BOSANSKI BUKVAR: Adeze
Skraćeno se ime stranke piše HDZ BiH i izgovara se „hadeze“. Ali ne radi se, niti se tu ikada radilo, samo o stranci, politici i drugim potrošnim robama
Počevši s ovim, svakog utorka ćemo abecednim redom opisivati po jedan od ključnih društveno-političkih
pojmova postdejtonskog bosanskohercegovačkog života
Stranka se zove Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine. Prvi opći sabor stranke održan je u dvorani Skenderija u Sarajevu 18. kolovoza 1990, koji je za predsjednika izabrao Davorina Perinovića, koga će tri tjedna poslije naslijediti Stjepan Kljujić. Stranka će se zatim iz Sarajeva premjestiti u Zapadnu Hercegovinu. Današnji predsjednik je Dragan Čović. Stranka je lutala i još uvijek luta bespućima povijesne zbiljnosti, što bi rekao njezin vrhovni otac, mijenjala stvarne i deklarativne pozicije, skupa sa svojim sestrama rođenim iste godine temeljito je uništavala mogućnosti ideje o zajedničkom dobru, ali je još uvijek tu, kao nederivirana konstanta našeg života.
Skraćeno se ime stranke piše HDZ BiH i izgovara se „hadeze“. Ali ne radi se, niti se tu ikada radilo, samo o stranci, politici i drugim potrošnim robama. Hadeze je odavno dobio svoje ime od milja, „Adeze“, koje mnogo više odgovara onoj intimnoj, toploj, porodičnoj vezi koju on ostvaruje sa svojim pristašama. Hadeze može povlačiti dobre ili loše poteze, može razočarati i biti zamijenjen drugim, ali Adeze ne može. Uz njega se ostaje do groba. Adeze je identitet, narod, naslijeđe, obitelj, tradicija, vjera, dobri ujak, stara majka koja plete pape pored tople peći u hladne zimske večeri. Adeze se ne ostavlja, njega se voli bezuvjetno. Adeze je uvijek u pravu jer se njegova ideja zapravo i ne gleda očima materijalnog svijeta. To je čista misao u Platonovom svijetu ideja, gdje živi skupa sa savršeno savršenim krugovima. Hadeze zato nije Adeze, on je samo sjena Adezea, a sve dalje je sjena sjene. Zato se iz opčinjenosti idejom bezuvjetno slijedu sjenu, da ne kažemo opsjenu, jer se u dubini intuitivnog bića trećim okom vidi topla ideja koja nam je udahnula život i koja nas drži u životu. Adeze je „naša stranka“, i time je na vrlo elementaran način „sve“ objašnjeno.
Hadeze je, kao materijalna realizacija Adezea, uspio zauzeti i pod svoju kontrolu staviti sve bitno na „svom prostoru“. Mediji? Obrazovni sustav? Javna poduzeća? Malo je onih koji nisu radilice u tom stroju s jednom glavom i 888 krakova.
Najviši bosanski crkveni velikodostojnik dat će Adezeu, a preko njega i Hadezeu, ontološko-teološko značenje, a hadezeovsku priču o nužno potrebnom jedinstvu i zbijanju redova poškropit će čak i autoritetom sedam smrtnih grijeha. Kao glavni uzrok nacionalnog nejedinstva (dakle, postojanja kakve takve opozicije Hadezeu) navest će najveći od tih grijeha – oholost. Pa tko se ne pokaje, eto mu vječnog prokletstva, počevši već na ovoj zemlji. Ni narod ni njegov bog ne vole izdajnike.
Ne postoje načini na koje bi se adezeovcima moglo poljuljati vjeru u njihovu pobožanstvenjenu ideju. Argumenti se, naime, formiraju jezikom, riječima, a to su sve konstrukti ovog svijeta, izrečeni na kraju krajeva titranjem glasnica. U suočenju s nematerijalnom savršenom idejom, oni mogu unaprijed objesiti bijelu zastavu.
Mnogim hadezeovcima pak, koji gledaju na stvari očima od jabučica i zjenica, mnoge stvari bi mogle biti i već jesu jasne, ali ih u topli zagrljaj nacionalnog jedinstva tjera strah koji proizvode oni kojima je borba za dekapitaciju hadezeove gorgone samo eufemizam za eliminaciju njihovog naroda uopće. Upravo taj strah, pomiješan s adezeovštinom, daje hadezeovštini najveću snagu.
Franjo Šarčević, Prometej.ba