Fragmenti čileanske povijesti kroz životne priče hrvatskih doseljenika
Od prvog doseljenika iz Hrvatske u Čile do danas, kroz 160 godina su mnogi Hrvati ostavili značajnog traga u povijesti te zemlje: neki kao ljevičari i borci za društvenu emancipaciju, neki kao desničari i ljudi režima
Poster predsjedničke kampanje Radomira Tomica iz 1970. godine sa naslovom „Narodna pobjeda“
DNEVNIK JUŽNOG VREMENA: Putevima 'novog' Čilea
DNEVNIK JUŽNOG VREMENA: Funa - feministički pokret i rodna društvena drama
Političko nasilje i Luisa Toledo – majka čileanskog 'donjeg naroda'
Ljudi sa zemlje: Mapuče život kao prostor otpora
Dostupni podaci govore kako je davne 1860. godine Mateo Paravić iz Bakra pokraj Rijeke postao prvi čovjek koji se iz Hrvatske doselio u Čile.[1] Najvjerovatnije je Paravić u Punta Arenas stigao sasvim slučajno nakon što je prošao kroz Magellanov tjesnac na putu prema Kaliforniji. Mora da su tada do njega doprijele vijesti da i u ovom skrivenom kutu svijeta, a ne samo na američkoj zapadnoj obali, postoje rudnici zlata. Da je igrom prilika Panamski kanal sagrađen nekih 50-ak godina ranije, vrlo je moguće da Paravić nikada ne bi vidio zemlju koja će sa vremenom postati njegova nova domovina. Nakon Paravića, pod utjecajem bijega od siromaštva prouzrokovanim pojavom filoksere koja je potpuno uništila vinogradarstvo Dalmacije, broj Hrvata u Čileu bilježi eksponencijalni rast. Kako doseljenici u to vrijeme još uvijek imaju nedefinisan identitet, stari dokumenti, osim o Dalmatincima, Slavenima, Austrijancima i Jugoslovenima, govore i o Kranjcima, Vlasima, Bokeljcima, Dubrovčanima, Bračanima i Hercegovcima. Prema različitim procjenama danas u Čileu živi između 200.000 i 400.000 potomaka hrvatskih doseljenika.[2] Koncentriajući se na životne priče tek nekolicine njih, u ovom tekstu ću pokušati ispričati jednu širu štoriju o čileanskoj povijesti te ulozi i poziciji koju su u njoj odigrali određeni hrvatski doseljenici i njihovi potomci.
Dolazak: Industrijska revolucija i ekonomska ekspanzija vođena rudarstvom (1880-1930)
Prvi i jedini val hrvatske migracije u Čile dogodio se između 1880. i 1930. godine, u periodu kada ova zemlja prolazi kroz značajnu ekonomsku ekspanziju uzrokovanu drugom industrijskom revolucijom. Već pomenuti sunovrat vinogradarstva u Dalmaciji, te nedostatak radne snage i politika izbijeljivanja nacije u Čileu, igraju glavnu ulogu u dolasku Hrvata u Čile te njihovom, generalno uspješnom, uključivanju u čileansku ekonomiju i društvo. Nakon Punta Arenasa i Porvenira na jugu, u koji su Hrvati dolazili privučeni vijestima o nalazištima zlata, migranti iz naših krajeva polako naseljavaju sjeverne gradove Iquique i Antofagastu, koji u to vrijeme postaju svjetski centri za rudarenje salitre i bakra. Hrvatski migranti pristupaju u radnu snagu prvenstveno kao mali poduzetnici (prodavači, mesari, pekari, ugostitelji) te obrtnici (kovači, tiskari, obućari).
