Demokratski cirkus: vlast u rukama četveronožaca, mrtvaca i komedijaša
Prije nekoliko dana stanovnici grada Cormoranta u Minnesoti za gradonačelnika su izabrali sedmogodišnjeg psa po imenu Duke (Vojvoda). Duke je pobjedu na izborima zaslužio tako što je često dolazio u lokalni pub, gdje su ga razdragani mještani hranili burgerima ili pomfritom.
Ukoliko vjerujete da je ovo jedina životinja u svijetu koja obnaša funkciju gradonačelnika, varate se. U gradiću Talkeetna na Alaski mačak Stubbs već skoro dva desetljeća obnaša funkciju gradonačelnika. Ova mačka s više od devet političkih života je nedavno preživjela i pokušaj atentata od strane lokalnog kera koji je griženjem i davljenjem izrazio svoje neslaganje s aktualnim političkim vodstvom.
U meksičkom gradiću San Pedro Huameluli opet, gradonačelnik je čovjek, ali je njegova prva dama – krokodil. I to ne metaforički, nego stvarno. Joel Vasquez Rojas, prvi čovjek ovog malenog ribarskog mjestašca, oženio je krokodila odjevenog u bijelu vjenčanicu i u gradskoj vijećnici zaplesao je s mladenkom u naručju pred mnogobrojnim gostima. Iako su neki ovaj čin ocijenili kao bezuman, mještani su ponosni na gradonačelnika, koji je na kreativan način oživio staru lokalnu ribarsku legendu. Za svaki slučaj, mladenka je na vjenčanju osim vela na glavi imala i vrpcu oko čeljusti. Valjda su je skinuli kad je trebala reći sudbonosno 'da'? Ne znam kako će se gradonačelnik usrećiti s ženinim kuhanjem, da li će sretni par medeni mjesec provesti u močvarama Evergladesa, i da li će nakon romantičnih večera u ribljem restoranu umjesto „Titanica“ gledati „Godzillu“ ili „Užas iz rijeke“, ali jedno je sigurno: gradski budžet neće se trošiti na skupu odjeću i torbice od krokodilske kože.
Francuski filozof Alain Badiou bi ovdje sasvim ozbiljno konstatirao kako živimo u doba vladavine animalnog humanizma, ideologije koja podrazumijeva da ljudi, nakon kapitalizmom posredovanog svođenja ljudskog bića na bezdušno životinjsko tijelo, više u životinjama ne vide Drugo nego Isto, i zbog toga se s drugim životinjama solidariziraju, a pripadnike vlastite vrste promatraju kao konkurentne životinje u borbi za hranu, teritorij i partnere. Otuda krokodilske suze za nevoljama životinja, a istodobno bezdušna šutnja nad tolikima nedužno stradalima diljem svijeta. Pa se u takvom svijetu može dogoditi da 2006. za vrijeme izraelskog napada na Libanon Yahoo News kao jednu od glavnih vijesti prenosi dirljivu priču o zapadnjačkim aktivistima za prava životinja koji su u 250 tisuća USD skupoj operaciji hrabro skupljali mačke i pse (zašto samo pse i mačke, nije valjda da potrebe tržišta utječu na ovaj izljev sućuti?) po ulicama Bejruta dok su njihovi vlasnici pogibali, postajali invalidi ili oplakivali stradalu djecu, da bi skupljene ljubimce prevezli u SAD i distribuirali ljubiteljima životinja. Da bi stvar bila užasnija, dok je Bejrut gorio a ljudi se gušili u očaju i panici, jedna od aktivistica uključenih u operaciju pred kamerama je kritizirala ponašanje vlasnika kućnih ljubimaca u Libanonu koji zanemaruju svoje ljubimce u ovim teškim trenucima za životinje (sic!).
Duh animalnog humanizma kao vladajuće ideologije naslutio je, čini se, još jedan bivši gradonačelnik engleskog grada Hartlepoola, Stuart Drummond. Čovjek se obukao u majmunski kostim i pomeo konkurenciju na izborima. Cijela njegova kampanja sastojala se od viceva od banana (zar vicevi o bananama uopće mogu biti duhoviti, i zar postoje ikakvi vicevi o bananama osim onih nekoliko sa seksualnim konotacijama?) i tupavog slogana „besplatne banane za školsku djecu“. Kako god, čovjek je zaradio godišnju plaću od 53.000 funti. Da bi ova majmunska priča bila još majmunskija, nekad davno, tijekom napoleonskih ratova, građani Hartlepoola su u općoj mahnitosti objesili majmuna optuživši ga da je francuski špijun. Očigledno se nešto od te mahnitosti zadržalo i do danas, ovaj put u službi politički korektnog ispravljanja grijeha prošlosti.
