portala Prometej, s ciljem okupljanja lijeve i anti-„hercegbosanske“ snage u Rami i Hercegovini, koji se bavi pitanjima teologije, filozofije i politike.

Po završetku srednje škole, Franjo je upisao studij matematike u Sarajevu, gdje trenutno pohađa četvrtu godinu. Politički socijalista, a vjerski sekularni humanist koji, kako kaže, s vremena na vrijeme voli otići na Franjevačku Teologiju i u hram Preobraženja Gospodnjeg na Pofalićima, Šarčević je preselivši se u potpuno drugačiju sredinu zatekao i neke začudno iste stereotipe o Drugima. Danas osjeća pripadnost i Prozoru i Sarajevu, što mu ne smeta u kritičkom posmatranju trenutnih zbilja ovih gradova.

„Prozor je skoro u potpunosti zatvorena sredina, umrtvljena, i ogrezla u nacionalizmu i da otvoreno kažem – mržnji. Hrvatska djeca u osnovnoj školi u gradu idu u jutarnju, a bošnjačka popodnevnu smjenu, a obavezno je dežurstvo policije na smjenama; na predizbornim skupovima glavnih stranaka, naravno nacionalnih, dominiraju ratne teme i ratoborna retorika; najveći ‘kulturni’ događaji vezani su uz rat, tako da mogu reći da je rat kod nas najveći kulturni događaj: obje strane se kite svojim stradanjima i žrtvama (umjesto da skupa jedni s drugima izražavaju pijetet prema svim stradalima) i ne propuštaju priliku isticati ‘pouke i smjernice za budućnost’, a znamo šta u tom kontekstu to znači; svaka nogometna utakmica u kojoj igraju Hrvatska, BiH ili Turska je događaj visokog rizika, jer svi prije svega navijaju protiv onih drugih; Hrvati su dominantni i njihova je zadnja; ono malo Prozoraka i Ramljaka koji barem po nekoj liniji nemaju arijevsko hrvatsko ili bošnjačko podrijetlo, nastoje da se to ne zna“, priča Šarčević i dodaje da takvo okruženje nerijetko iznjedri i tragikomične situacije.

„U krajevima poput ramskih/prozorskih, kod većine ljudi se o drugima priča jedna priča pred tim drugima, a druga kad ih nema. Tako je jednom jedan Hrvat, koji prijateljuje s jednim Bošnjakom, pozvao istoga da mu dođe kući i kaže svojoj majci: ‘On je musliman, tako da ćeš morat malo pripazit šta pričaš’, a majka će: ‘Ne brini se ti ništa, ne smeta meni što je on musliman, k’o da i on ne bi volio da nije’.“

Dobar drugi je iznimka, a dobar naš pravilo

„S druge strane, Sarajevo je u mnogim pitanjima otvorenija i slobodnija sredina od Prozora, više je prilike, više je ljudi koji otvorenije i slobodnije razmišljaju, što je i za očekivati od glavnoga grada. Međutim, Sarajevo me, nažalost, u mnogim stvarima podsjeća na Prozor. Dominantni su etnički narativi, satanizacija druge etničke skupine i viktimizacija vlastite. Kad prosječan ‘pošten’ Hrvat opisuje Bošnjake, ističe da i među njima ima ipak dobrih ljudi. Isto vrijedi i za prosječnog ‘poštenog’ Bošnjaka, a da ni jedan ni drugi nisu – u sopstvenoj gluposti – sposobni da postave sebi pitanje: a po čemu su to dobri drugi iznimka, a dobri naši pravilo? A pogotovo da na kvalitetan način odgovore na isto pitanje“, priča Šarčević.

Naš sagovornik dodaje da se zbog svega ovoga, pored suživota kao koegzistencije dvaju odvojenih etničkih identiteta, kvalitetan život u BiH koji bi podrazumijevao i uklanjanje ograda među tim identitetima i njihovo prirodno prožimanje, za sada čini kao nedostižna utopija.

nsa

Franjo Šarčević

Sasvim pogrešno ime i prezime

„Tamo gdje diskriminacija nije tako očita i brutalna, iskazuje se u svojim suptilnijim formama. Često se i ne primjećuje i ne bilježi, a prisutna je u školama, na fakultetima…“, govori Šarčević i opisuje svoj bliski susret s diskriminacijom našom svakidašnjom u javnim institucijama.

„Prošlog proljeća, 2012., u jednoj osnovnoj školi u Općini Novi Grad u Sarajevu, zatrebao do kraja školske godine nastavnik iz matematike. Moj dobri i nažalost jesenas preminuli profesor dr. Zlatko Udovičić preporučio mi je da odem tada i tada u tu školu, da tražim tog ravnatelja, i haman sto posto da ću imati priliku da odradim tih par mjeseci i konačno nešto zaradim u životu. Tako ja dođem jednog dana oko 15 sati kod tog ravnatelja, ulazim, predstavljam se zašto sam došao, odmah se njemu ozari lice, ali nakon 30-ak sekundi uvoda valja zabilježiti kako se ja zovem. I velim ja: Franjo Šarčević. On će: Kako? Ponovim, razgovijetnije nego što inače pričam, iako inače pričam veoma razgovijetno: Franjo Šarčević. Pogleda on k’o da je ugledao jednoroga, jednu minutu nešto gleda na kompjutoru, bilježi, uze notes da me pribilježi… Kad sam konačno mislio da je shvatio kako se zovem, on veli: možete još jednom ponoviti ime i prezime? Ja ponovim još jednom, on pribilježi i broj mobitela, te reče da će mi se javiti. Naravno da sam odmah znao da je to kulturan način da mi kaže: došao si na ‘pogrešnu’ adresu, i naravno da se nikada nije javio“.

Da mu ime nije baš neka sreća Šarčevića je upozorila i poznanica njegovih roditelja, koja mu je jedne prilike rekla: „Dobar si momak, samo menjaj ime“, zaključuje naš sagovornik kroz smijeh.

| Novinarka: Tamara Zablocki |

Lične priče o diskriminaciji | Prometej.ba preko jednakost.ba

(Budi građanin/građanka)

juli 2013.

Dajana Simeunović | Nacionalnost važna za posao u kladionici

Osvit Seferović | Ostali moraju biti ravnopravni

Filip Andronik | Vehabije na Trebeviću