Ekonomski razvoj iz drugog dijela 19. stoljeća utječe na proširivanje čileanskih elita, te se zemljoposjednicima i velikim trgovcima na vrhu društvene piramide pridružuju kapitalisti koji posjeduju rudnike na sjeveru zemlje. Ovom tipu nove elite pripadat će i Pascual Baburica Soletić, doseljenik iz Koločepa pokraj Dubrovnika koji je 1892. godine na sjever Čilea stigao sa nepunih 17 godina. Uspostavivši kontrolu nad 30% tržišta salitrerskog rudarstva, Baburica postaje jedan od najbogatijih ljudi u Čileu.[3] Akumulirano bogatstvo spasit će vještom prodajom svojih dionica američkoj grupaciji Guggenheim Bros 1928., samo godinu dana prije nego što će velika industrijska kriza Wall Streeta potpuno uništiti privrednu granu čija je stabilnost već ozbiljno poljuljana nakon što su njemački znanstvenici izmislili njenu sintetičku zamjenu. Baburica, koji u to vrijeme postaje vlasnik Jugoslovenske banke i Jugoslovensko-američke brodske linije, uživa toliki društveni ugled da biva izabran za predsjednika Jugoslovenske nacionalne odbrane za Južnu Ameriku, te odlikovan za počasnog senatora Jugoslovenskog kraljevstva.
Period prve ekonomske ekspanzije dovodi do promjene karaktera nacionalne ekonomije, utječe na ubrzan rast urbanog stanovništva, te stvaranje organizirane srednje i radničke klase. Činjenica da nove društvene grupe ne podliježu tradicionalnoj vezi autoriteta i podaništva koje je osiguravalo vjekovnu pasivnost seljaštva pridonosi zakuhavanju političke scene. Unutar ovog okvira, novoosnovane komunistička te socijalistička partija počinju koristiti narodni potencijal kao sredstvo kojim zahtijevaju proširenje političkih prava te druge socijalne beneficije, te na ovaj način dodatno uzdrmavaju poziciju dominantnih igrača kao što je bio Baburica.
Unutarnjo-potpomognuta industrijalizacija i čileanski put prema narodnom katolicizmu
Svjetska depresija 1929. godine postat će prekretnica u povijesti Čilea. Propast industrije salitrerskog rudarstva na sjeveru dovodi do ubrzanog procesa interne migracije prema velikim gradovima, gdje rast broja marginalnih naselja postavlja socijalno pitanje u sam centar čileanske nacionalne politike. Nakon što nove stranke ljevice i centra slome monopol vlasti tradicionalnih oligarhijskih partija, liberalizam kao dominanta ideologija biva potpuno diskreditiran te ideje etatizma i ekonomskog nacionalizma dolaze u središte političkog života. Nova široka koalicija, sačinjena od disidentskih zemljoposjednika, novih kapitalista, te organizirane srednje i radničke klase, ujedinjena unutar koncepta korporativne države, započinje projekt unutarnjo-potpomognute industrijske revolucije koja postavlja državu kao pokretačku silu gospodarskog razvoja. Nove progresivne političke snage nude odgovor na raširenu pojavu siromaštva, te kroz nove programe pokušavaju pridobiti narodne mase na svoju stranu te sa njima osvojiti državne institucije. Pod sloganom „mač i štit siromašnih“[4], u borbu za osvajanje narodnih masa te promjenu čileanske države u ovom periodu se uključuje, osim komunista i socijalista, i progresivna omladina sa ljevičarskim tendencijama socijalnog katolicizma koja će osnovati Demokršćansku partiju. Među njenim osnivačima te najistaknutijim članovima bit će i Radomiro Tomic, sin Estebana Tomica Dvornika, dalmatinske pridošlice te vlasnika rudnika iz sjeverne Calame.
Iako se protive ideji klasne borbe, demokršćani se u to vrijeme ozbiljno bave problematikom siromaštva te zagovaraju društveno odgovoran kapitalizam, proširivanje radničkih prava, državnu kontrolu ekonomije, te socijalnu potporu za marginalne dijelove društva. Sam Tomic, nakon što postane senator 1950. godine, zagovarat će agrarnu te poreznu reformu, te će postati jedan od istaknutijih branitelja čileanskog suvereniteta nad nalazištima bakra te zagovaratelj nacionalizacije ove industrije. Imajući ovo u vidu, ne čudi da je baš Tomic, kao vođa progresivnog krila demokršćana, izabran za protukandidata Salvadora Allendea na predsjedničkim izborima 1970. godine. Također, povijesna je činjenica da je Allende, nakon što je pobijedio na izborima osvojivši tek pluralitet glasova od 36.3%, bio odobren za predsjednika Čilea u kongresu upravo zahvaljujući potpori koju je dobio od Radomira Tomica.
