između Hrvata i Bošnjaka, govori o toj tragično-apsurdnoj temi: Iza onih tamnih gora / Jedna lijepa zemlja ima / U njenu srcu je veliki grad / U gradu su sjajni dvori / U dvorima stoluje stari kralj / Stari, djeco, voli nas ko otac / Stari je, djeco, odlučio nas / Iz ovog pakla izbavit / Iza onih visokih gora / Naša je prava domovina.) Tuđman ih je naučio da su njihov povijesni svijet i njihova hibridna kultura – niže vrijednosti, i da je se trebaju stidjeti i tajiti, jer je “nacionalno nečista”. S Tuđmanom kao “velikim vođom”, “ocem nacije i domovine”, „predsjednikom svih Hrvata“ bosanski su Hrvati unišli, potpuno apsurdno, u jedan negativni ciklus, u kakvomu možda nisu bili nikad u svojoj povijesti. Činjenica, da su oni danas vjerniji štovaoci Tuđmanova kulta nego ljudi u Hrvatskoj, govori da je smjer odvijanja toga ciklusa neizvjestan, a da mu se kraj ni ne nazire.
Da je populacija, kakvu na povijesnom i aktualnom političkom atlasu predstavljaju bosanski Hrvati, sa stanovišta “velike politike” quantité négligeable, to je nažalost trivijalni element uobičajenoga cinizma međunarodne zajednice. Pa kada čovjek danas promatra moguću propast jednoga starog mikro-identiteta, koji je stoljećima u kulturološkom smislu predstavljao evropski unikum, i kada uzroke te žalosti pripisuje Franji Tuđmanu, onda se mora reći još nešto. Ne bi, naime, predsjednik Republike Hrvatske mogao voditi poslove jednoga naroda u drugoj državi, Bosni i Hercegovini, sve do mirovnoga potpisa u Daytonu, a i kasnije, da mu takvu ulogu nije priznavao, između ostaloga, i cinični pragmatizam međunarodne zajednice.
Autor: Ivan Lovrenović
Tekst je objavljen u knjizi Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenog rata (2010). Izvor: ivanlovrenovic.com