Bošnjački nacionalni mit: prelazak na islam, zavjere susjeda, sakaćenje Kulinove povelje i Imamovićevi papirni brodići
Kako smo i najavili, na početku ovog članka dolazimo do najslađeg dijela bošnjačkog nacionalnog mita, dijela o masovnom prelasku Bošnjaka na islam. Kako se to dogodilo?
„Historičari su dugo raspravljali o fenomenu masovnog prelaska na islam kod Bošnjaka dolaskom Osmanlijske carevine. (...) Vjerovatno je najznačajniji razlog za širenje islama u ovom području bilo i vrlo slabo prisustvo crkve u Bosni u to vrijeme. (...) Razlozi masovnog prelaska na islam su višestruki i ne mogu se generalizovati. Prema nekim izvorima, značajan faktor su odigrale sličnosti ranije dominantne religije u Bosni, Crkve bosanske sa islamom (molitva pet puta na dan, post, neprihvatanje krsta, skromne bogomolje, zabrana ikona itd.). (...) Treći izvori sugerišu da je islam prihvaćen kao rekacija na brojne ranije pokušaje pokrštavanja bosanskih heretika, te krstaške ratove koji su imali za cilj uništenje Crkve bosanske.“ Ili, kako sugerira Mustafa Imamović u Historiji Bošnjaka: „Bosanci, čak i kršćani, sačuvali su predkršćanske stavove i način razmišljanja, ono što Imamović (njegov kolega Enver, op.a.) naziva 'balkansko-slavenski protestantizam'.“ Ili, kako E. Imamović: „Bosanski bogumili su masovno prelazili na islam i zato što su u njemu otkrili mnoge zajedničke sadržaje, što je u procesu islamizacije Bosne odigralo važnu ulogu. Ustvari, islam i bosanska hereza imaju zajednički korijen, kojem je domovina Bliski istok. Mada su išli različitim putevima, historijska sudbina ih je nakon nekoliko stoljeća opet spojila.“
Svemu tome se pridodaje i linija priče o vječnoj ugroženosti Bošnjaka kojima stalno netko radi o glavi i sprema im genocide, od rimskog perioda do danas: „Time je započela bliska saradnja između rimske kurije i ugarsko-hrvatskih kraljeva, te raznih vladara iz loze Nemanjića i njihove svetosavske pravoslavne crkve u zajedničkoj borbi protiv heretičke Bosne, a ustvari protiv njene samosvojnosti i samobitnosti. Bio je to početak saradnje između mača i križa ili krsta koja se kroz cijelu povijest Bosne, kada su u pitanju bosanski heretici, pa bilo da su 'patareni' ili 'babuni', bilo muslimani, nije više nikada prekidala.“ (Imamović Historija Bošnjaka) Čovjek treba biti slijep da ga ovo ne podsjeti na velikosrpske mitove u vječitoj ugroženosti pravednog srpstva i lupetanja o „vatikansko-masonsko-kominternskoj zavjeri protiv Srba, potpomognutoj od Zelene transferzale.“
Sve u svemu Filipović je „bosansko krstjanstvo“ iliti „bogumilstvo“ zamislio i kreirao kao nekakvu predislamsku religiju, u kojoj se islam najprije nazire a onda i potpuno afirmira dolaskom Osmanskog carstva koje je „oslobodilo“ BiH od „krstaša“. Bošnjaci su najprije Iliri, pa srednjovjekovni „Bošnjani“, pa bosanski muslimani. Za katolike i pravoslavce očito nema mjesta među „Bošnjanima“, kako svjedoči Mustafa Imamović u Historija Bošnjaka: „naziv Bosanski Musliman ili Bošnjak obilježava Južnog Slavena koji se etnički oformio na historijskom teritoriju Bosne...“. Samo, ta priča ima mnogo rupa. Najprije, Filipović krivo tvrdi da su „dobri Bošnjani“ duhovno obilježje stanovnika srednjovjekovne Bosne. To su zapravo bili boni homines, uski feudalni plemićki stalež u Europi srednjeg vijeka. Bošnjački nacionalni ideolozi lažu i o tobožnjoj velikoj sličnosti crkve bosanske s islamom. Ta sličnost postoji samo u njihovim maštarijama. Srednjovjekovni spomenici i ostavština crkve bosanske pokazuju kako je križ najrasprostranjeniji i glavni religijski simbol, uz druge simbole kršćanske ikonografije i natpise kršćanskog karaktera. Ali tu su česti i motivi plesa (glazba), držanje konja, lov, svinje, što je jednostavno nespojivo kako s manihejcima, bogumilima, tako i s nekakvim pred-islamom.