Predsjednički izbori u Čileu 1970. godine: Allende 36.3% (Narodno jedinstvo), Tomic 27.8% (Narodna pobjeda), Alessandri 34.9% (Čile te treba)
Nakon pobjede Narodnog jedinstva 1970. godine, posao provedbe gospodarske transformacije pripada ministru Pedru Vuskovicu, sinu hrvatskih imigranata iz Antofagaste te teoretičaru Ekonomske komisije za Latinsku Ameriku iz Santiaga (CEPAL), institucije koja, sa svojom teorijom centro-perifernih odnosa unutar globalne ekonomije, daje intelektualni oslonac programu industrijalizacije. Nazvan Plan Vuskovic, novi ekonomski projekt Narodnog jedinstva pretpostavlja transformaciju čileanskog gospodarstva iz kapitalističkog u socijalistički sustav, te se u općim crtama sastoji od: nacionalizacije velikog rudarstva i glavnih područja ekonomije, akceleracije agrarne reforme, zamrzavanja cijena produkata, te povećanja plata koje bi se pokrivale printanjem novca. O radikalnosti Vuskovicevog programa možda najbolje govori činjenica da je vlada Narodnog jedinstva u prvih 14 mjeseci svog djelovanja raspodijelila više zemlje nego što su demokršćani uspjeli u šest godina svoje vladavine (1964-70). Jedan od zapamćenijih poteza ostala je nacionalizacija rudarstva, kojom je Narodno jedinstvo iz ruku Amerikanaca, te bez obećanja novčane naknade, preuzelo Chuquicamatu - najveći rudnik bakra u cijelom svijetu. Iako je Plan Vuskovic izazvao ogroman procvat ekonomije tokom prve godine vladavine Narodnog jedinstva, u drugoj polovici 1972. inflacija je izmakla kontroli te je u jednoj godini porasla na 180,3%, što je bila najveća cifra zabilježena u povijesti Čilea.
U to vrijeme socijalno pitanje u Čileu postaje toliko akutno da čak i odgovori ponuđeni od strane Narodnog jedinstva za neke dijelove društva bivaju nedovoljni. Unutar ovog konteksta, dijelovi visoko obrazovane omladine iz srednje klase prigrli tće kubansko gerilsko ratovanje kao model putem kojeg bi se mogli zaobići lanci parlamentarne politike te tako iskorijeniti užasni problem društvene nejednakosti na kontinentu. Unutar Čilea, ovaj način borbe preuzet će Revolucionarni ljevičarski pokret (MIR) koji će, usprkos podršci vladi Narodnog jedinstva, istovremeno smatrati Allendeov put prema socijalizmu kao iluziju, te će promovisati akcije okupacija tvornica, organizacije radničko-vojnih udruženja, te se na ovaj način postepeno pripremati za konačni okršaj sa kapitalističkom klasom. Istaknuti član ove organizacije bit će i Cedomil Lausic Glasinovic, član košarkaškog kluba Sokol iz Punta Arenasa, agronom u ranim dvadesetim, te sin dvoje Splićana koji su na jug Čilea stigli početkom 20. stoljeća.
Diktatura, stvaranje neoliberalnog Čilea, te čudni povratak demokratije
Nakon državnog udara iz 1973. godine, te u pokušaju da uspostavi kontrolu nad naoružanim radnicima te malim skupinama MIR-a koje su još uvijek pružale otpor, čileanska vojska se okrenula praksama mučenja i ubijanja političkih neistomišljenika. Tokom prve godine vladavine vojne hunte, oružane snage su uništile čileansku ljevicu do te mjere da su pogubili nekoliko tisuća života te protjerali 30.000 ljudi van zemlje. U to vrijeme Tomic bježi u Švicarsku, Vuskovic u Meksiko, a Lausic Glasinovic, u krugovima državnih službi poznatiji kao Jugosloven, nakon godina skrivanja biva mučki ubijen unutar centra za torturu Villa Grimaldi 1975. godine.
