„Čast“ kao posljednja dragocjenost
(Iz knjige Geerta Maka “Velika očekivanja: U Europi 1999-2019.“ Odlomak o krizi u Danskoj u povodu karikatura Poslanika Muhameda)
„(...) Mjesec dana ranije su Jyllands-Posten, najveće novine u Danskoj, objavile seriju karikatura Poslanika Mohameda.
Slikovno prikazivanje Poslanika se unutar islama svakako smatra svetogrđem, a kućni crtač Kurt Westergard mu je još dodao bombu u turban. Unutar zatvorene Danske reakcije ispočetka i nisu bile loše. Aydin Soei je baš u to vrijeme radio kao privremeni urednik u drugim danskim novinama, Information. “Smatrali smo to tek štosom desnih novina. Iz propratnog teksta ništa nismo shvatili, ali sam pomislio: ma, pusti ih! Svako je slobodan da objavi ovako nešto. Poslije je razgovarao s nekoliko mladih muslimana u problematičnim četvrtima. Bili su bijesni. Pošto su se već ionako osjećali isključenima, za njih je religija, baš kao i za Aydinovog brata, postajala sve važnija. Najmlađi su htjeli da pokrenu nerede, stariji su ih zadržavali: “Ni slučajno, to je upravo ono što hoće druga strana. Negirajte te karikature, pustite da se sve stiša.” U problematičnim četvrtima Kopenhagena je ostalo mirno.
Ipak se ovo lokalno pitanje za Dansku pretvorilo u najveću međunarodnu krizu nakon Drugog svjetskog rata. U Kopenhagenu je 14. oktobra 2005. tri hiljade muslimana protestovalo pred gradskom vijećnicom. Ne toliko zbog crteža Poslanika, koliko protiv bombe koju je crtač zapalio u njegovom turbanu. Islam je zaista mirotvorna religija, to su željeli jasno dati na znanje. Vikali su “Alahu ekber” (Bog je najveći). Danci ništa nisu shvatali, te parole su im, prije svega, djelovale agresivno.
Ambasadori jedanaest muslimanskih zemalja su zatražili razgovor sa predsjednikom Rasmussenom. Ovaj je odbio čak i da ih primi da bi saslušao njihov protest i da im dâ bilo kakvo objašnjenje. Tako je, dijelom i zbog nespretnog i formalnog držanja danske vlade, nastao kratki spoj između dva potpuno različita načina razmišljanja. Na jednoj strani moderni zapadnjački svijet individualizma i apsolutne slobode izražavanja mišljenja – uključujući i “pravo” na vrijeđanje. Na drugoj strani agrarna tradicija u kojoj živi većina čovječanstva i gdje su u središtu zajednica, familija i, iznad svega, “čast”.
Vatru su još više rasplamsala dva danska imama. Jedno vjersko izaslanstvo je otputovalo na Bliski istok, tamo obradilo najuglednija duhovna lica i, pored postojećih karikatura, pokazalo im neke crteže koji u Danskoj nikada nisu objavljeni, nego su ih oni jednostavno “pokupili” sa interneta. Tada je nastao svjetski internethype, plamen se proširio na cijeli islamski svijet. Uslijedili su – najčešće orkestrirani od strane vladajućih režima – neredi i demonstracije, napadana su i paljena danska veleposlanstva, bojkotovani danski proizvodi, paljene danske zastave, bilo je oko dvije stotine mrtvih i osam stotina ranjenih, u medijima zavladala zaglušujuća buka.
Tih dana sam, zbog jedne duge reportaže, kampovao među nosačima, uličnim trgovcima i prodavcima cigareta na Galata-mostu u Istanbulu, istim onim pukom kao i u Pamukovom kafiću. Puno smo pričali, sjedeći na klupicama u njihovoj čajdžinici, šćućureni ispod tendi za nekog od brojnih pljuskova. Osim jednoga, tu nitko nije ni čuo za Theo van Gogha. Kad sam im pričao o njegovom ubistvu, skoro svi su bili duboko šokirani. “Samo Bog može dopustiti da se netko rodi,” rekao je jedan prodavač uložaka za cipele, “samo Bog može oduzeti život.”
No, afera s karikaturama je visoko podigla temperature u našoj čajdžinici. Brzo sam shvatio da to za moje drugare nije religiozno pitanje. Oni su najčešće sami sebe nazivali “sekularnima”, tek tu i tamo posjećivali džamije i čak imali izrazitu averziju prema bradatim fundamentalistima. Pa ipak sam, kroz razgovor, primijetio da norme i tradicije islama čine dio njihovog najdubljeg bića. Uz njihovu pomoć su se držali uspravno u njihovom tegobnom i često kaotičnome životu, oni su im u siromaštvu često bili jedino iz čega su mogli crpiti ponos i dostojanstvo. “Bez vjere bih sasvim izgubio tlo pod nogama, raspao bih se,” rekao je prodavač flastera.
Pamuk: “Zapadni svijet skoro da uopšte nije svjestan sveprožimućeg osjećaja poniženosti, koji proživljava većina svjetskog stanovništva. To je spoznaja da ljudi moraju pokušati pobijediti a da ne izgube zdrav razum, da ne budu zavedeni od strane terorista, ekstremnih nacionalista ili fundamentalista.”
Gledao sam prodavce knjiga, uložaka, čaja, ulične fotografe, dječake koji prodaju cigarete, gledao moje sugovornike na mostu u Istanbulu kako se rvu s tim, svakodnevno. Za njih se u karikaturama Poslanika radilo o povredi samopoštovanja, diranju u zadnju liniju obrane protiv totalnog poniženja. Kad si siromašan kao crkveni miš, “čast” ti je često posljednja dragocjenost.“
S nizozemskog preveo: Goran Sarić