„Balkanolog“ Jovan Cvijić i Velika Srbija
Tako jedan geograf, i k tome, za Srbe najveći i najugledniji! Zapita se čovjek, ako ovako govori jedan geograf, kako su onda tek govorili nacional-političari romantičari i vojni lideri tog vremena?! Ili, ako su ovakve nebuloze pričali intelektualci, šta su tek radili i govorili oni koji se nisu smatrali intelektualcima?! Pitanja, koja su nažalost aktualna i danas na ovim prostorima.
_____________________
Kako se dade naslutiti iz zadnjih redaka prethodnog teksta, u ovom će nastavku biti riječ o ulozi naziva Balkanski poluotok u geografsko-rasističkom etabliranju nacionalističke velikosrpske politike, u čemu je glavnu riječ vodio najveći srpski geograf Jovan Cvijić (1856.-1927.).
Cvijiću je naziv Balkanski poluotok, iako kriv i neprihvaćen od svih u to vrijeme ozbiljnijih europskih geografa, poslužio da zasnuje priču o jedinstvenom, od ostatka Europe odvojenom prostoru na kojemu živi i poseban tip čovjeka koji njeguje i vlastiti tip kulture, jezika i „istorijske tradicije“. Taj posebni, „balkanski“ ili „dinarski“ tip čovjeka, na tom jedinstvenom „balkanskom“ prostoru zbog negativnih povijesnih utjecaja susjednih naroda živi raštrkan u više plemena, međutim, u skorijoj budućnosti se prema Cvijiću taj „balkanski“ tip čovjeka ima nanovo objediniti u jedan narod, pod jednim imenom, a to je – pogađate – srpski narod.
U kreiranju te etno-šovinističke politike bilo je važno i odrediti granice izmišljenog „Balkanskog poluotoka“ i ostatka Europe. Postojala su tri tumačenja. Prema jednome granica teče rijekama Dunav, Sava i Kupa pa na riječki zaljev na sjevernom Jadranu. Prema drugome, „Balkan“ je mnogo veći: granica teče Dunavom, pa Savom sve do Ljubljanskog barja, onda rijekom Idrijicom na Soču pa na sjeverni Jadran. (Primjećujete li ikakve sličnosti ovih granica s političkim, ideološkim granicama zamišljene Velike Srbije i kasnije realizirane Jugoslavije?).
Treća teorija zemljopisno područje „Balkanskog poluotoka“ definira planinskim lancima (Dinaridi, planina Balkan, Rodopi, Šar planina i Pindsko gorje). Tom su definicijom iz područja Balkana isključeni cijela Slovenija, sjeverni dijelovi Hrvatske i Srbije, krajnji sjever Bugarske i južna Grčka. Ova treća teorija je kakav-takav pokušaj geografskog pristupa problemu koji je pokušao nekako opravdati izmišljeni poluotok kad su lokalni geografi već toliko navalili da se njegovo postojanje usvoji. Međutim, ta teorija je manje prihvaćena od prve dvije, jednostavno iz razloga što se ne poklapa s granicama velikosrpskog projekta koji se svakako ne bi ograničio na planinske lance, nego je imao pretenzije i na plodne slavonske ravnice i Vojvodinu.
Nakon što su labavo određene granice zamišljenog poluotoka, ili bolje rečeno, zamišljenog nacionalističkog projekta, Jovan Cvijić, u njemu bliskim krugovima nazivan „balkanolog“, nametnuo se kao glavni ideolog koji će izvući mnoštvo implikacija iz nekoliko početnih pretpostavki o „Balkanskom poluotoku“ i posebnom tipu čovjeka koji živi na njemu, i tako razraditi geografsko-genetsko opravdanje za kasnija nasilna militaristička posezanja Velikosrba za tuđim teritorijima.