(Kad već govorim o nijekanju kršćanske povijesti Bosne i Hercegovine od strane bošnjačkih nacionalista, samo da spomenem najnoviji primjer iz Tuzle, gdje je neki dan postavljen obelisk na kojem je uklesan dio Povelje bana Kulina. Sve bi bilo u redu da iz Povelje nisu izbačeni dijelovi koji ukazuju na kršćansku povijest Bosne, dijelovi u kojima se Kulin ban prekrižio, a onda se pozvao na Božju pomoć i sveto Evanđelje. Zašto su ti dijelovi izbačeni? Možda vrijeđaju nečije vjerske ili nacionalne osjećaje? Ili je posrijedi namjerna falsifikacija i selektivno tumačenje povijesti?)
Nakon kratkog lažnog uvoda u srednji vijek wiki-članak kojega sam gore već citirao nastavlja s još pristranijim tumačenjem povijesti. Pa kaže: „Na svom samom početku, sredinom 1680-ih, Habsburgovci su osvojili gotovo cijelu osmansku Mađarsku, progoneći desetine hiljada muslimana koji su preplavile Bosnu. Sličan scenario se odigrao i kada su Habsburgovci osvojili Liku i Slavoniju. Hiljade muslimana iz ovih dijelova pobjeglo je prema istoku u Bosanski pašaluk, dok su oni koji su ostali, prisilno primili katoličku vjeru. Procjenjuje se da je u tom periodu više od sto hiljada muslimana istjerano iz pograničnih područja i naselilo se u Bosni.“ Tu su dakle na djelu pokvareni „krstaši“ koji progone muslimane, ubijaju ih i pokrštavaju, a oni sretni nalaze utočište u Bosni kao oazi vjerske tolerancije. Ni riječi o osmanlijskim osvajanjima Europe, pustošenjima europskih država, maltretiranju stanovništva. Dapače, kako tvrdi članak: „Tretman nemuslimana u muslimanskoj državi je bio neuporedivo bolji nego tretman prema nekršćanima u Evropi (inkvizicija, protjerivanje itd.), pa čak i tretman prema kršćanima različitog učenja (sukob na relaciji katolici-protestanti, katolici-pravoslavci itd.).“
Period romantizma donosi novu priču o „izdaji“ Bosne: „Tokom 19. vijeka, počela se buditi savremena nacionalna svijest među južnim Slavenima. Neki historičari sada smatraju da je upravo to bio period kada su Bošnjaci katoličke vjere sve više počeli sebe smatrati Hrvatima, a Bošnjaci pravoslavne vjere Srbima, pod uticajem susjednih zemalja. Počeci bošnjačke nacionalne svijesti u savremenom poimanju nacije, također su se potvrdili krajem 19. i početkom 20. vijeka kao reakcija na otvorenu aktivnost srpskih i hrvatskih nacionalista iz Srbije i Hrvatske koji su otvoreno nastojali ugraditi nacionalnu svijest kod lokalnog katoličkog i pravoslavnog stanovništva, koje se još uvijek vezalo za bošnjački narodni identitet.“ Ono što mene ovdje bode u oči je prešućena činjenica da su „počeci bošnjačke nacionalne svijesti u savremenom poimanju nacije“, odnosno uopće spominjanje naziva Bošnjak vezani isključivo za bosanske franjevce oduševljene ilirskim pokretom, da, upravo one franjevce koje se na početku wiki-članka krivi za istrebljivanje Bošnjaka bogumila. Dodatno, podsjeća li vas ovaj konstantni govor o „uticaju susjednih zemalja“ na Cvijićeve tvrdnje o kontaminaciji „dinarskog tipa čovjeka“ opet „uticajima susjednih zemalja“?