Ima i čudnijih priča. U ekvadorskom gradu Picoazi 1967. građani su za gradonačelnika izabrali – prašak za njegu stopala?? Hajde da su to učinili današnji ljudi, konstantno zaglupljivani bezbrojnim reklamama za sredstva za higijenu i njegu tijela. No, otkud da u Ekvadoru, baš u to doba, gradonačelnik postane prašak za njegu stopala? Ovdje je riječ o tragikomičnoj zabuni. Proizvođači „Pulvapies“ praška za njegu stopala u ekvadorskom gradiću reklamirali su prašak sloganom „Glasajte za koga hoćete, ali ako želite zdravlje i higijenu, izaberite Pulvapies“. I ono, građani su nekim čudom reklamu shvatili preozbiljno, i masovno glasali za gospodina „Pulvapiesa“.
U Dorsetu u Minnesoti mještani su za gradonačelnika izabrali četverogodišnje dijete, malog Bobbyja Tuftsa. S druge strane, ima i gradonačelnika koji se ponašaju kao mala djeca i opet uživaju veliko povjerenje građana.
Takav je gradonačelnik Ankare Melih Gökcek. Čovjek vlada već 20 zadnjih godina u glavnom gradu jedne Turske. Čime je zaslužio toliko povjerenje? Djetinjastim i neispunjivim obećanjima. U zadnjoj kampanji čovjek je građanima obećao najveći europski zabavni park, „orijentalni Disneyland“ koji će privući 10 milijuna posjetitelja godišnje (?). Iza njega je na velikom ekranu išla prezentacija s animiranim slikama tobogana, električnih auta, šećerne vune, dinosaura. Zatim je obećao da će Ankara, inače kontinentalni grad, za pet godina imati vlastiti Bosfor (??) poput Istanbula. Treće obećanje odnosi se na nekakve zračne gondole koje će nositi putnike visoko u zrak iznad Ankare (??). Obećao je i napraviti Muzej vjere i povijesti, za koji je rekao kako „će objasniti čuda Kur’ana“, te istopivši se dodao: „Ljudi će u muzej ulaziti kao nevjernici, a izlaziti kao vjernici.“ Odnosno, kao „povratnici u islam“, kako glasi jedna rubrika portala Akos.ba. Momak koji mnogo obećava, reklo bi se kod nas. I kako je takav čovjek mogao postati gradonačelnik turske prijestolnice? Pa em što je Erdoganov stranački kolega, em što su se u noći prebrojavanja izbornih rezultata događale znanstveno neobjašnjive stvari. Glasačke kutije koje su se same spalile, nestanci struje u glavnim gradskim četvrtima. Gradonačelnik je na kraju pobijedio s 1% više glasova od protukandidata, a misteriozna događanja sa strujom u izbornoj noći objasnio je okrivivši mačku koja je zapela u glavnom transformatoru i uzrokovala nestanke struje(?).
Postoje i gradonačelnici koji prkose prirodnim zakonima. Tako je u talijanskom mjestu Falcianu del Massicou blizu Napulja gradonačelnik Gulio Cesare Fava zabranio – umiranje. Kako naselje nema vlastito groblje, te svoje preminule mora pokapati u obližnjem selu, s kojim – naravno – nije u najboljim odnosima, prvi čovjek zajednice je umiranje proglasio ilegalnim. Gradonačelnik je u obraćanju medijima tužno konstatirao kako dvoje starijih stanovnika nije poštovalo novi zakon. A kad bi se taj zakon stvarno mogao implementirati, dobili bismo svijet iz sjajnog Saramagovog romana „Smrt i njeni hirovi“ (srdačno preporučujem). Svijet koji bi se počeo raspadati u kratkom vremenu. Jer naša današnja kultura i civilizacija su uvelike bazirane na strahu od smrti. Liječnici, vjerske zajednice i osiguravajuća društva bi rapidno izgubili na popularnosti, penzioni sustav i pogrebna društva bi propali preko noći.