Ubistva te progon neistomišljenika bili su dio većeg plana koji je kao svoj glavni cilj imao potpuno uništenje ideje socijalizma unutar Čilea. Tako, nakon vojnog udara Čile postaje prva država u Latinskoj Americi koja se odmakla od ideologije ekonomskog nacionalizma te programa unutarnjo-potpomognute industrijalizacije, koji je obilježio svaki vid političkog djelovanja na kontinentu još od 1930-ih. Tokom ovog novog historijskog perioda, zadatak ekonomske modernizacije bit će povjeren Chicago Boys-ima, grupi mladih tehnokrata većinom obrazovanim na Univerzitetu u Čikagu pod vodstvom Miltona Friedmana.
Unutar ove grupe ekonomista koji će u potpunosti promijeniti tok čileanske povijesti bio je i sin Marie Buc Valjalo – Hernán Büchi Buc. Nakon što je u Pinočeovoj vladi 1979. godine postao zamjenik tajnika za ekonomiju, Buc je poslije radio sa Joséom Piñerom, ministrom rada i socijalne sigurnosti, koji je pokrenuo privatni mirovinski sustav u Čileu. Godine 1981. imenovan je za zamjenika tajnika za zdravstvo (1980–1983), gdje je pripremao privatizaciju zdravstvenog osiguranja.[5] Također se spominje i kao jedan od ljudi koji su odgovorni za uspostavljanje zakona koji je Čile pretvorio u jedinu zemlju na svijetu u kojoj je voda privatno dobro.[6] 1985. godine postaje ministar financija te se pod njegovim vodstvom čileansko gospodarstvo, nakon velike krize koju proživljava između 1982. i 1984. godine, počelo dramatično oporavljati. Buc je u to vrijeme uspio stvoriti financijske uvjete za stabilan rast koji je bio vođen povišenim izvozom te reorganizacijom proizvodne strukture izvoznog sektora. Tokom njegovog vodstva, Čile bilježi pad inflacije na 12% te ekonomski rast koji se u prosjeku kretao između 5% i 6%, što su bili najbolji razultati od svih država u regiji.
Veliki uspjeh Hernána Büchia Buca potaknuo je Pinocheta te predstavnike desničarskih opcija da ga izaberu za svog kandidata na prvim predsjedničkim izborima nakon povratka demokratije 1989. godine. U to vrijeme Buc zapošljava Timothyja Bella, bivšeg savjetnika za javne odnose čelične dame Margaret Thatcher, bliske prijateljice Augusta Pinocheta, za svog menadžera kampanje. Ipak, pobjedu odnosi član Demokršćanske partije Patricio Alywin koji se, zajedno sa većinom bitnih politički igrača iz čileanske prošlosti, u potpunosti odriče svojih nekadašnjih radikalnih uvijerenja te prihvaća novi hrabri svijet napravljen od strane vojne hunte te dječaka iz Čikaga. U isto vrijeme Pedro Vuskovic se vraća iz Meksika te osniva disidentski Ljevičarski demokratski allendistički pokret (MIDA), a Lausic Glasinovic dobija spomen ploču ispred Ville Grimaldi - koju će nova vlada transformirati u memorijal za žrtve Pinochetovog režima (naravno, tek nakon smrti tiranina).