Još jedno podsjećanje na Cvijića je govor E. Imamovića o tzv. bosanskoj mornarici (?!) Imamović piše kako je Bosna bila moćna srednjovjekovna europska velesila koju su oslabili napadi zavidnih susjeda. Imala je jaku mornaricu, u Brštaniku kraj Opuzena imala je svoje brodogradilište, admiral bosanske mornarice bio je jedan Mlečanin, „pa su se na morima svakodnevno susretali brodovi na kojima se vihorila bosanska zastava sa zlatnim ljiljanima“. Te nebuloze imaju poslužiti kao opravdanje da makarsko primorje izvorno pripada Bosni (i Hercegovini valjda koju Imamović nikad ne spominje). (Ovakva izmišljanja vjerojatno potječu iz Imamovićevog podsjećanja na djetinjstvo, kad je pravio papirne brodiće, crtao ljiljane na njima, i igrao se u kadi s njima.)
Daljnje podsjećanje na Jovana Cvijića bošnjački nacionalni ideolozi pružanju prezirnim teorijama o svojim susjedima. Tako npr. na blogovima, web-stranicama bošnjačkog ili pak bosanskog predznaka mogu se pronaći teorije kako su Hrvati zapravo „Kurbati“, tursko pleme nižeg reda, što je utvrdio „vodeći turski historičar“, dr. Osman Karatay, „specijalista za Balkan“ (balkanolog, baš kao što je i Cvijić bio). Još prezirnija teorija o podrijetlu rezervirana je za Srbe. Prema bošnjačkim nacionalistima, Srbi dolaze od riječi servus – rob, o čemu navodno govori Konstantin VII. Porfirogenet u De administrando imperio. Prema toj teoriji, Srbi porijeklo vode od rimskih robova, kažnjenika, kriminalaca, koji su u rimsko doba na području današnje Srbije sjekli šume i crkavali u rudnicima. Na istoj stranici Republika Bosna piše: „Slično, kao i Sluge tzv. (Srbi) Hrvati su samo jedan konglomerat različitih naroda i plemena kojima je jedino zajedničko ime (koje je turskog porijekla). Zatim govori o „azijatskim odlikama i brahikefaliji (okrugloglavosti) Zagoraca“, što me opet podsjetilo na Cvijićeve rasističke stavove vezane za stanovništvo Baranje, Bačke i Banata kao „mongoloidne tipove slabije intelektualne i ćudoredne energije“. Ni E. Imamović ne štedi Srbe i Crnogorce: „Sasvim je evidentno da su u svim proteklim njihovim agresijama u pozadini bili pljačkaški motivi, to jest žeđ za tuđim. To je tipični mentalitet nomadsko-pastirskih pljačkaških hordi, od kojih vuku korijen i ta dva naroda. (...) Karakteristika prekodrinskih napadača je i ta što ih u akcijama ne vodi razum nego instinkt koji su im oblikovali surovi uvjeti njihovog životnog ambijenta gdje je sve bazirano na sili, lukavstvu, i prijevari. Zato su u takvim zajednicama otupljeni osjećaji za ono što se u civiliziranom svijetu zove humanost.“ „Čini se da su Srbi i Crnogorci iz susjednih, 'slavenskih' područja bili potomci nomada koji su živjeli od uzgoja stoke i pljački. Negativne crte predaka: pohlepa, nepouzdanost i surovost vide se kao rezultat teških uslova u kojima su te skupine živjele. A te karakterne crte, tvrdi se, nasljedne su.“
S ovim završavam drugi nastavak priče, i istodobno najavljujem zaključni dio priče o bošnjačkom nacionalnom mitu, gdje se u kolo uključuju i paraznanstvena genetska istraživanja koja nastoje dokazati kako su Bošnjaci najstariji narod u Europi.
By: Oršolić,M. To be concluded...
Prvi dio: Bošnjački nacionalni mit: od zgodnih Ilira do tolerantnih srednjovjekovnih bogumila
Treći dio: Treći dio: Bošnjački nacionalni mit: povratak u idilu kamenog doba