Druga varijacija na temu prkošenja smrti dolazi iz Rumunjske. Stanovnici malog mjesta Voinestija su prije nekoliko godina produžili mandat dugogodišnjem gradonačelniku Neculaiu Ivascuu. Ništa čudno, kad Ivascu ne bi bio mrtav. Života su ga izgleda koštale njegove predizborne kampanje. Naime, popularnost u selu SDP-ovac Ivascu stekao je danonoćno pijući u lokalnim kafićima sa svojim glasačima. To druženje s glasačima mu je uništilo jetru i u 57. godini života se oprostio od ove suzne doline. Kakvi su to protukandidati bili na gradskim izborima, kad su uspjeli izgubiti od mrtvog čovjeka, mediji nisu prenijeli. No, prenijeli su izjavu jednog Ivascuovog glasača, koji je svoj izbor obrazložio utvrdivši: „Znamo da je umro, ali ne želimo promjenu.“
Smatrate li da ovaj tekst govori o neozbiljnim stvarima? Ili u opisanim slučajevima ipak ima logike? Što ako su stanovnici gore spomenutih gradova imali loša iskustva s prethodnim gradonačelnicima? Pa se danas vode logikom da pas ili mačka neće lagati ni krasti iz gradskog proračuna? Da čovjek koji se za dobrobit sela spreman oženiti krokodilom ne može biti nepošten? Ili, ako već mora vladati neki majmun, neka to bude onaj koji priča viceve? Ili, neka to bude onaj koji zabavlja javnost nemogućim obećanjima, ili zabranama smrti. Ili neka to bude malo dijete od kojega se svakako ne očekuje potkradanje gradske blagajne. Na koncu, nije li u takvoj logici mrtav čovjek najbolje rješenje? Neće lagati, neće krasti, neće varati, neće se nikome zamjeriti, osim, naravno, ako se rumunjske legende o vampirima iznenada ne obistine, i Ivascu bane u gradsku kavanu i počasti prestravljene mještane s rundom rakije?
Bit će da su ove stvari samo djelomično neozbiljne. Jer, kad se situacija toliko iskomplicira da nestane prostora za bilo kakva racionalna rješenja, onda odgovor (ili barem utjeha) može ležati samo u iracionalnom. U komediji, lakrdiji, parodiji, ironiji, sarkazmu. A kod nas u BiH se situacija s demokracijom toliko iskomplicirala da sva racionalna rješenja skoro pa zvuče cinično. Plus to što se kod nas politika nameće kao nešto prepreozbiljno, nešto o čemu ovise svi aspekti života. A da ne govorimo kako se pod utjecajem politike i kolektivni identiteti i kulturalne razlike shvaćaju prepreozbiljno, kao pitanja života i smrti, opstanka i nestanka. Sva rješenja ekspertnih i kriznih grupa koja su pokušala dovesti u red bh. demokraciju, zakazala su. Jedino, izgleda, još nismo pokušali s lakrdijom.
Zamislite kad bi se na izborima u BiH na svim razinama za vođe izabrale domaće životinje? Tornjaci, bikovi s koride, moćni lideri na čelu novog bh. društva? S obzirom da se sadašnja politika vodi po životinjskim instinktima i po principu distopijske orwellovske farme, tu bi se životinje sigurno dobro snašle. Zamislite da na čelu države imamo komičara? Pa svaki dan bi nas s nečim uveseljavao i rasvjetljavao tmurnu svakodnevicu, umjesto da smara pričama o entitetima, grobnicama, genocidima, fašizmima, majorizacijama, krizama. Zamislite na koncu da se u svim općinama BiH izaberu najveći ljudi naše prošlosti, i da bh. gradovima zavladaju Šop, Selimović, Andrić, Jukić, i slični? Oni sigurno ne bi zapošljavali svoje rođake u državnim službama. Da li bismo takvim očajničkim postupcima skrenuli pozornost svijeta i njegovih ekspertnih i kriznih grupa na nemogućnost društvenog sustava u kojem živimo? Što ako za iracionalnu zagonetku iracionalnog društva u kakvom živimo jedini primjeren odgovor i jedini spas leže baš u iracionalnom postupanju?
Marijan Oršolić | Prometej, kolovoz 2014.