Unutar ovog, ekonomski gledano, nepromjenjenog Čilea, Andronico Luksic, unuk Bračanina Policarpa Luksica Ljubetica koji se 20-ih godina prošlog stoljeća doselio u Antofagastu, pretvorit će se u najmoćnijeg čovjeka u ovoj državi, puno bitnijeg čak i od novog predsjednika hrvatskih korijena o kojemu je svijet već toliko puno pisao. Tako će Luksic, kao najbogatiji stanovnik ove zemlje, postati oličenje čileanskog neoliberalnog sna, ali i njegove noćne more. Prema računici Forbesa, bogatstvo porodice Luksic doseže vrijednost 15.500 miliona američkih dolara, što ih čini 58. najbogatijom familijom na svijetu.[7] Zajedno sa još četiri obitelji, Luksici kontroliraju 20% nacionalnog dohotka [8] te 47% imovine tvrtki koje kotiraju na burzi u Santiagu.[9] Između ostalog, porodica posjeduje Kanal 13 (jedan od najgledanijih u Čileu), Banku Čile, Shell Čile, te je deveti najveći proizvođač bakra na svijetu. Ekonomska moć će Luksicima omogućiti da se pretvore u očiti primjer kontrole koji veliki kapital te visoke klase imaju nad političkim smjernicama sistema zacementiranog državnim udarom.[10] Porodica Luksic se tako dovodi u razne sumnjive veze sa, te utjecaj nad, državnim funkcionerima iz političkih opcija raznih ideoloških oblika i boja, te su jedan od teških okova koji onemogućuje bilo kakav oblik promjene ekonomske smjernice u današnjem Čileu.[11] O njihovoj moći govori i činjenica da unutar Hrvatske (pored 119 drugih zemalja u kojima imaju kompanije) Luksici posjeduju turistički konglomerat koji nadilazi vrijednost od 800 miliona američkih dolara.[12] Unutar ovog imperijuma koji broji 45 000 kreveta, nalazi se i Hotel Excelsior Dubrovnik, Grand Villa Argentina Dubrovnik, te Villa Glavic Dubrovnik. Također, ako ste do 2003. pili Karlovačko pivo [13] ili se ikada vozili žičarom u Dubrovniku, plaćali ste uslugu familije čije se ima našlo na neslavnim Pandora papers.[14]
Narodna pobuna, feminističko pitanje, te novi ustav
Kao i skoro svaka druga vježba koja se tiče pisanja istorije neke oblasti, grupe, ili prostora, i ova me je jasno opomenula kako je svaka službena historija ustvari povijest muškog roda i visoke klase. Na ovo jasno upućuje koliko činjenica da niti jedna osoba koju sam spomenu u tekstu ne pripada čileanskom donjem narodu, toliko i činjenica da niti jedan navedeni lik nije ženskog roda. Ipak, zahvaljujući prvenstveno feminističkom pokretu iz 2018. te Narodnoj pobuni iz 2019, ovu priču možemo završiti sa dvije protagonistkinje koje su jedine osobe hrvatskog porijekla koje su postale dijelom prve demokratski izabrane Ustavotvorne skupštine u povijesti Čilea.
Elisa Giustinianovich sa ljubičastom feminističkiom maramom uz poruku: Bori se ženo!
Prva od njih, Elisa Giustinianovich, je kemičarka te feministička politička aktivistkinja koja je u Ustavotvornu skupštinu, oformljenu 2020. godine, izabrana kao članica Patagonskog feminističkog buntovničkog parlamenta. Unutar skupštine, Elisa je članica Ustavotvornih društvenih pokreta (MSC), feminističke grupacije koju sačinjava 10 žena te 2 muškarca. Giustinianovich je također dio platforme Glasnogovornice naroda, sačinjene od pripadnica društvenih pokreta te domorodačkih naroda koji podržavaju slobodu za političke zatvorenike Narodnog ustanka, demilitarizaciju domorodačke regije Wallmapu, kraj politike izbacivanja migranata iz Čilea, osnivanje plurinacionalne i socijalne države, te potpuni suverenitet Ustavotvorne skupštine u njenom djelovanju. Nakon izbora u Ustavotvornu skupštinu, Elisa je rekla: „Uspjeli smo slomiti staru, centralističku i oligopolističku politiku. To je povijesni uspjeh. Nevjerojatno je osjetiti svu tu snagu, svu tu podršku koju vidimo ovdje. Ogromni val žena podržava ovu Ustavotvornu skupštinu, nastojeći osigurati i jamčiti sve što nam je u ovom procesu oduzeto. Želimo podići mandat koji je popularan, građanski i participativan.“[15]