Ima li logičnijeg nastavka ove priče od podatka da je Jovan Cvijić ubrzo postao i predsjednik SANU, institucije koja se odavno ne bavi „naukom i umetnošću“, nego upravo zloporabom „nauke i umetnosti“ u razne zlokobne svrhe, od ideološkog pripremanja ratova i „motiviranja“ za osvajanje tuđih zemalja, do opravdavanja gnusnih zločina koji su sastavni dio posezanja za tuđim zemljama. Tako je i Cvijić svoje znanstveno umijeće upregao u kola velikosrpske politike. Evo koje je sve opasne implikacije uspio izvući Jovan Cvijić iz pretpostavke o „Balkanskom poluotoku“ i posebnom tipu „balkanskog“ ili „dinarskog tipa čovjeka“:
1. Svi stanovnici „Balkanskog poluotoka“ pripadaju „jednome narodu“, što Cvijić dokazuje govorom o tzv. „balkanskoj istorijskoj tradiciji“, tj. genetskim, kulturnim, jezičnim, povijesnim elementima koji su zajednički svim narodima na području „Balkanskog poluotoka“.
2. Taj „jedan narod“, „zagađen utjecajima Balkanu susjednih država“ (Austro-Ugarska, Njemačka, Osmansko Carstvo, srpski politički neprijatelji), živi razjedinjen u „više južnoslavenskih plemena“ koja se u skoroj budućnosti imaju „ponovno sjediniti u jedan narod s jednim imenom“. Srpski narod sa srpskim imenom, naravno.
3. Srbi su povijesno, etnološki i antropogeografski najvrednije stanovništvo i jezgra Balkanskoga poluotoka, te stoga „imaju pravo“ u svoju državu uključiti sve zemlje gdje ima Srba i, dakako, vladati njima.
4. Srbi su najrasprostranjeniji narod na Balkanu i „narod s najjačom nacionalnom svešću na Balkanu“. Zato „svet treba da zna i da se uveri, da Srbija može da operiše s mnogo većom celinom, no što je njena teritorija. Od Srbije mogu da pođu najveće teritorijalne transformacije. Ne treba prezati od toga da se taj strah ulije u svet, ako je korisno za naše nacionalne interese“.
5. „Srbijanski seljak je gibak, elastičan, inteligentan, misaon, u sebi posjeduje skrivene pojedinačne inicijative, čuvstven je, njegovi živci brzo i s velikim amplitudama vibriraju.“ Ovo ima posvjedočiti genetskoj superiornosti Srba u Europi. (Zaboravio je Cvijić u svom radu spomenuti šljivovicu, možda je u njoj ključ „elastičnosti i brzog vibriranja živaca s velikim amplitudama“?).
6. Narod Bosne i Hercegovine je jedan od najsvježijih i najjačih dijelova srpskoga naroda, a u nacionalnome smislu tvori cjelovitost s narodom Zapadne Srbije, Novopazarskoga Sandžaka i Crne Gore. Bosna i Hercegovina je za Srbiju ono što je Moskovska oblast za Rusiju. „BiH je oblast čiste srpske rase... centralna oblast i jezgro jednoga naroda...“
7. Bosanski katolici su bezimena etnička skupina, sastavljena od Hrvata, odmetnutih Srba i saksonskih rudara. Bosanski muslimani su poturčeni Srbi.
8. Pučanstvo Jadranskoga primorja najviše svoga vremena provodi izvan kuće, vrlo je osjetljivo na plemićke titule i odličja. To je regija koja je dala velik broj pustolova. (Opet o genetskoj superiornosti Srba.)
9. Hrvati su Srbi rimokatoličke vjeroispovijedi. Riječ Hrvat je neprihvatljiva, eventualno se može govoriti o katolicima ili Srbo-Hrvatima, no najbolje je da se rabi definicija "katoličko stanovništvo srpskog jezika". Rasprostranjenost „katolika“ Cvijić markira kosim crtama i to samo oko gradova Agram, Spalato, te u slabijim dijelovima oko Fiume i Oseka. Etnički prostor Hrvata ograničava na zagrebački sjeverozapad Hrvatske, a Hrvati su prema Cvijiću pod jakim utjecajem katoličkog svećenstva i klerikalni kao rijetko koji narod u Europi.