Priča druge protagonistice je ipak malo drugačija. Teresa Marinovic je filozofkinja te samoproglašena anti-feministkinja te anti-progresistkinja koja je u Ustavotvornu skupštinu izabrana kao šesta osoba sa najvećim brojem glasova (od 155 izabranih zastupnika/ca). Prije Narodne pobune, Marinovic je vršila funkciju direktorice Fundacije Novi um (špa. Fundación Nueva Mente), centra koji je branio politiku ekonomskog liberalizma te društvenog konzervativizma. U isto vrijeme, Teresa je postala društveno poznata najviše zbog svojih videa na društvenim mrežama putem kojih kritizira društvene promjene koje su posljednih godina zadesile Čile. Teresa je bliska novoj globalnoj desnici koja brani bijelu evropsku kulturu te je na čileanskoj sceni saveznica Jose Antonia Kasta, političara neofašističkih tendencija koji je u zadnjim predsjedničkim izborima dobio neočekivanu podršku dijela čileanskog naroda. Prema Ustavnotvornoj skupštini Marinovic nema nikakvo poštovanje te za nju kaže da je, baš kao i većina njenih zastupnika, totalno bezvezna te da samo služi za bacanje javnog novca. Osim što je kažnjena zbog odbijanja da nosi masku unutar Skupštine tokom svoje borbe protiv „sanitarne diktatura“[16], Marinovic se protivi tzv. ideologiji globalizma koju predvodi UN, vjeruje da postoje biološke razlike između muškaraca i žena, smatra da je homoseksualnost anomalija, te misli da je zapadnjačka kultura izrazito superiornija nad domorodačkom.[17]
Za kraj, imajući u vidu ovaj kratki osvrt na čileansku povijest i učešće hrvatskih doseljenika/ca u njoj, možemo primijetiti kako osnovno političko pitanje Čilea, koje je pitanje siromaštva te ekonomske nejednakosti, ostaje neriješena problematika ovoga društva. Danas je na red došao Gabriel Boric, potomak dalmatinskih izbjeglica sa otoka Ugljana pokraj Zadra, da sa svojom vladom ponudi odgovor na historijske nedaće naroda čijim je dijelom postao. Optužbe koje je protiv Borica iznio Andronico Luksic za vrijeme posljednih izbora, kad ga je nazvao „predsjedničkim kandidatom radikalne ljevice čiji je glavni sponzor Komunistička partija“[18], mnogima je poslužila kao signal da bi se stvari u Čileu napokon mogle i promijeniti. Ipak, pri prvim potezima Boriceve vlade ovaj signal je ugašen nakon što je Andronico zapljeskao Boricevom izboru novog ministra gospodarstva kojeg je oslovio kao „ozbiljnog ekonomistu sa ogromnim međunarodnim iskustvom, koji je pokazao veliku odgovornost“. Mislim da činjenica da bi jedan Radomiro Tomic, osnivač stranke koja po ideološkoj računici stoji dosta desnije od Boricevog Širokog fronta, u današnjem Čileu bio smatran radikalnim ljevičarem, najbolje govori o promjeni političke orijentacije ove države tokom historijskog perioda u koji je zakoračila nakon državnog udara iz 1973. godine. U svakom slučaju, možda činjenica da se Hernán Büchi Buc nedavno iz Čilea preselio u Švicarsku ipak daje nadu za zemlju unutar koje bi današnja pobunjena omladina za svog omiljenog lika iz ove priče bez ikakve dvojbe odabrala Cedomila Lausica Glasinovica.[19]
Salvador Malespina, Prometej.ba
Hvala Mariji Ivanović za veliku pomoć prilikom pisanja ovoga teksta.
[1] Martinic, M. (1999). La inmigración Croata en Magallanes. Punta Arenas: Impresos Vanic.
[2] https://www.biobiochile.cl/noticias/nacional/chile/2022/03/16/comunidad-croata-en-chile.shtml
[3] https://www.biografiadechile.cl/detalle.php?IdCont...
[5] https://en.wikipedia.org/wiki/Hern%C3%A1n_B%C3%BCc...
[10] https://www.elmostrador.cl/mercados/2016/06/22/gru...
[11] https://www.biobiochile.cl/noticias/2015/05/25/la-...
[13] http://www.economiaynegocios.cl/noticias/noticias.asp?id=16114
[14] https://www.elmostrador.cl/dia/2021/10/06/luksic-s...
[17] https://iberoamericasocial.com/teresa-marinovic-y-lo-idiotamente-incorrecto-en-chile/
[18] https://www.youtube.com/watch?v=HmCzSg1-w1Q
[19] Sve historijske informacije koje nisu direktno citirane preuzete su iz knjige Williamson, E. (2009). The Penguin history of Latin America.