10. Dubrovnik je srpski grad, čije ime je nedvojbeno srpskog podrijetla. Glavna djela dubrovačke književnosti u 16. i 17.st. bila su napisana srpsko-hrvatskim jezikom, odnosno to je zajednička srpsko-hrvatska književnost pisana štokavskim hercegovačkim dijalektom.
11. „Slavonski varijetet“ nas podsjeća na „rusku dušu“ (E sad treba biti pošten: nisu li i Rusi rubni, granični narod, kako to onda da oni nisu zagadili „balkansku istorijsku tradiciju“ kao Nijemci i Mađari? Možda zato što su oni povijesni saveznici Srbije?)
12. Mongoloidni tipovi su na prostoru Južnoslavjanskom slabije intelektualne i ćudoredne energije i vrlo brzo popuste u borbi za svoj opstanak – takve su značajke prirođene pučanstvu Baranje, Bačke i Banata.
13. Makedonci su amorfna slavenska masa. Makedonija je zajednička država Srbije i Bugarske prema kojoj se one šire. Iako, glavnina Makedonije – jer „doline Morave i Vardara čine jednu geografsku celinu, u njima se mora stvoriti jedna država“ – pripada Srbiji.
14. Bugari su nekulturan narod koji ne odiše istinoljubljem i oštroumljem.
15. Hrvatski, makedonski, crnogorski jezik ne postoje. To nisu jezici nego „govori“, i najtočnije bi bilo reći da su to dijalekti srpskog jezika. U Bosni i Hercegovini se govori najčišćim srpskim jezikom.
16. Crnogorci su dio srpskog naroda.
19. Bunjevci i Šokci su pokatoličeni Srbi i zato ih je najispravnije nazivati „katoličkim Srbima“, a vojvođanski Hrvati su „Srbo-Hrvati“. Vojvodina također spada u srpske zemlje.
20. U srpske zemlje spada i Sjeverna Albanija, jer „preko sjeverne Albanije Srbija će ostvariti svoje prirodno pravo izlaska na more“.
Tako jedan geograf, i k tome, za Srbe najveći i najugledniji! Zapita se čovjek, ako ovako govori jedan geograf, kako su onda tek govorili nacional-političari romantičari i vojni lideri tog vremena?! Ili, ako su ovakve nebuloze pričali intelektualci, šta su tek radili i govorili oni koji se nisu smatrali intelektualcima?! Pitanja, koja su nažalost aktualna i danas na ovim prostorima.
Na kraju ostaje samo usporediti gore nabrojane tvrdnje s mahnitanjem velikosrpskog nacionalizma u zadnjih dvadesetak-tridesetak godina, pa ako hoćete i dalje unatrag u prošlost. Nisu li gore spomenuti stavovi kojih stotinjak godina kasnije bili intelektualna podloga i opravdanje za sramnu agresiju na hrvatske, bosansko-hercegovačke, albanske teritorije? Nisu li Cvijićeve tvrdnje nedavno ponavljali Milošević, Šešelj, Plavšićka, Karadžić, Mladić u svojim krvavim pohodima na Hrvatsku, BiH, Kosovo?
Tko bi rekao da se ovakva i ovolika povijest krije iza naoko bezazlene, jednostavne riječi „Balkanski poluotok“! Ali, to nažalost nije sve. Kako zlo uvijek ima tendenciju da se širi, tako je velikosrpski nacionalizam zarazio i njihove susjedne narode, koji su razvili svoje specifične varijante nacionalizma i odnosa prema „Balkanskom poluotoku“ kao kontra-odgovor na velikosrpstvo. O tome u sljedećem nastavku.
Autor: Bigbanitu/Prometej.ba, kol-avg 23, 2012
Ovo je drugi tekst iz serijala MIT O BALKANU I BALKANSKI MITOVI. To be continued...
POVEZANO: Postoji li Balkanski poluotok?